Veliki eksperiment: roman Irene Jekić u Novoj POETICI

Veliki eksperiment naziv je prvog romana Irene Jekić. Knjigu je objavila Izdavačka kuća Nova POETIKA, a recenziju, koji prenosimo u celosti, napisala je Jelena Dilber.

Veliki eksperiment

Psihološki romani uvek izazivaju pažnju čitalaca jer ne opisuju samo nikada do kraja istražene dubine našeg uma i duša, već i zato što se svako u njima može pronaći i otkriti poneki segment sebe i odgovore na mnoga pitanja koja prate svakog promišljajućeg savremenog čoveka. Međutim kada delo stvori pisac potkovan znanjem, koji poznaje lavirinte onih najtajnijih duševnih kutaka, onda ono dobija sasvim novu dimenziju. Baš onakvu kakva se pronalazi u romanu Veliki eksperiment Irene Jekić, koja ne samo da na naličje okreće izgubljenog pojedinca u otuđenom svetu današnjice već nudi prave puteve do sreće i spoznaje sopstvenog mira i spokoja.

Radnja nas uvodi u ordinaciju doktora psihijatrije koji i sam vodi bitku da poveže rasute niti svoje psihe nakon velikog porodičnog gubitka. Okrećući se alternativnim naučnim metodama regresoterapije, on pomaže svojim pacijentima da prošlošću izleče sadašnjost i osvetle budućnost. Međutim, dolazak nove pacijentkinje, slikarke Ike Elbaz, promeniće mu pogled na sopstveni poziv i otkriti puteve ka odgovorima na pitanja sa kojima se mukotrpno suočava i bori.

Prateći radnju, vešto isprepletenu, odstupajuću od uzročno-posledičnih niti i postepeno otkrivajuću, kako i dolikuje romanu modernog kroja, najupečatljivije osećanje je tuga u svakom liku, koja se nosi svuda, pokazana ili zatrpana, ali toliko upečatljiva da u pojedinim momentima dobija i osobine živog bića, personifikujući u sebi sabran i očaj, teskobu, strah i smrt. Ona menja fizionomije čineći ih prerano starim, ubija radost i životni elan i navodi na loše, neretko najteže i kobne poteze koji završavaju naizgled rasterećenjem a zapravo večnim mrakom koji ostavlja dalekosežne posledice na sve one koji su ostali, da se sa njom kao svojevrsnom zarazom bore i opstaju.

Na taj način najbolje se nedri kamijevska spoznaja o apsurdnosti sveta pa svaki lik kao da ima zadatak da je se oslobodi poput teškog plašta u koji se upleo vođen svojim ali i tuđim greškama od detinjstva do sadašnjice. Upravo ove borbe najbolje se očitavaju na stranicama prepunim najdubljih misli, osećanja, motiva i okolnosti likova, ali ponajviše Ike i doktora. U nekim momentima pripovedanje postaje samo povod za prikazivanje njihovih unutrašnjih borbi, posebno Ikinih, iz čijih seansi saznajemo o celom životu, neobičnoj porodici, otuđenosti i nesnađenosti jedne mlade devojke i čudnim putevima koje joj priprema sudbina.

U romanu je primetno prisustvo imena samo likova iz Ikine priče, i to ne svih, već samo muškaraca koji su na neki način ostavili poseban trag u njenom životu, čineći odsudne zaokrete i raskrsnice posle kojih se sudbina nepovratno menja. Ona je takođe važna jer svojim specifičnim karakterom daje odgovore na mnoga pitanja sa kojima se psihijatar susreće kako u svom pozivu, tako i privatno, dajući jedan „profesionalno uzbudljiv slučaj“ osobe koja, oprljena vaspitanjem nestabilnih roditelja, za sobom kao nasleđe nosi anksioznosti i balansira na ivici depresije, rasvetljavanja nedoumica kao žene koja neobično podseća na njegovu preminulu suprugu u čije tajne i dalje ne može da pronikne, ali i profil izdvojene i autentične umetničke duše u svetu punom nerazumevanja, neukusa i primitivizma. Upravo će zato njeni „životni eksperimenti“ u mladosti i studentskim danima biti očajnički pokušaj da promišlja o sebi i otkrije koja je njena suština.

I iako roman Veliki eksperiment u svom najdužem delu ima dva paralelna sižea, prateći radnju iz vizure psihijatra podjednako koliko i slikarke Ike, ravnoteža se postepeno menja i prepušta samo njoj noseći sa sobom uporedo sve veću snagu koja potire tugu i zbacuje sa sebe njene okove, spremna oštrinom sokola, kako i njeno samo prezime znači, da se preobrati i krene u traganje za životnim smislom isto koliko i za sopstvenim potrebama i istinskim mirom i blagostanjem. Na taj put se može stići samo širinom uma, prihvatanjem svih načina da se dopre do sebe i pronađe lekoviti unutrašnji spokoj koji nas jedini može odbraniti od toksične sadašnjice, ali i okretanjem korenima i pronalaženjem sopstvenog identiteta kao podloge za izgradnju ličnosti na čvrstim temeljima. Tek tako rasterećeni i oslobođeni balasta prošlosti možemo zaokružiti sebe u svojoj najčistijoj suštini, vežbajući se u ovim večitim životnim eksperimentima duše koji nas mogu dovesti jedino do spoznaje sreće u nama samima.

Autorka: Jelena Dilber

Podelite sa prijateljima:
Share