Vladislav Cicmil: Bajka o ljubavi (kratka priča)

Vladislav Cicmil, rođen 01.05.1988. godine u selu Stolac, Crna Gora. Dosad je objavio tri rukopisa, zbirke poezije: Namještena igra (2016), Žeđ (2020) i zbirku kratkih priča Usta puna pepela (2019). Priča Bajka o ljubavi objavljena je u knjizi Usta puna pepela (Čigoja štampa, 2019).

Sumrak potapa Pobedinu ulicu i ulične svjetiljke škilje u tami, zima je, hladno vije, pahulje padaju poput pepela na vlažan pločnik. Ulicom ide zagrljen par. Žena je u crvenoj jakni koja joj doseže do koljena, na prvi pogled se vidi da je vitka i da su joj noge hitre i duge, pripijena je uz muškarca, uhvatili su se za ruke, a zatim ih gurnuli u džep njegovog kaputa, ona na upletenim prstima osjeća vjerenički prsten… Zastadoše pred bankom, čovjek uđe unutra, žena ostade ispred, iz torbice izvadi i zapali tanku „slims” cigaretu, dok zadovoljno gasi nikotinsku žeđ, nezainteresovano gleda okolo, pažnju joj privuče izlog velike knjižare, priđe i odmah zapazi poznato ime pisca, njegov novi rukopis kratkih priča, u prvi mah ne povjerova da je to on, negdje duboko u njenim grudima zalupa, bolno, davno potisnuto, sjećanje. Snažno gurnu teška mesingana vrata, dođe do police i drhteći uze knjigu, otvorivši je, pročita naslove priča i zaustavi se na jednom, njoj poznatom – „Bajka o ljubavi”,
vidje broj stranice i prelista knjigu da nađe tu priču, kad poče čitati odjednom se prostor oko nje raširi i stvari izgubiše oblik, sve se udalji, osjeti da tone, da propada, stvarnost se zamagli, ipak se uspje natjerati da nastavi čitati…

Vladislav Cicmil

„Dugo vremena nakon što si me napustila sanjao sam te kraj sebe, tvoju kosu, dojke jedre i zrele, mladeže i gola stopala, kad bih se probudio u sred noći osjećao sam tvoj miris i pokušavao da te napipam u mraku, ali je ruka poput polomljenog žita, mrtvo, padala u prazno. Tada sam počeo da razmišljam o tome kako sam smrtan i kako ću umrijeti uskoro, a ona moja tuga zbog koje si toliko
plakala stala je da me guši i mori jače nego ikada prije. Ta misao o smrti više me nije napuštala do današnjeg dana. Ponekad me na ulici, u onoj vrevi ljuštura, u mimohodu neka žena podsjeti na tebe, detaljem sitnim samo meni znanim, pa se tad zapitam gdje si? Jesi li živa? Jesi li srećna? Da li se još uvijek uspavljuješ nekom od onih mojih priča, smišljanim za tebe? Da li ih se uopšte i sjećaš, poslije toliko vremena? Ja pamtim svaku, i svako slovo znam naizust, kao Očenaš. U pola noći mogu ih ispričati sa starim žarom…

‘Bio jednom jedan čovjek, i bila jednom jedna žena… Žena koja je bila oganj za hladne grudi, koje nijesu znale šta je ljubav. I ta me žena, sanjivo, pita šta želim? A ja joj kažem: želim da zajedno biramo boje za stan, da zajedno krečimo, iako ne znamo kako se to radi, da ti napišem pismo, da se sankamo, da nas prvo bude dvoje, pa troje, pa četvoro, pa petoro, da ti skuvam supicu i iscijedim narandže kad imaš temperaturu, da zajedno idemo na more, da ti uberem cvijet, da ti kažem pogrešne riječi, da ti kažem prave riječi, da se smijemo, da ti svaki dan donesem kolač, da ti svaku noć ispričam pričicu, da ti svako jutro ispričam pričicu, da te poljubim za laku noć i kad
si ljuta na mene, da mi u kuhinji pokažeš leteće tanjire, da te slušam dok pričaš mojima kako od nas ništa ne bi bilo da mi tog dana nijesi prišla u holu Filozofskog fakulteta, da ti poklonim zvijezde, da ti kupim omekšivač za veš, da i ja tebi, jednom opeglam košulju za posao, da mi kažeš đubre jedno, da mi kažeš da sam tvoje drvo, da zajedno idemo kod doktora kad ti se budu jeli krastavci, da vidim trenutak kada ćeš svojoj majci reći: postaćeš baka, da te zaprosim na način koji nijesi mogla ni sanjati, a da ne bude vezan za avion i padobrane, da budeš spokojna uz mene, da pravimo spisak gostiju za svadbu, da rezervišemo restoran, da ti stavim burmu na prstić, da
mi staviš burmu na prst, da ti prvi put zvanično kažem ženo moja, da me ubjeđuješ da je u redu da uzmeš moje prezime, a da ja pristanem samo na to da ga dopišeš uz svoje, da kumi kažeš kumo, da na svadbi izludimo slikajući se sa trista gostiju, ali da im sve oprostimo, jer nas šalju na Maldive, da brojimo novac poslije svadbe, da plešemo iako ti imaš dvije lijeve, a ja dvije drvene noge, da
me pohvališ kako sam dobro igrao, iako oboje znamo da nijesam bio baš sjajan, da uramimo slike sa Maldiva, da ti recitujem svoje pjesme o tebi, da nas nervira budilnik svako jutro kad treba ustati zbog posla, i da mi kažeš: samo još dva minuta, a da odspavaš još deset, da mi kažeš dok budeš imala nebo umjesto stomaka: ti si za sve kriv, drvo jedno, da te ljubim raščupanu, da ti kupim sandale, da ti kažem: haljinica je super – iako je prekratka, da nedjeljom idemo kod tvojih na ručak, da mi pocijepaju sve majice, jer sam dobio ćerkicu i postao tata, da uletim u porodilište želeći prvo tebe da vidim, pa nju, da pravimo kašice za bebu, a onda pola sami pojedemo, pa moramo
praviti još, da Čarni kupimo bademantilić, da vodimo djecu da uče plivanje, da sjedimo na klupi i držimo se za ruke, da se takmičimo ko ljepše plače, da idemo kod tvoje kume u goste, da svaki dan vodimo ljubav, da se zajedno tuširamo, da biramo cipelice za Krunu, da pravimo rođendansku žurku za Tadeja, da mi prijetiš kako ćeš mu reći da sam ga zvao Matej (jer sam mu pogrešno izgovorio ime), da vodimo djecu kod bake, da šetamo kejom, da sve petoro šetamo kejom, da se grudvamo, da pravimo Sneška Belića, da putujemo, da budeš tu dok branim diplomski rad, da
budeš ponosna na mene, da šetaš gola stanom, da stalno slušam nježne riječi: i šta je onda bilo? Da te volim, da ne možeš bez mene, da vodimo Krunu da bira matursku haljinu, da zajedno tugujemo što će da ode jednog dana, da ti skuvam kafu, da ti napravim ručak, da zajedno maštamo i kad budemo slavili sedamdeseti rođendan, da te gledam kako pereš suđe i usisavaš kuću, da se ljuljaš na ljuljašci u dvorištu, a da te ja guram, da vrištiš i da vičeš: Vladilsaveee, ne tako jakooo, pašću! Da budem uvijek kraj tebe, da živimo punim plućima svaki trenutak života, da doživim dan kada ćeš mi dati ličnu kartu i reći: evo ti provjeri koliko imam godina, i kako se stvarno zovem, a tamo će pisati da nosiš moje prezime, da mi namiguješ dok budem lomio prste i znojio se kad upoznam tvoje, da me poljubiš kada se prvi put probudiš kraj mene, da onda vodimo ljubav, da mi prijetiš kako ćeš mi izbaciti knjige kroz prozor, da upletemo noge dok se mazimo, da zaspiš
dok te češkam, da mi kažeš: mužu moj, da mi kažeš: Kruna je ista ti, da mi kupiš crvene gaće, da mi kažeš: vidiš koliko su ove krune od zlata lepe, a ne one tvoje od cveća što si hteo, ludače jedan, da me naučiš kako da bebani zamijenim pelene, da kažeš: uzmi je, ne plaši se, da zajedno kupimo ćebence, da mi napraviš palačinke, da mi kažeš: baš si mi lep, da ležimo na suncu, da zajedno popravljamo tvoj stari krevetac i montiramo zamku za snove, da me spasiš kad Kruna plače i da je umiriš, da kažeš: plače isto kao otac, da viriš i prisluškuješ dok joj pričam pričicu, da mi ljubomorno kažeš: đubre, ja ti više nisam na prvom mestu, iako znaš da to nije istina, da joj kupimo prvu igračku, da me zagrliš kad dođem u bolnicu da vas vodim kući, da je gledamo kako sanja u krevecu i da mi tiho šapneš: uspjeli smo, da te naučim da jašeš konja, da zasadim jorgovane u dvorištu, da me prodavac u četiri ujutru sačeka riječima: komšija opet ti se pije čokoladno mleko u kasne sate, da tebi komšinica kaže: onaj tvoj opet vikao u snu, da negdje porodično odemo na izlet, da te majka nervira riječima: poslušaj malo ovog tvog, da te Čarna, pita: mama zašto te tata zove crve, da idemo zajedno na roditeljski sastanak, da pomažemo oko domaćih zadataka, da idemo da upoznamo roditelje Tadejeve vjerenice, da kupimo kuću, da u dvorištu ložimo vatru, da okačimo ležaljke, da živimo normalan život i budemo svjesni svoje sreće i Božije milosti koja se izliva na nas… Jedva čekam da zamijenimo mjesta pa da ti kažem: isprži jaja sa paprikama dok ja čitam ovo za ispit, znaš kako sam ja tebi ono pisao priče dok si ti čitala, a ti da kažeš: uhhh, zgromila
bih te sad, i da odeš u kuhinju, da proslavimo tvoj rođendan zajedno, da me vidiš u uniformi i da me zagrliš jako, da otputujemo u Egipat, častila si nas od prve plate, jer si počela da radiš u struci, da ti opišem koliko mi značiš, da ti pokažem koliko mi značiš, da se svaki dan iznova zaljubim u tebe, da se svaki dan iznova zaljubiš u mene, da navijaš da Kruna i Vukašin budu zajedno, a da se
ja protivim, iako znam, da će na kraju biti po tvome, da se ljutiš na mene jer sam tvrdoglav, da prvi put dođeš u moje selo, da podijelimo sladoled, da zajedno otplivamo u dubinu, da odeš sama sa drugaricama negdje za vikend, da jedva čekam da se vratiš, ali da glumim kako mogu i tri
dana bez tebe, da ti napravim pomfrit, da zajedno učimo ples, da kažeš kako je možda bolje da Tadej krene sa Čarnom na balet, samo da bi me zadirkivala, da te gledam kako širiš veš u dvorištu, a da ja iznesem korpu sa vešom, da zajedno biramo namještaj za kuću, da zajedno sadimo cvijeće, da svake subote leškarimo do tri poslije podne, da zajedno slušamo kišu, da budem tvoja Šeherzada, da ti ispričam milion priča, da mi šapneš da me voliš, da ja pitam koliko, a ti kažeš: OOOOOOOOVOOOLIKO, da na silu jedem polako, da mirišeš na mene, da te zezam kako imaš velika stopala, pa da ih onda ljubim, da često ostanemo budni do zore, da nam Čarna kaže kako se „zajubila”, da Kruna sama izabere šta će studirati, da Tadeju damo novac za prvi izlazak sa društvom, da pustimo Krunu da ide sa drugaricama na ljetovanje, pa onda za njom krenemo
u potjeru, noseći dvogled i prisluškivače (šalim se ovo nećemo raditi, ili možda hoćemo), da prepričavamo naš prvi susret po milioniti put, i da opet nešto novo kažemo, da me voliš cijelim svojim bićem do zvijezda i mjeseca, i još, još… Da ti svaki dan kažem da si ti moj svijet i da se volimo do kraja svijeta… Etooo… Sad mirno spavaj i sanjaj pčelu, bubamaru i let…’

Pogledajte i prikaz: OSTACI SVETA – o pričama koje ostaju iza zločina

Znaš, poslije tebe više nijednoj nijesam pričao priče, sad samo ćutim i radujem se blatu. Molitve ne razumijem, zaboravio sam kako je biti drag, dosta je bilo, neka se drugi mole Gospodu, da nikad ne spoznaju koliko im može biti mrzan i stran neko koga su jednom voljeli, sa dna sebe, a ja ću i dalje noćima besaniti i čekati bezvoljan da svane, pitajući se, jesam li imao od zlata jabuku, ili je to bila obična laža, koja je odavno zarđala na dnu plitke Nišave?”

– Ljubavi, ljubavi! – začu kao iz daljine da je zaziva neko. Završio sam, možemo da krenemo, šta si se zamislila, šta čitaš? – reče čovjek grleći je oko struka i ljubeći je u vrat. Žena se trže… – Da, da, evo, samo da vratim knjigu… Sekund jedan… – Hoćeš li da ti je kupim? – Ne! Hajdemo! – reče, nespretno vraćajući knjigu na policu. Požuri uznemirena da se što prije izgubi sa tog mjesta. Čovjek ne primijeti promjenu u njenom glasu i njenoj pojavi, krenu za njom milujući je zaljubljenim pogledom. Ona ubrza korake ostavljajući iza leđa izlog knjižare kao strašnu neman, koja razjapljenih čeljusti iz mraka prijeti da je proguta…

Podelite sa prijateljima:
Share