Valentina Milačić Užarena lavanda (2021). O knjizi piše: Mirko Vuković
„Iščezavaju razgovori
u dubinama naših bića”
(V. Milačić, Fotografije)
„Iskoni bje Slovo” – glasi glasoviti početak asinoptičkog Jevanđelja (potonjeg u Četvorojevanđelju); onaj ishodišni bitijski punktum svega postojećega – ono samo počelo počela i izvor svih svjetova (koliko god da ih na broju ima).
Ima jedno slovo neprobojno,
pancir slovo, zavoj slovo,
grč slovo, zub slovo,
prst slovo.
Ima jedno slovo skupo,
dragulj slovo, sef slovo,
trn slovo, šum slovo.
Ima jedno slovo,
jedro nosi, šumu kosi,
kamen prosijava
i u ljubičastom
oblaku svija gnijezdo
opelom sna –
poje Valentina Milačić (1966) u pjesmi „Slovo” iz svoje najnovije (u rukopisu) pjesničke knjige blagouhanoga, kadionoga naslova – „Užarena lavanda”. Sledujući onom pradrevnom lovačkom nauku koji tolkuje da lovac nužno mora apstrahovati (zanemariti) luk i strijelu i svom forsom se zagledati u cilj ukoliko želi lovinu, i ja ću se, stoga, ispisujući ovo slovo (ovo, moram odmah kazati, pohvalno slovo) zagledati u taj krajnji cilj – u tu iskonju, prapočetnu Riječ. Saobraziću, naprosto, svoju optiku onom rakursu koji je Valentina Milačić držala ispisujući svoju najnoviju knjigu. (To mi, dakako, neće biti nimalo strano, budući da jeste, u potpunosti, podudarno mojem personalnom pristupu „pevanju i mišljenju”.)
Očigledno – nameće se ovdje potreba za makar ovlašnom „egzegezom”.
Znajući za moj princip da najprije pročitam napisano, a onda (u ovom slučaju – rezolutno!) kažem jedno da ili jedno ne, u „SMS prepisci”, kada me je zamolila da se prihvatim recenziranja (makar će to prerasti u nešto više od klasične recenzije) ovog rukopisa, Valentina Milačić mi piše: „Prije par godina, poslala sam ti rukopis pjesama, nisi bio zadovoljan njima, a, iskreno, i ja sam kasnije uvidjela da je to moje pisanje bilo bezuspješno eksperimentisanje sa rimom… Od njih, na sreću, ni traga ni glasa. Ovaj rukopis je nešto potpuno novo.”
Zbilja, on jeste nešto potpuno novo. U svakom pogledu.
I ne – ne smatram rečeno indiskrecijom ili prekoračenjem granice pristojnosti na štetu adresanta; ovo iznošenje „u javnost” jedne privatne prepiske zapravo je (u punom kapacitetu) u službi afirmacije pjesnikinje (kao persone) i afirmacije njenoga „zanovljenoga” pristupa pisanju poezije koji je, sasvim konsekventno, urodio serioznom knjigom pjesama.
Bez prethodnog glosiranja, sada na obznanjenu SMS poruku naslanjam Milačićkinu „Božansku pjesmu” (dakako, iz ovoga rukopisa!):
„Savladaj u sebi iskušenje,
odustani od krhkih riječi.
Savladaj u sebi gordost,
odustani od zavidnih obećanja.
Savladaj u sebi sujetu,
odustani od zapitanih osmijeha.
Kad iskušenje zanijemi,
gordost ogluvi, a sujeta obnevidi,
zagrliće te božanska pjesma.”
Do tog zagrljaja je u ovoj knjizi uistinu došlo.
Šta, dakle, biva?
Prevladavanje iskušenja gordosti i sujete jeste „odustajanje od krhkih riječi”. Prevazilaženje iskušenja gordosti i sujete, to bi bilo ono zanemarivanje (apstrahovanje) sebe, svojih ruku, luka i strijele koju one drže i usredsređivanje na cilj. To je brisanje iz svijesti ovoga sa ove strane i čvrsta zagledanost – prikivanje pogleda u ono sa one strane (u onostrano). Savladavanje opscena avanscena, prevladavanje fizičkog i vidljivog – materijalnog (dakle, ono Milačićkino zanijemiti, ogluviti, obnevidjeti) i dosezanje mizanscena.
Prepuštanje jednoj metafizičkoj slutnji.
Poezija koja pretenduje da bude ozbiljnom, neizostavno mora sadržavati taj fundament metafizičke slutnje. No, to istovremeno isključuje prisustvo iliti postojanje intencije, odnosno – ne trpi diktum svjesne namjere da to bude. Ona organski, kao sopstveni genetički materijal, posjeduje taj DNK. Metafizička slutnja je, naprosto, upisana u njen makromolekularni niz.
Poezija Valentine Milačić (ograničavam se, izrikom, na ovu pjesničku knjigu) u svom „dezoksiribonukleinskom segmentu” prirodno i nepretenciozno nosi tu slutnju.
A kada „iskušenje zanijemi, gordost ogluvi, a sujeta obnevidi”, tada Gospod „uzima stvar u svoje ruke”, jer je „kovina spremna za kovanje”.
Osnažena tom i takvom spoznajom i tim stvaraličkim i životnim iskustvom, Valentina Milačić nastupa sa punom sviješću o tome da je pjesnik istodobno i kovač i kovina, te da je u trenutku kad udara po nakovnju vazda i sam pod udarom čekića. Matrica je narodna izreka kovanje pravi kovača, a to može biti uzeto na ovaj ili onaj način. Jer – njene pjesme (pjesme u ovoj knjizi sabrane), isto tako, odražavaju pjesnikinjinu svijest da poezija (i čin umjetničkog stvaranja, uopšte uzev) podrazumijeva i potencijal, iliti – moć samorestitucije.
Dovoljno je da pjesnik samo „zabunca” – kako bi pjesnikinja rekla – sa tom sviješću o ishodištu svog pjevanja, pa da se dogodi „čudo u jeziku“:
„Zabuncaj, da čudo se desi
u nemilosti drhtavog jezika
koji bi da zavara ovu
runolisnu snagu
nečim, čemu se nadati
umije ljudsko biće.
Između dvije noći je dan,
a između dva dana je vječnost.
Operi se, moja sliko,
moja nevoljo, moj strahu,
operi se mojom slikom,
mojom nevoljom,
mojim strahom!”
(Pjesma „U nemilosti jezika”)
Opetovaću (ne bez razloga!) ovu briljantnu završnu strofu:
„Operi se, moja sliko,
moja nevoljo, moj strahu,
operi se mojom slikom,
mojom nevoljom,
mojim strahom!”
Jasno je da nema drugog puta pročišćenja do li – kroz sebe, i da nema hoda nagore (nema ushođenja) ukoliko se najprije duboko ne zaroni u sebe. MOJA sliko, MOJA nevoljo, MOJ strahu – MOJOM slikom, MOJOM nevoljom, MOJIM strahom! Da – strahom! Strahom, jer prekrasno (i luminozno!) pjesnikinja na drugom mjestu (pjesma „Hrabrost”) poje:
„Hrabrost je trčati,
misliti, jesti,
hrabrost je moći,
željeti, i vodu piti.
Hrabrost je otvoriti oči,
ćutati o tišini
onda kada ona najdublje sanja” –
i okončava u tački poentiranja (zgađanja mete):
„Hrabrost je misao
sumnji suprotstavljena.”
I to će vam, van svake sumnje, posvjedočiti svaki onaj koji je opitno živio hrišćanskim životom i vojevao u duhu. Svaki, pa i najbanalniji, najbezazleniji akt iliti čin u čovjekovu ovozemaljskom životu (pa i to jesti i vodu piti) iziskuje određenu dozu hrabrosti i unutrašnje kuraži. A hrabrost se (makar i paradoksalno zvuči) krije u strahu, ili – da to drugačije formulišemo – korijen hrabrosti leži u strahu. Strahu Božijem.
Vjerovati, napokon, ne znači ništa drugo do hrabro se i neodstupno suprotstavljati sumnji.
Ako se, pak, pitate kada i kako taj strah nestane, Valentina Milačić ima svoj, pjesnički, odgovor koji samo poetizuje onu dobro utrtu stazu što preko kalvarije i golgotskog puta vodi do krsta i Vaskrsenja. Vaskrsenje je oslobađenje od svih egzistencijalnih uza i bojazni:
„Strah nestane,
kad se istope
poklopljene kazaljke,
u pričešćenoj noći
prezreloj od patnje.
Strah nestane,
kad pjesma
vaskrsne.”
(Pjesma „Strah nestane”)
Ono do tog vaskrsnog trena, to je život, a život ište trpljenje i strpljenje, i valjalo bi bditi – izdržati do raspeća (jer, posle raspeća slijedi vaskrsenje!), kako Valentina Milačić poručuje u pjesmi „Do raspeća, pjesma ova bdi“:
„Ostaje samo pjesma
oslobodioca,
pjesma oreola
koji tješi naša čela.
Opstaje muk, opstaje ognjište
oko kojeg se svijaju ruke,
i griju
pjesmu hristorodnu.
Do raspeća,
pjesma ova bdi!”
Samo je po sebi jasno da je stvaranje pjesme za ovu pjesnikinju čin saraspinjanja Hristu, a dosezanje ljepote igrom kombinovanja riječi – put ili način da se dosegne Riječ. Uostalom, posve je očito da Valentina Milačić svoje opservacije koje se tiču porijekla i prirode pjesme i pjevanja redovno temelji na biblijskim i teološkim analogijama.
Ovo nas, neizostavno, navraća na jedno opšte mjesto. Naime, prečesto se (bez prijeko potrebne obzirnosti i osjećanja za mjeru profano/ sakralno) čin pjesničkog stvaranja izjednačuje sa sveštenosluženjem, a pjesnicima (čitaj: smrtnicima!) odveć olako dijele epitrahilji i daju sveštenički prerogativi.
U svom palimpsestskom zakulisju Milačićkina „Pjesma sa tobom” (antologijski tekst, po mom doživljaju i mome skromnom sudu) u svom naslovu krije jedan blagoslov. Iz donjih slojeva iza napisanih riječi nezadrživo izbija ona riječ „Bog s tobom”.
Pogledajte i KNJIŽEVNI PERISKOP
Ulazeći u vrlo izvjestan rizik da mi se spočitne blasfemisanje, ja sa punom sviješću (budući da jesam od onih koji ne pristaju na šibicarsko miješanje svjetovnog i duhovnog) čitajući ovu pjesmu činim poklon pred njome i (kao pjesnik – dakle, stvaralac – u prvom redu) doživljavam je, lično, kao blagoslov. U šantićevskom kroju „Mi kao rosa na samotne biljke/ padamo tiho na sva srca bona/ i u noć hladnu mnogih miliona/ snosimo tople Božije svetiljke” – ja čitajući je osjećam da sam jedan među tim mnogim milionima što cvokoću u noći; tri strofe Milačićkine pjesme tiho padaju na moje tronutljivo pjesničko srce kao tople Božije svjetiljke.
Držim da te tri strofe sadrže sve što bi trebalo znati o prirodi pjesničkog zanata. U tom smislu pjesma bi mogla biti izistinski blagoslov za put onima koji zakoračuju na stazu pjesništva. Ako bi me neko danas upitao šta bih savjetovao mladim pjesnicima, rekao bih – da pročitaju pjesmu „Pjesma sa tobom”.
Krenimo redom.
PRVA STROFA:
„Pjesma protiče
kosmičkim putokazom
sopstvenom slobodom
i
izoštrava sjenke
preglasnih misli.”
Ono pjesnikinjino „odustajanje od krhkih riječi” stoji u ravni, u direktnoj vezi sa ovom strofom. Odustajanje od krhkih riječi automatski zaziva to izoštravanje sjenki preglasnih misli. Ujedno, izoštravanje sjenki preglasnih misli stoji u direktnoj vezi sa onom lovačkom fokusiranošću na cilj koji se želi zgoditi.
U poeziji, riječi su uvijek samo sjenke preglasnih misli. Ova pjesnička slika nas tako spontano prevodi u prirodni ambijent; dakle, riječi su sjenke, misli su razgranata, moćna stabla koja bacaju sjenu, ali iza svega toga stoji izvor svjetla – Sunce, bez kojega sjenki ne bi ni bilo. To je troje jedno drugim uslovljeno i stoji u istom logičkom nizu. Ali nikad (nikad!) ne smijemo izgubiti iz vida da je izvor svjetla ono što „izoštrava sjenke”.
Preformulisano, to bi kazalo da su riječi i misli, zapravo, luk i strijela, a cilj ono što stoji iza njih, na distanci.
U svojim pastirskim pismima (ako se zahtijeva nekakva formalna preciznost: knjiga 6, 962. pismo), episkop Teofan (Sveti Teofan Zatvornik) 30. maja 1889. godine jednom bogotražitelju koji mu ispovijeda kako namjesto predviđenih jutarnjih i večernjih molitvi radije pribjegava čitanju Psalama otpisuje ovako: „Sila nije u riječima, nego u… ushođenju.” Riječi su tu samo, rekao bih, ljestvice ili prečage koje su tu da pomognu u ushođenju i dosezanju višeg nivoa.
Snaga jedne pjesme nije u riječima; njena ljepota – da, stilski integritet – da, sklad – da, iznijansiranost – da, ali snaga – NE. Snaga pjesme je u onome što stoji iza riječi. U njenoj metafizici.
DRUGA STROFA:
„Da bi pjesma opstala
ne treba joj pohvala,
ni slava,
tek zbiljski
krstolik pogled.”
Eto, dakle – to je sve što jednoj pjesmi treba. Krstolik pogled! Kao u nišanskoj optici, dvije osnovne linije – horizontala i vertikala (što će reći: ljudsko i božansko, lično i univerzalno, vremeno i vječno, spiritualno i materijalno, ovostrano i onostrano, etc, etc.) se krstoobrazno sijeku. Tačka presjeka je tačka preko koje se dostiže meta. Centar krsta se mora poklopiti sa onim u šta ciljamo.
Ta krstolikost u pogledu kod Milačićkinih pjesama (u ovoj knjizi, opet i opet naglašavam) je više no vizibilna. Sa druge strane, srezanost izraza, njegova preciznost i verbalna disciplinovast čine da se s malo imaginative bezmalo može čuti reski zvuk odapinjanja strijele, tzv. zvuk cijepanja svile (FUUUF) i dubok, pun zvuk pogađanja mete (TAK). Pritom, tematski je okvir potpuno irelevantan. Svejedno je da li je po srijedi „religiozna tematika” ili pjesnikinja tretira „profanije” teme.
Pjesnikinja, recimo može pjevati o hrabrosti (kao što smo već vidjeli u pjesmi „Hrabrost”).
FUUUF:
„Hrabrost je trčati,
misliti, jesti,
hrabrost je moći,
željeti, i vodu piti.
Hrabrost je otvoriti oči,
ćutati o tišini,
onda kada ona najdublje sanja”
TAK:
„Hrabrost je misao
sumnji suprotstavljena.”
Može pjevati o ognjištu
(pjesma „Ognjište”).
FUUUF:
„Put kroz šumu, do ognjišta,
hodočašće je ka žrtvenom krstu,
ka osoji omrčenoj,
„čardaku ni na nebu ni na zemlji”.
Sa one strane svijeta
moja baba Ljeposava
opelo poje ognjištu,
zbore mošti,”
TAK:
„ja njenu maramu vežem,
u hodočašću, kroz šumu, do kuće,
lelekom ove pjesme.”
O fotografijama, na primjer
(pjesma „Fotografije”).
FUUUF:
Na fotografijama:
lica,
predmeti,
priroda,
nadahnuće,
posveta,
agregatna stanja,
fizički izgled,
strujno kolo,
otisci svjetla,
pretskazanja
o ljepoti.”
TAK:
„Iščezavaju razgovori
u dubinama naših bića.”
Ili, pak, ondje gdje se krstolikost ponajmanje očekuje – kada pjeva o plotskoj ljubavi
(pjesma „Tišina”).
FUUUF:
„Samo tišina
ima moć da govori.
U svijetlo-tamnim noćima
pleše, jedinstvena u ljepoti
obnaženih dlanova,
raznježena snovima.”
TAK:
„Vrela,
od snijevanja
za tobom.”
O čemu god da pjeva, uvijek ćemo čuti reskost strijele koja siječe vazduh i zvuk koji posvjedočuje da je ona pronašla cilj (svjesni pritom da je njen vršak završio u centru krsta).
TREĆA STROFA:
„Ona uranja
u bit tvog ćutanja
za Njom.”
In puncto puncti! Do te mjere da bi bilo, čak, nepristojno išta joj dodavati, opservirati, činiti ma kakve eksplanacije… Zamućivati bistrinu ovog čistog izvora! Može se samo reći da nas ona vraća na početak, onome što se čita u Jevanđelju od Jovana: „Ta Riječ bješe u Boga, i Bog bješe Riječ. Ova bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i ništa, što je postalo, nije postalo bez nje.”
Krug je zatvoren!
Uzmite ovo i kao jednu sasma ličnu impresiju (uzmite rečeno sa rezervom), ali kada ščitate ovu knjigu pjesama Valentine Milačić, kada sklopite njene korice i pogled vam ovlašno promine pro njenoga naslova – „Užarena lavanda” – možete osjetiti taj blagouhani kad i, možda, dočuti tiho pojanje, u glasu prvome, sto četrdesetog Psalma: „Gospodi, vozvah k Tebje usliši mja… Da ispravitsja molitva moja, jako kadilo, pred Toboju, vozdjejanije ruku mojeju, žertva večernjaja…”
A tada i autorka knjige ima za pravo da osjeti unutrašnje ispunjenje i spokoj. Relacija: „tišina iscjeljuje” (pjesma „Moj trag”) – „iščezavaju razgovori/ u dubinama naših bića” (pjesma „Fotografije”) – „ona uranja/ u bit tvog ćutanja/ za njom” („Pjesma sa tobom”). Spokojna, jer svjesna da pjesma „Moj trag” stoji tamo gdje treba da stoji (na pravome, dakle, mjestu) i da na posve simboličan način zatvara njenu knjigu:
„Iz nepoznatih razloga
otvara se poznato.
Zrno na oblaku,
prohodna kost.
Svevid.
Tišina iscjeljuje,
ispraća i smiruje.
Iz poznatih razloga
otvara se nepoznato,
magla odrobi vidik,
tiho je disanje.
Osvrćem se,
moj trag vidim.”
Poput dva tasa na vagi ostaju da levitiraju te dvije pjesnikinjine konstatacije:
„Iz nepoznatih razloga
otvara se poznato”
i:
„Iz poznatih razloga
otvara se nepoznato.”
Vagajte, vagajte pomno te dvije premise.
Autor: Mirko Vuković
