Zoran R. Tomić: Smrt

Zoran R. Tomić (Šabac, 1956) doktor je pravnih nauka, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, višegodišnji šef Katedre za javno pravo. Osim naučnih i stručnih radova, oglašava se neretko u štampi i na književnim i drugim portalima u zemlji i inostranstvu kritičkim pravno-političkim tekstovima, ali i prilozima na ljubavne i filozofske teme – pričama, esejima, stihovima i aforizmima. Objavio je četiti zbirke novinskih kolumni: Struka i politika, Ustavno i srodno, Pravno, uspravno, upravno i Kafansko pravo i ostalo (s Natašom Petrović Tomić). Takođe, ima i svesku priča, eseja, pesama i aforizama Ljubav (Glosarium, Beograd 2021), knjigu priča Emotivna preslišavanja (Dosije studio, Beograd 2022, recenzenti univerzitetski profesor književnosti Mihajlo Pantić i novinar Dragoljub Draža Petrović) i zbirku priča i eseja – Trnje u snovima (Dosije studio, Beograd 2022, recenzent profesor Mihajlo Pantić). U trobroju književnog časopsa Sent (61–63/2022) objavljen mu je esej „Ogledalo“. Dobitnik je Nagrade „Dragiša Kašiković“ (2022) za književne i publicističke tekstove. Nedavno je izašla iz štampe i njegova knjiga poezije Komadići života (Dosije studio, 2023, recenzent književnik Enes Halilović). Živi i stvara u Beogradu.


Smrt je negacija života,
I njegov pripadajući deo, vele. 
Ali ona je ipak nešto spoljno,
Iako ujedno ozvaničava konkretni završetak, krik, 
I u ponor padanje. 
Smrt, za lice koje se zanavek ugasilo, prestanak je svih funkcija njegovih, razuma, čula, 
I razaranje, i smirivanje. 
U svakom slučaju u “majčicu” zemlju, u mrak poniranje, 
U prah odlaženje. 
A nije, uveren sam, primicanje Bogu, već od njega udaljavanje.
Smrt je uništenje, ali katkad i spasenje, 
Olakšanje, prepuštanje, neretko i samopresuđenje. 
Ona je u suštini ipak teški očaj, 
Bezizlaz, kraj. 
Naročito ako je nasilna, prerana, iznenadna, tragična, pogotovu kolektivna,
Posebno kada je od određenog lica pogibija drugih direktno, namerno prouzrokovana.

Smrt je rastanak od bližnjih,
Iz očiju, ne iz srca.
Praznina, slika boli nemerljivih njihovih. 
Da, smrt može da bude i iskupljenje,
Ali i kazna za ogrešenje,
Katkad i prosvetljenje. 
Neizgovorena molitva, jauk,
Neizvesnost trenutka neminovnosti,
Preteća sudbina, bauk. 
Kao i tajna sâmog bivstvovanja, smrt je ključna religijska i filozofska,
česta umetnička zagonetka, tema, 
Premda ishod bez alternativa, bez ikakvih dilema.
Ona je antipod rođenja, ljubavi i dotadašnjeg kretanja, 
Smrt je smislena besmislica, 
Večita čovekova slutnja, prateća neželjenica. 
No, makar posle nas fotografije ostaju i stvari lične,
Bar nečije uspomene.

Ipak, nema fizičke smrti naših gena ako su iza nas potomci, 
Miljenici. 
Kao i što ne nestajemo duhovno sasvim ako nas nadžive dela naša, 
Ako nas po njima bar poneki pominju, sete se,
(I možda nam večno počivalište ponekad s tugom i pijetetom posete.)
Ne samo prijatelji i poznanici. 
No, i posle smrti nečije, okolni, sveopšti život nastavlja da buja, 
Drugi individualni tokovi i društveni procesi teku, 
Uprkos tamnih oblaka u dušama srodnim, 
Sunce i dalje nepromenjeno sija, 
Ne zaustavlja se prirodna svekolika struja. 
Stoga, u stvari, smrti kao pojave konačne i nema,
Već jedino smenjivanja, redovna pregrupisavanja, manevrisanja. 
Ohrabrujuća obnavljanja, 
Nadanja i verovanja,
Trajanja.

Podelite sa prijateljima:
Share