Vasil Tocinovski: BIĆE NEŠTO OD NJIH

Vasil Tocinovski jedan je od najplodnijih savremenih makedonskih pisaca. Tocinovski je dobitnik nagrade Krste Čačanski za priču Biće nešto od njih koju možete pročitati na našem portalu. Priča je objavljena u zbirci Grlice u izdanju IK Bran iz Sruge.


U ograničenom i zamračenom prostoru studentskog centra uvek je svetlo i toplo. Na prvi pogled to nema veze. Ali da, upravo tako. Svetlo i toplina prirodno zrače iz tete Zlatice koja uživa poštovanje i ljubav mnogih studenata. Ona je tu za njih, i uvek je sa njima. Sa godinama je to prijateljstvo preraslo u veliku porodicu. Gde god bi išla, za bilo koju potrebu i muku, i u dobru i u zlu uvek bi se našlo neko dete iz doma. Sa njima kao da je ostala večno mlada.

U apartmanu, u petom objektu, odmah pored višespratnice, on pretrčava držeći u ruci zatvoreni kišobran. Razjarena bura ga lako može potkačiti i da on nepredvidivo odleti, pomisli ona. Pažljivo se penje stepenicama kako ne bi stala na neke od požutelih listova, i opet ga misao vodi ka nekakvom letenju. Bože moj, ništa više nije ostalo, nema više ni snova ni žudnje. Vreme kao da je stalo na jednom mestu usred blatnjave i smrdljive bare. Iza stakla recepcije ga je dočekao osmeh i pozdrav visoko podignute Zlatičine ruke.

Vasil Tocinovski

„Ludo vreme“, on sakriva kišobran, „mračno i depresivno. Ne zna čovek da li počinje ili odmiče dan. Da li je pozdrav za dobar dan ili za dobro veče!“
„Tako je profesore. Moji Ličani kažu da je raspamećeno vreme. Idem ja po naše kafe, one će da nas ugreju.“

Isparava omiljeno piće i ispunjava nozdre prijatnim osećajima. Kao da mu se vraća samopouzdanje. Uvek je bio kafedžija, znao je u toku dana da popije i više kafa. Na primedbe da možda preteruje, uvek je uzvraćao sa osmehom. On bi popio kafu i pre nego što legne da spava, ali mu to nije smetalo da mirno i dugo spava. Dobar san mu je bio pravo i veliko bogatstvo.

Zlatica je bila živa otvorena knjiga. Reči i rečenice su tekle iz nje kao srebrne rečice. Govorile su iz njih godine života, radosti i tuga, obnavljale uspomene i doživljaje. A iznad svih njih je bilo stremljenje ka opstajanju u ovom jednom i kratko ljudskom životu. Biti sa stvarnošću i sa onim što se poseduje – da bude čast i dostojanstvo. Otvara kompjuter i pokazuje najnovije fotografije unuke od sina i od snahe. Mala je Zvezdana u njoj donela novi život. Posle svih tih podela i tuge, poraza i očajanja na kraju dugog tunela blješti sunce i poziva na radost i sreću.

„Svaki dan ume da mi priredi novo iznenađenje… Eto, to malo detence, zamislite, je živi čudotvorni izvor. Da mi je neko to kazao, rekla bih da laže.“
„A ja znam samo jedno“, ispio je profesor gutljaj čarobnog napitka. „Sa svojom Zvezdanom ti si najbogatiji i najsrećniji čovek na svetu.“
„Tako je“, smeje se ona i produžava sa pričom.

Pročitajte i druge tekstove iz rubrike >> Ostani kod kuće i čitaj!

Dolaze dva dečaka. Čekaju da ona završi misao, ali je ona neumorno prisutna na sve strane, pozdravlja i pita kakvu muku imaju.
„Treba nam ključ od čitaonice“, odgovaraju jednoglasno.
Ona traži u stvarima ispred nje, pretura po hrpi papira, tu su negde i ključevi, kaže, ali kada joj trebaju kriju se i ne javljaju se.
„Lepi moji“, smeje se ona i ne prestaje da traži, „biće nešto od vas!“

Podelite sa prijateljima:
Share