Zoran R. Tomić (Šabac, 1956) doktor je pravnih nauka, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, višegodišnji šef Katedre za javno pravo. Naporedo sa pisanjem naučnih i stručnih radova oglašava se u listovima i časopisima, kao i na odgovarajućim portalima, kritičkim pravno-političkim raspravama, ali i prilozima na ljubavne teme (priče, eseji, stihovi, aforizmi). Objavio je zbirke novinskih kolumni Struka i politika, Ustavno i srodno, Pravno, uspravno, upravno, Kafansko pravo i ostalo (sa Natašom Petrović Tomić), malu knjigu priča, eseja, pesama i aforizama Ljubav („Glosarium”, Beograd, 2021) i zbirku priča Emotivna preslišavanja („Dosije studio”, Beograd, 2022. – recenzenti su bili pisac i univerzitetski profesor književnosti Mihajlo Pantić i publicista Dragoljub Draža Petrović). U trobroju književnog časopsa Sent objavljen mu je esej „Ogledalo” (61–63/2022). Dobitnik je Nagrade „Dragiša Kašiković” za književne i publicističke tekstove (2022). U pripremi za štampu mu je kolaž priča i eseja „Trnje u snovima“ („Dosije studio“, recenzija profesor Mihailo Pantić), a upravo zaokružuje za objavljivanje i zbirku pesma „U dodiru vremena“. Živi i radi u Beogradu.
Slutim, život je u suštini mučno zavaravanje.
Laž, licemerje i nezaustavljivo padanje.
I neprestano nadanje.
A izgleda da na svetu nema ni autentične održive sreće, ni pravde,
Već samo nevolje, mrak i zadovoljstva površna.
Lažna i privremena.
Matrica promašaja u hodu ka smrti.
Plošna i trošna.
Borba traje neprekidna.
Proces i sumnja.
I potiskivanja i trpljenja.
I razočaranja.
I neuspela zrenja.
I ljubavi propale bez osećajnosti i poverenja.
I trvenja, i trenja.
Ne pomažu ni pozorište, film, ostala umetnost,
Porodica, prijatelji, šetnje, ni putovanja,
Ni alkohol, prejedanje, ni one grešne tablete,
Hobiji, ni druge razne veštačke razbibrige.
Možda i budu lek, samo na po koji tren,
Odlutala nepovratno neka mila, nedostajuća lica,
Divne, nezaboravne uspomene, tragovi prohujalih dana,
I okrajci onih brojnih vrtoglavih stramputica.

Stoga sam juče od Vračara ka Paliluli pošao.
U ulicu Čarlija Čaplina, na moju negdašnju adresu,
Čežnjivo u taj stari kraj.
Golsvordijevom, onda Ruzveltovom pored groblja.
A onda ulevo, niz ulicu poznatu mi, dragu.
Da pokušam bar da ublažim nespokoj.
U glavi nekakvo ružno bunilo
Suludih misli beskrajno stado.
I stigoh napokon željno naspram one zgrade.
U kafić prekoputa sam zaseo,
Nejasan, rasejan, nepopravljivo neveseo.
I kroz jesenje šarene krošnje već hitajućim mrakom posute, ugledao nebo.
I sebe tamo kako gore visoko tobože držim uzaludne tirade.
Nije me smirilo ni piće s ledom, ni oči jedne konobarice nasmejane,
Lepuškaste i mlade.
Vredna je, neposredna, možda i naivna.
Da li je bar ona za prâvi život naučena, spremna?
Tamo sam tako sedeo dugo i besciljno.
Čekajući da se dogodi makar ohrabrujuće nešto, čudo.
A nije se zbilo ništa očaravajuće vredno.
Samo je beskrajna stara tuga iz moje duše
izvirila u bivši prozor zagledana čedno,
Razarajuće, neumitno.
Kao da je sve oko mene (p)ostalo krhko, nestvarno i ništavno.
Politika, obmane, rat, nasilje, mržnja, poniženja, primitivizam, beda
Te teške svakodnevne dosadne teme
Naša svakidašnjica od buke, besa i nemoći satkana
Svojim besmislom bespogovorno
Svaki put nanovo
Poraze me.
Pa sam napokon odlučio da i dalje gorim
Zarobljen u sazvežđu, svežnju svojih plamtećih reči
I u magli snova
U brazgotinama vlastitog ispucalog srca.
Vraćajući se opet sebi neuspešno.
U potonuloj barci uzburkanog mora
I izmišljenih izazova.
(Iz neobjavljene pesničke zbirke U dodiru vremena)