Vizuelno raskošan i duhovito napisan, ovaj avanturistički roman u kome je glavni junak jazavičar Foksi, pas kratkih nogu i velikog srca, pravi je vatromet iskonske sreće koji se čita u jednom dahu, kao što se gleda pustolovni film po Žilu Vernu, sa fantastičnim saundtrekom u pozadini
Prva knjiga iz serije „Jazavičar Foksi i prijatelji“, pod naslovom „Tajanstveni servis za popravku zmajeva i dirižabla“ u izdanju Kreativnog centra, po rečima autorke Vesne Knežević, izvorno je namenjena deci, ali je vrlo brzo našla svoj put i do srca odraslih čitalaca. Napisana jezikom koji je stilski veoma precizan i izgrađen, sa senzibilitetom Braće Grim i avanturizmom dostojnim Žila Verna, knjiga se čita u jednom dahu, lako kao strip, istovremeno postavljajući važna pitanja o prijateljstvu, ljubavi i odanosti. Duhovito i inteligentno napisana, ova pozitivna utopija, nabijena optimizmom i radošću življenja vraća nadu i vedrinu u svet u kojem živimo.
Kada pročitate poslednju rečenicu i sklopite korice, osmeh vam je, provereno, na licu, kao i želja da saznate „šta je bilo dalje“. A da će nastavka uskoro biti, ne samo da najavljuju u Kreativnom centru, već se može zaključiti i iz samog kraja knjige, kada glavni junak, jazavičar Foksi, kaže svom prijatelju Mačoru: „Pravićemo udice za ribu, nepromočive šešire i žice za violinu od snopova paučinastih niti, nežnih kao povetarac i jakih kao pancir. Ali, to je već neka druga avantura“…
O svojoj knjizi za decu, pisanju i životu daleko od grada, Vesna Knežević je za portal Sinhro.rs razgovarala sa Slađanom Milenković.

– Životinje su glavni protagonisti u vašoj knjizi „Tajanstveni servis za popravku zmajeva i dirižabla“, ali su teme i problemi sasvim ljudski, poput osećanja napuštanosti i usamljenosti, ili recimo kako izbeći ili rešiti konfilkte na miran način. S druge strane, junaci ovog avanturističkog romana uopšte nisu savršeni. Znači li to da ne moramo da budemo perfektni da bismo bili dobri?
– Svi smo bili u situaciji da za nekog psa, ili mačku kažemo „vidi, samo što ne progovori!“. E, pa ja sam mojim junacima dala tu mogućnost, da govore, i to nije ništa novo, još od Ezopa. Oni se sasvim fino u knjizi sporazumevaju s ljudskim protagonistima, a svi zajedno predstavljaju spoj moderne životne energije različitih bića i karaktera koji, udruženim snagama i kroz humorističke situacije i brojne pustolovine, ne pristaju da budu robovi civilizacije. Ali, to ne znači da su oni neke cvećke. Naprotiv! Jazavičar Foksi celog svog psećeg života ima naviku da juri mačke, kao što planinar voli da se penje uz brdo, ili skijaš spušta niz brdo. On misli da je to jače od njega, sve do dana kada se sticajem zapetljanih okolnosti sprijatelji s jednim – mačorom. I naravno da ga „svrbe šape“ da ga dobro pojuri, ali on to ne čini.
S druge strane, Foksi se od seoskih, ničijih pasa, naslušao tužbalica o napuštanju. Zavijali su ih u noćima punog meseca, kada im nije bilo do makljaže. Sećali su se kako su bili srećni kućni ljubimci i kako su ih ljudi izbacili kada su im dojadili. Čak je i njegov „neprijatelj” Glavonja bio nečija mila kuca, imao udoban život, kišnu kabanicu i vunenu prostirku za spavanje. „Nije ni čudo da je Glavonja postao takav mrgud kada su mu slomili srce“, kaže Foksi na jednom mestu u knjizi. Jer u njegovom psećem svetu, ako nekoga voliš, onda ga voliš zauvek.
– Zašto kažete da junaci vašeg romana „ne pristaju da budu robovi civilizacije“? Da li je to potrebno, moguće i po koju cenu?
– To je pre svega stvar izbora i okolnosti, koje treba uvažavati, čak i kada nisu „naša šoljica čaja“. Recimo, jedan od ljudskih protagonista romana je Kovač, koji se iz grada doselio na selo, u prirodu, „kada su mu epizode duge potištenosti postale nesnosne”. On živi u šumici na Titelskom bregu, gaji koze i ovce i prijateljuje s životinjama, a bavi se i kovanjem gvožđa i restauracijom baštenskih patuljaka koje „pušta” na slobodu, tako što ih ostavlja na nepristupačnim mestima u prirodi. Kada ga Foksijev drug Mačor, spadalo i vrdalama, prvi put vidi s pastirskim štapom, on ga pomalo podsmešljivo pita, „a vi ste pastir?”. Kovač mu ljubano odgovara: „Znaš, macane, biti pastir je kraljevski posao. Ima se vremena za razmišljanje“.
Drugi ljudski protagonista prve knjige iz serije „Jazavičar Foksi i prijatelji” je Pilot, čovek koji nije zaboravio dečje snove o letenju. On zato svuda leti paraglajderom, drži servis za popravku motornih zmajeva i dirižabla (otud i naslov romana), ali i konstruše letilice, tako što se bavi recikližom. I Kovač i Pilot žive u svom analognom svetu, poput stimpankera, a životinje vide kao ravnopravna bića, s kojima dele pustolovine, kao i ljubav prema slobodi.
- Ratnici duge: priča o počecima najvećeg ekološkog pokreta
- „Momo“ ili Dete u vremenu, roman van vremena
– Da li to znači da u knjizi ima i biografskih elemenata? I vi ste se iz grada doselili u selo. Kako izgleda kada život u Beogradu, na Vračaru, pored Tašmajdanskog parka, zamenite životom u malom vojvođanskom selu pored Zrenjanina?
– Ja sam se iz centra grada preselila u idilično selo Belo Blato u vreme korone i restrikcija, misleći da je to neko privremeno rešenje. Međutim, vrlo brzo sam se zaljubila u život u prirodi, na selu i sprijateljila sa meštanima koji svi od reda imaju zlatne ruke i sve umeju da rade, od gajenja biljaka i životinja do popravljanja stare kuće. Ja sam, inače, pravi gradski tip, nikada nisam imala ni babu na selu i sve to mi je bilo prilično strano. Ali ja sam radoznala, volim da učim i radim nove stvari, poput restauracije stare, švapske kuće od naboja, gajenja bio paradajza ili pravljenja staze u vrtu od žutih cigli, poput onih kojima je hodala Doroti iz Čarobnjaka iz Oza.
- BESMRTNO SRCE – priča o tajnama koje menjaju život
- Trilogija o Ajvi Poket: uvrnuta (anti)junakinja izvrnutog viktorijanskog sveta
Znate, fenomenalno je kada čim otvorite oči možete da izađete na travnjak, u pidžami i slušate ptice. Živeći u prorodi, dobijete i ciklični pogled na vreme, poput Ničea, bez gradske napetosti, ubrzanja i stresiranja. Nema ni vizuelnog zagađenja, selo ima dve oglasne table, na kojima ljudi oglase da prodaju kukuruz, vitrinu, ili prase, poklanjaju mačiće i to je to… Prve godine, pred zimu, prijatelji iz grada su mi govorili „nećeš izdržati“, kao da živim u iglou, a moja kuća ima zidove debele 80 centimetara, kaljevu peć od dva metra, internet i dva kupatila, a u selu ima nekoliko samoposluga, apoteka, dom zdravlja, dućan od igle do lokomotive, kafanu i kafić. Šta hoću da kažem? Pa ništa specijalno, osim da smo puni predrasuda, koje treba skidati, sloj po sloj, kao kad dođe proleće, pa se oslobađamo zimske garderobe i prosto nam nije jasno šta smo sve to natrpali na sebe.
Ima jedna scena u „Tajanstvenom servisu za popravku zmajeva i dirižabla“, kada seoski džukac Foksi dojuri na salaš „Lujza“, gde dolaze turisti iz grada i umiljato se zagleda u nekog dečaka pogledom koji kaže „hitno mi treba zagrljaj“. Dečak razume malog jazavičara, ali mu majka strogo kaže: „Daj mu parče sendviča, ali ga ne diraj! Možda je opasan i sigurno ima buve“. Dečak baci psu komadić hleba u travu, ulazi s majkom u auto i odlazi, a Foksi laje za njima: „Nisam ti ja opasan i nemam buve! Samo sam hteo zagrljaj!“
– Foksi je vaš pas, kako je došlo do toga da napišete knjigu u kojoj je on glavni junak?
– Prethodne pse koje sam držala u stanu u gradu i šetala po Tašmajdanu, sam izabrala ja, kada su bili štenad. Foksi je izabrao mene. Kao odrastao pas došao je na prag moje seoske kuće, rešen da tu ostane. Potrajalo je dok ga nisam prihvatila, ali bio je neverovatno uporan. Znate, on je od onih pasa koji „samo što ne progovore“. Ubrzo sam shvatila da je vrlo ljubazan s ljudima i umiljat s decom. Moja mala unuka ga je iz mesta obožavala, kao i on nju. Dolazila je kod mene u goste i igrala se s njim. Kada bi otišla, uvek me je pitala „šta radi Foksi“. I tako sam počela da joj pričam priče, ali i da ih zapisujem. Kada je te tekstove videla dr Nada Korać, razvojna psihološkinja, rekla je da bi to trebalo da bude dostupno i drugoj deci i preporučila rukopis Kreativnom centru.
– Roman „Tajanstveni servis za popravku motornih zmajeva i dirižabla“ ima neobičnu formu. Pored mnogo ilustracija tu je i rečnik nepoznatih pojmova, koje objašnjavaju junaci knjige.
– Ilustracije Dušana Pavlića kojih ima na svakoj strani knjige, zaista potvrđuju da „jedna slika vredi kao hiljadu reči“. One u potpunosti korespondiraju s tekstom, a pri tome su duhovite, detaljne i dinamične, i vrlo slikovito ilustruju osećanja junaka. S druge strane, kao dečji pisac ja izbegavam udvaranje deci tako što ću da minimizujem reči kojima gradim priču. Uopšte se ne ustručavam da koristim deci nepoznate pojmove, koje im posle objasnim, ali u duhovitom rečniku, da ne bi opterećivali tok radnje objašnjenjima. Kao kada usmeno pričate zanimljivu priču detetu, pa vas ono pita za neki nepoznat pojam, a vi mu objasnite i nastavite gde ste stali. Iz tog ugla gledano, knjiga je i edukativna, pored toga što je vrlo zabavna. Što bi rekli, uživaš, ali i ponešto učiš.

– Da li ovaj avanturistički roman iz serije „Jazavičar Foksi i prijatelji“ ima i neku poruku?
– Ima, kako da ne! Psi kao glavni junaci literarnog dela uopšte nisu retkost, ali oni su obično veliki i lepi heroji, raskošnog zlatnog krzna, koji posle puno peripetija uspevaju da se izvuku iz nedaća. Za razliku od njih, jazavičar Foksi je seoski džukac, kratkih nogu kao u neke patke, bez ikog svog, siromašan poput crkvenog miša. Međutim iako nema ni čanče ni prostirku, on ima veliko srce i na neki način poručuje da možeš biti junak i kada si mali i „nikakav“, ako si dobar i pravedan drug i znaš razliku između dobra i zla.
Izdvojila bih i poruku o „prihvatanju različitosti i suživota u miru“. Jednom sam u susednom, Lukinom Selu, koje u knjizi nosi stari naziv Lukasdorf, bila u jednom dvorištu u kome su bez posebnih ograda, kaveza i bokseva, živeli zajedno zečevi, koze, guske, patke, kokoške, psi i mačke, kao u nekoj Nojevoj barki. Siromašni vlasnik mahom ih je hranio ribom iz obližnjih jezera, koja je stajala u velikoj, zarđaloj, tučanoj kadi nasred dvorišta i koju životinje nisu dirale, jer su znale da niko neće biti uskraćen, ako žive u miru.
I junaci romana „Tajanstveni servis za popravku motornih zmajeva i dirižabla“ prihvataju jedni druge, bez obzira na različitosti. A takvo je i selo u kome se odvija radnja. U Elizenhajmu (stari naziv za Belo Blato), živi 17 nacija u miru i slozi. Mislim da im je upravo različitost pomogla da ne zaborave ni na pojam „opšteg dobra“, pa selo izgleda kao apoteka, jer meštani sređuju i ukrašavaju i javne površine, a ne samo svoje dvorište. I to im je normalno, kao i da se očas posla okupe i pomognu nevoljniku kome je neka pomoć potrebna.
Razgovarala Slađana Milenković