Zoran R. Tomić (Šabac, 1956) doktor je pravnih nauka, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, višegodišnji šef Katedre za javno pravo. Naporedo sa pisanjem naučnih i stručnih radova oglašava se u listovima i časopisima, kao i na odgovarajućim portalima, kritičkim pravno-političkim raspravama, ali i prilozima na ljubavne teme (priče, eseji, stihovi, aforizmi). Objavio je zbirke novinskih kolumni Struka i politika, Ustavno i srodno, Pravno, uspravno, upravno, Kafansko pravo i ostalo (sa Natašom Petrović Tomić), malu knjigu priča, eseja, pesama i aforizama Ljubav („Glosarium”, Beograd, 2021) i zbirku priča Emotivna preslišavanja („Dosije studio”, Beograd, 2022. – recenzenti su bili pisac i univerzitetski profesor književnosti Mihajlo Pantić i publicista Dragoljub Draža Petrović). U trobroju književnog časopsa Sent objavljen mu je esej „Ogledalo” (61–63/2022). Dobitnik je Nagrade „Dragiša Kašiković” za književne i publicističke tekstove (2022). U pripremi za štampu mu je kolaž priča i eseja „Trnje u snovima“ („Dosije studio“, recenzija profesor Mihailo Pantić), a upravo zaokružuje za objavljivanje i zbirku pesma „U dodiru vremena“. Živi i radi u Beogradu.
Životni procesi teku. Pomeraju se dubine i uglovi gledanja.
Slike se ređaju, odmiču i blede,
Kontekst se ubrzano gubi i menja.
I kao da su pitanja sva i ranije i sada rđavo sročena,
U pogrešno vreme postavljena.
A odgovora nema ili su sva „rešenja“ nepostojana.
Dok smisao nije u traženju smisla,
Nego u posmatranju vode,
u gledanju neba,
u pejzaže čarobne,
u daljinu,
Bilo u beskrajnu nizinu, bilo u kolosalnu planinu.
U samo nagoveštenu suštinu.
Ponekad i u neproziran mrak, osluškujući muklu tišinu.
Ili: smisao života je u porodici i prijateljima, licima najbližim.
I u mirisu zemlje, trave, šume, u šarenilu cveća,
U biljkama, pticama, kućnim ljubimcima i ostalim živim bićima.
U saznanju da samo priroda ostaje, da jedino ona večna je.
Izgleda da je delić magije i u snegu koji pada i u svežoj kiši.
Čak i u oblacima, u magli, u ledu koji narasta ili se otapa.
U istoriji nemilosrdnoj, nauci genijalnoj i umetnosti veličanstvenoj.
U poslovima, druženjima,
Dugim šetnjama, putovanjima, dnevnim ritualima.
U običajima, tradiciji, predstavama, slavljima i tugovanjima.
U vrednim knjigama, ispovedanjima i iskrenim molitvama.
U kulturi širokoj, vaspitanju, obrazovanju i usavršavanju,
U stalnim stremljenjima, u pokušajima,
Mentalnim prelivima, finom emotivnom obogaćivanju.
Ali i u patnjama, u onom zadobijenom, kad-tad neminovnom gubljenju.
U bolestima, lečenju i privremenom ozdravljenju.
Biće da je ključ i u spoznaji da smo mali, neznatni, slabi,
U verovanju da oduvek postoji nešto nadljudsko,
Nedodirljivo, moćnije i više, što ne mari za svekoliku nevolju i bedu.
Posebno se tajna može kriti u očima srodnim,
Ako ih pronađeš, njihov pogled na sebi zadržiš,
Pa im bistrinu i sjaj zatim uzvratiš, toplinu istu pružiš.
I s njima u mislima, iole zadovoljan, sabran polako um(i)reš.

Vremena je sve manje.
Kao da je nastupio neki poslednji,
Produženi svetski zao čas.
Da li se s talasima godina uspomene množe,
Ili u nestalom pamćenju sve više uviru naglo?
Da li ih je moguće sačuvati,
Makar neke, odabrane, onoliko i dokle smo u stanju.
Ne, mi ne hitamo napred
Jer dobro znamo šta nas možda već sutra čeka,
A ne stremimo ni da se vratimo tamo i onima koji onda s nama behu,
Uz nas, pored nas.
I da je to moguće, ništa ne bi bilo isto.
Ni svi oni negdašnji onakvi, ni s njima ja, ni okolnosti, ni doživljaji.
Čak ni Ona, naši odavno odvezani zavežljaji.
Jer svaki je tren neponovljiv, spolja i u sâmima nama.
Zasvagda, svest se pomalo gubi, nama od godina potamnelima.
Ipak, važno je da nije ostalo prazno,
Da tako nije bilo, da tako nije danas.
Jer svaka nas šupljina bolno i neutešno kljuca, u nama zveči.
Dragoceno je i ono što nam se čini da je minulo.
Ljubav, lepota, stvaralaštvo, pa i snovi.
No, nataloženi su oni negde u našoj duši, u srcu.
I onda kada u glavu ne pristižu novi.
Na koncu, najvažnije je razumeti sebe, više nego druge i svet vasceli.
Pa trajati spram takvog sopstva.
I živeti u onome danas, ne od onog juče
I ne za dolazeće sutra
Koje u stvari i ne postoji.
Uz tešku slutnju da nam ga uglavnom ipak drugi neko kroji.
Nasušni su stoga strpljenje i smelost,
A i dok ćutimo: nipošto predaja, pasivnost.
Uporno negovati, uprkos svemu, nadu.
Uspostaviti, sačuvati vlastiti mir i kada ga otimaju,
guše nas i pokušavaju da ruše.
I prizivati neprestano neku, možda i izmišljenu Nju,
Da nas prati i pokuša od samrtnog straha da spase.
Da nam najzad umorne kapke u postelji sklopi,
Život varljivi, kratki okonča
S tragovima mladosti duha u poodmakloj starosti.
Zoran R. Tomić (iz pesnčke zbirke u pripremi – DODIR VREMENA)