Zoran Bar: Privremena sećanja (kratka priča)

Zoran Bar, rođen 1987. godine, po formalnom zanimanju je psiholog i psihoterapijski savetnik, a po neformalnom, zaljubljenik u književnost i kinematografiju. Svoje prozne radove objavljivao je u više desetina zbornika, kao i na mnogobrojnim portalima za kulturu i umetnost. Objavio zbirke kratkih priča „Valovi uzaludnosti” (2017), koja je promovisana na beogradskom Sajmu knjiga, gde je osvojila prvo mesto na IX konkursu za književnu nagradu „Pegaz” i „Svirepi pisci” (Čigoja, 2021). Dobitnik je prve nagrade na 2. Festivalu literarnog stvaralaštva „FELIS” (2019), druge nagrade na 11. Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Duško Trifunović” (2017) i treće nagrade na kulturnoj manifestaciji „9. KNS Međunarodni književni susreti – 2020.” u Sarajevu.

Skriven poput begunca iz starog filma, potražio sam utočište u prirodi. Dok su, u mom privremenom uporištu, smeštenom između dva hrasta, kapi sa flaše zaleđene vode oponašale kišu, uživao sam u toplini smaragdnog jezera.

Poput mesečara, nekoliko puta sam na kratko sklapao oči i prepuštao se autopilotu lažnog sna, dok se oko mene nalazilo zelenilo, čija je živost nadmašivala kolorit kakav se može videti jedino na majstorski oslikanim pejzažima. Najviše od svega, utisak netaknutog mira stvarala je tišina u kojoj sam, pored umirujućih zvukova dobroćudne prirode, mogao da čujem još samo diskretne naznake sopstvenog disanja.

Posle nekog vremena, pogledavši okolo, potražio sam kormorana – starog prijatelja, takođe večitog begunca, koji je, poput mene, na tom mestu, često provodio vreme, bar na kratko se pretvarajući da je pronašao dom.

Bez naročitog truda, uočio sam ga kako ponosito leti iznad samog središta jezera, kao da želi da pozdravi svakog ko se u njemu nalazio. Setivši se kako smo ga moja devojka i ja, prethodnog leta, u šaljivoj dokolici, prozvali „kormoranko”, uspeo sam da dupliram uživanje, sagledavši prošla i sadašnja iskustva iz perspektive istog trenutka.

Pročitajte i ČAS KADA SE BUDIMO ZAJEDNO Kirmen Uribe (odlomak)

Kao omaž kormoranku koji je osvajao slobodan prostor iznad naslikanog jezera, poput zanesenog deteta, skrivajući se ispod površine vode, mlatarao sam rukama i zamišljenim krilima oponašao let.

Kada sam izronio, ugledao sam bezazlenog vučjaka kako nestašno trčkara plažom, izluđujući svoju gazdaricu koja ga je uporno dozivala vičući: „Toni! Toni!”, u bezuspešnoj nameri da dođe do lopte, po svoj prilici, nasumično ugrabljene iz nečijeg improvizovanog uporišta označenog peškirom, ležaljkom, cegerom sa slikom palme, ili nekim drugim simbolom leta.

Nešto kasnije, dok sam ležeći na leđima upijao sunčeve zrake, pokušavao sam da utvrdim da li su se pri obali zaista pojavila dva veličanstvena labuda u pratnji čitave bande minijaturnih potomaka, ili sam ovu sliku, u polusnu, nenamerno izmaštao, ne bih li utopijsku bezbrižnost junskog poslepodneva učinio još iluzornijom. Kada se snežna kolona potpuno približila samoj plaži, sa ciljem dolaženja do kukuruza koji je tu svakodnevno ostavljao velikodušni starac, lokalni profesor matematike, postalo mi je jasno da definitivno ne sanjam i da mi se pred očima odvija najčistiji dokaz prijateljstva između čoveka i prirode. Uz osmeh potpune opijenosti magijsko-realističnim scenama, posegnuo sam za vodom i razočarano primetio da se otopila i neprivlačno ugrejala, vrativši se u prvobitno stanje.

Zoran Bar

Sutradan, između sterilno belih zidova, na stolu kancelarije, nalazila se plastična čaša sa jednako neprivlačnim sadržajem, asocirajući me na trenutak otrežnjenja – trenutak kada sam shvatio kako se dan na plaži završava i da moram da se uputim u pravcu realnosti u kojoj nema „kormoranka”, labudova i nestašnog vučjaka Tonija, a u kojoj, uprkos odsustvu prirode, ne nedostaje njenih surovih zakona o opstanku.

U želji da, makar na čas, dođem do privremenog mira, sklopio sam oči i pokušao da se setim odbeglog spokoja i fantastičnih pejzaža umirujućeg zelenila, ali me je, poput koplja, pogodila činjenica da je svako sećanje bilo prožeto zaglušujućim kricima neprijateljske divljine – svirepim kricima nalik na reči.

Podelite sa prijateljima:
Share