Vujović Peđa, bavi se fotografijom, pisanjem i visokim mislima koje sežu čak do kosmosa. Jednostavnost i apsolutna iskrenost prema sebi i prema drugima je ono što ga privlači. Posvećen je životu koji nije razdvojen na posao i na slobodno vrijeme već predstavlja kontinuitet slobodnog izraza. Daje sve od sebe… ali daje i sebi. Polako izrasta u pravog čovjeka.
Danas svi izašli na Knez Mihailovu. Čitav grad.
I zabavljači i publika.
Danas je tu bezbrižno. Februar, ali sunce… I svi napolju. Izašli i kafanski stolovi. I ptice, ptičiji cvrkut čuje se sa drveća… U stvari nisu ptice. I nije sa drveća. Cvrkuće čovjek. Sjedi tu na tronošcu, cvkuće i prodaje tu svoju spravicu.

Strašna sprava. Staviš je usta i pjevaš kao ptica. Možeš da mijenjaš cvrkut. Prvo kao malo učiš, on ti pokaže kako da je staviš – pritisni jezikom na nepca i guraj vazduh. Sačekaj da se malo natopi pljuvačkom. Brate, nije usna harmonika, guraj, ne duvaj, ovako, vidi… Skoncentriši se.
Daš trista dinara i guraš, ne duvaš.
Kupim spravicu i za minut naučim da cvrkućem.
On otcvrkuće petu simfoniju u e-molu, ja cvrknem ćuka, isprekidano.
Vježbaću još.
Kupio sam dvije, jednu za ćerku.
Kad joj zacvrkućem, ima da zine.
– Vidiš, lako je – kaže.
– Jeste. A inače, kako ide?
– Pa vidiš i sam.
– Vidim. Hoćeš da mi ispričaš nešto o sebi?
– Zašto?
– Tako, radim nešto…život ulice.
– Ajde, pitaj?
– Pa nema pitanja, pričaj šta hoćeš.
– O čemu da pričam?
– O čemu hoćeš. O svom životu…
– Ukratko?
– Ukratko.
– Znači…bio sam svuda, već deset godina sam u Francuskoj, imam Francuske papire. Putov’o sam celu Evropu uzduž i popreko… Govorim sedam jezika, i nikad, nikad ne radim ni za koga, radim za sebe. To je jedna fantastična stvar… Kad sam bio mali radio sam građevinu… I to kad sam video, bože moj, da ustaješ rano, da dolaziš kasno, da se izlomiš tamo radeći, da ne možeš da dobiješ pare na vreme, gazda te zajebava, kao nije mu dao investitor, e idi onda rek’o sam… Pogledao se u ogledalo i rek’o sam, čoveče božiji, zašto si se ti rodio? Da budeš nečiji sluga? I onda sam krenuo, radio sam sve i svašta, batalio sam tu građevinu, počeo sam da pravim balone ove, kuce, zeke… Ove, znaš ove moderne balone… Vamo tamo, do dvehiljadejedanaeste, prvio sam ovde u Knezu doš’o i duvao te balone… Svuda sam bio Švedska, Danska, Norveška, Holandija, Švajcarska, Nemačka, Belgija, Italija, Španija… Sad mi je želja da idem za London… Hoću da idem dalje, Amerika, Australija, Kanada, znaš… Jel ja, znaš kako radim… Ja radim kao turista. I onda, vidi na primer ovo: ja sam otišo u Norvešku, u Oslo, kao turista, jedan vikend, i poneo onako iz zajebancije moje pištaljke, i ovaj, izašo napolje i napiso na engleskom Sing like bird, i ovaj, stavio deset eura. I onda su mi toliko dali para, da sam ja izračuno da sam prodo dvesta pištaljki po deset eura. I uzeo dve iljade eura. Ali šta je najgore tamo… Ne može da se radi radnim danima samo vikendom, petak subota i nedelja.
– Tjeraju?
– Teraju, ne daju, traže papire, i onda sam nešto razmišljo… Upozno sam tog dečka, on sad živi i radi u Nemačkoj. Prvi je bio ovde što radi ove pištaljke i meni je izašo u susret, kaže imam neke zajebancije ako hoćeš da ti prodam na veliko ovo… I ja sam reko šta je to neki običan papir…. A on kaže, od ovoga možeš da živiš prijatelju… Ja kažem, ma daj… I odem jedan dan s njim u Šabac, i kad sam video, a tad sam živeo u Novom Sadu, i kad sam video da je on za tri sata uzeo četiri plate Srpske… Ali, nije bio fer, nije hteo da mi kaže gde naručuje, pa sam ja otišo u Francusku, pa se raspito tamo, pa našo nekog čoveka koji svira pištaljke, pa mi čovek dao adresu. I evo već jedanaest godina sam prijatelj sa tim ljudima u Nemačkoj: oni šalju, ja im uplatim…
– A gdje ti je najljepše? U kojoj zemlji?
– Najlepše mi je u Beogradu. Jer kad imaš para, svuda ti je lepo. Znaš kako se kaže: svuda pođi, ali kući dođi… A vidiš, ti mene možda uopšte ne poznaješ! Ti kažeš da si već koliko godina ovde u Beogradu?
– Tridesetak.
– Tridesetak? Da li se sećaš onoga tamo kipa, onoga Rembranta?
– Kojeg? Kakvog kipa?
– Onog što se poklanj’o ljudima, što je bio sa onim brkovima, bradom.
– Kako misliš…
– Pa onaj lik što je glumio Rembranta. Stajao na ulici i glumio Rembrantov kip.
– Da da, sjećam se… To je bilo davno. Imam negdje i njegove slike, slikao sam ga…
– To sam ja.
– Zezaš?
– Ne… Na početku Kneza brate, pre petnaest, dvaest godina…. To sam ja bio. Evo stani da vidiš, sad ću ti pokazati sliku… Samo da nađem…
– Pa ja sam te slikao… Slikao sam te čovječe i tad… I tada sam te slikao. Ma bravo…
- AVATAR i ROMAN O MUMIJI – Fatalnost uzaludne želje
- O jednoj pesmi: Hudini, Oldfild i svetovi u mimohodu
– Ček, ček… E, a vidi ovu… Ovo sam ja u Parizu, kad ne radim… Vidiš odelo, sve novo, skupo, to kad nisam na poslu… A, šta kažeš? Ko bi reko jebote… Sve od Rembranta! Radio sam čak deda mraza…Al tad kad sam radio Rembranta pojebo sam najviše žena… Ubacuju mi pare i na parama brojeve telefona… Evo vidiš ovo u Parizu… Znači radio sam sve svašta i sad sam brate u godinama da mi se ne radi ništa.
– Ali si veseo.
– Pa veseo jesam brate… Zaradio sam mnogo para, napravio sam tri kuće, kupio sam troje kola, pomogo sestri, zetu, roditeljima… Sad je malo problem pošto mi otac dobio rak pluća, treba da umre svaki čas…
– Hvala ti na priči. Drži se.
– Hvala tebi bate.
* Priča je objavljena u knjizi Belgrade Street View