Pronalazak Athanatika je roman Vladana Desnice u kome je opisano otkriće leka protiv smrti i posledice do kojih je to dovelo. Roman je nastao pre više od pola veka, a nedavno ga je objavila IK Prometej. U nastavku možete pročitati odlomak.
U umjetnosti ukoliko to nije puko upražnjavanje danih umjetničkih précedé-a i mehaničko ispunjavanje danih formalnih okvira – čovjek ni inače nikad pravo ne zna gđe će i na što će svršiti. Kod fantastičnog romana ta je opasnost dvostruko veća. Ta, što je u stvari umjetnost? Jeste li se ikada ozbiljno to zapitali? „Estetika – nauka o ljepom”, „iživljavanje čovjekove urođene estetske potrebe”, „uljepšavanje praktične svakidašnjice”?
Taman. Moj gospodine, umjetnost nije ništa drugo nego proces kojim, uprkos našim zvaničnim „mišljenjima” i „uvjerenjima” uz nos našim deklariranim „istinama” sami sebe otkrivamo da zapravo mislimo i vjerujemo nešto sasvim drugo, iz dna nas iskopavamo neke dublje, u tkivo našeg psihofizičkog organizma zarivene i od nas samih neslućene istine. I to je, upamtite, jedini put i način kojim se te istine uopće mogu otkriti. Možete da ih nazovete našim istinama-parazitima, istinama-uljezima, ako hoćete. Ali to neće biti tačno: u stvari, uljezi su one druge „istine”, one koje u nas ulaze putem naše svijesti i uz neminovnu carinsku i policijsku kontrolu naših svjesnih opređeljenja i naših voljnih intervencija. Tako dolazimo do paradoksalnog zaključka da je u nama doista „čista misao” samo ono što je u nas ušlo tim „nečistim” limfnim putem, tim alogičnim i nepojmljivim kanalom. Možda je to jedan osnovni zakon ljudske psihe: i inače, prošvercovane istine u našem tajanstvenom biću imaju uvijek izvjesnu prednost pred legalno uvezenim, pred onim koje se mogu nabaviti u svakoj javnoj i ovlaštenoj prodavaonici istine. Kao da baš njihova prošvercanost pruža veće jamstvo za njihovu autentičnost. Razumljivo. Kad bi države stale da korumpiraju leguru svoje monete, ne bi bilo nimalo čudno ako bi krivotvorena moneta ulijevala više povjerenja nego zakonita.
Umjetnost je, dragi moj, jedan uzbudljiv pothvat duha, jedna pasionantna igra samootkrivanja, puna skrivačica i zaskočica, busija i prepada; i u toj igri, kao u policijskom romanu, do posljednje stranice ne zna se ko je zapravo ubica, i nismo li možda ubice mi sami.
Kao praobrazac neka vam posluži priča o Edipu, vjerovatno prvi, a svakako najuzbudljiviji kriminalni roman, u kome istražitelj tokom čitave istrage s nesmiljenom beskompromisnošću, s nekom čudnom upornom strašću traga za zločincem – da bi na koncu položio ruku na svoje vlastito rame… To je umjetnost.
