U DUBINI DUŠE: hronika generacijskog sunovrata

Prikaz knjige: U dubini duše: Lični dnevnici Logana Mauntstjuarta, Vilijam Bojd, Dereta, 2022. Prevod: Aleksandar Milajić

u dubini duše
Vilijam Bojd: U dubini duše. Foto: Sofija Popović

„Svačiji život je običan i neobičan, a količinski odnos tih dveju kategorija određuje hoće li taj život delovati zanimljivo ili jednolično“, reči su Logana Mauntstjuarta, pisca, putnika, profesora, avanturiste, muža i oca čiji će životni put biti neminovno oblikovan najznačajnijim događajima burnog 20. veka. O tome će u ličnim ispovestima, u formi dnevničkih zapisa, progovoriti na zabavan, ali i podjednako tragičan način, krojeći tako autentično svedočanstvo o odrastanju i sazrevanju, o usponima i padovima, uspomenama i zaboravljanju jednog pojedinca koji je, uprkos neusiljenoj uverljivosti njegovih iskaza, zapravo fiktivan.

U dubini duše (sa podnaslovom Lični dnevnici Logana Mauntstjuarta) osmi je roman autora Vilijama Bojda, objavljen 2002. godine. Zahvaljujući izdavačkoj kući „Dereta“ i prevodiocu Aleksandru Milajiću, nakon tačno dvadeset godina od prvobitnog objavljivanja, domaći čitaoci napokon imaju priliku da se (kroz skoro šest stotina strana, koliko broji ovo izdanje) upoznaju sa Bojdom u, kako mnogi kritičari tvrde, njegovom dosad najboljem ostvarenju.

Devet hronološki poređanih dnevnika koji prikazuju doživljaje Bojdovog naslovnog junaka odlikuju se kako prostornom, tako i vremenskom širinom – Bojd nas s razvojem romana vodi kroz zemlje poput Urugvaja, Engleske, SAD-a, Bahama, Švajcarske, Francuske i Nigerije, u kojima Mauntstjuart boravi za vreme svog života, koji uspeva da obuhvati sve decenije 20. veka. Ovoliki vremenski period Bojdu daje prostor i savršenu priliku za prikaz unutrašnjeg razvoja glavnog lika, a čitaoci će kroz njegove kontemplacije svedočiti svim događajima koji su uslovili oblikovanje specifičnog karaktera.

Već na početku romana Bojd načinje temu problematike verodostojnosti iskaza, koja nužno prati memoarsku i dnevničku prozu. Navodeći Mauntstjuarta na razmišljanje o iskrenosti autora koji se upusti u pisanje dnevnika („Postoje li delovi našeg života – onoga što činimo, osećamo i mislimo – koje ne smemo da priznamo čak ni sebi, čak ni u potpunoj privatnosti lične ispovesti?“), autor zapravo navodi i čitaoca na razmišljanje o nepouzdanosti narativa sa kojim se susreće, što stavlja celokupnu (premda već) fiktivnu ispovest pod znak pitanja. Takođe, postojanje fusnota u delu ukazuje na činjenicu da je i sam narator izgleda uređivan od strane neke vrste „nemog“ lika, usled čega se javlja i pitanje ko je zapravo protagonista romana koji čitamo. Ovakva postmodernistička naklonost ka sumnji u istinitost narativa i pouzdanost naratora stvara potrebu za određenom dozom opreza kod čitalaca, a Bojdovo preplitanje fikcije i fakcije u romanu ovu potrebu dodatno naglašava. Naime, osim fiktivnih likova koji su isključivo proizvod autorove mašte, delo ujedno obiluje i stvarnim istorijskim ličnostima (Hemingvej, Džojs, Virdžinija Vulf, Pikaso…), sa kojima se Mauntstjuart sreće, ulazi u razgovore i gradi odnose. Na ovaj način Bojdovi likovi se konstantno nalaze na tankoj granici između stvarnosti i fikcije, usled čega čitaoci dovode u pitanje i autentičnost prikazanih istorijskih ličnosti, odnosno sumnjaju u način na koji ih je autor u svom romanu prikazao. Ukoliko uzmemo u obzir događaje i likove koje on inkorporira u svoje delo, postaje očigledno da se prilikom pisanja odlučio za podlogu potkovanu istorijskim činjenicama, dok je njegova nadgradnja na takvu podlogu fiktivna.

Ipak, fokus u toku celog romana neizostavno ostaje na Mauntstjuartu i načinu na koji se on suočava sa iskustvima koja mu život nameće. Reč je o krajnje nekonvencionalnom liku kojeg karakteriše prilično kontroverzno i vrlo često nemoralno ponašanje. Dnevnički zapisi koji prate period njegove mladosti i školovanja prikazuju ga kao pretencioznog, arogantnog i ambicioznog mladića (Bojd ovde uspeva da slikovito prikaže sav snobizam tadašnjeg engleskog društva) punog nade, tek probuđene seksualne želje i životne energije koju oseća da nema u šta da uloži u dosadnoj i ispraznoj adolescenciji sa kojom se suočava. Po završetku studija ova antipatičnost dodatno raste dok se Mauntstjuart pretvara u apatičnog, sebičnog lika sklonog lažima, prevarama i zavisti prema svojim prijateljima, a osećanja koja dominiraju jesu potištenost, ispraznost, kao i besciljnost – osećanja koja su i generalno bila dominantna u posleratnom periodu.

Moren opštim nezadovoljstvom koje se neprestano nagomilava, Mauntstjuart se razvija u pasivnog lika koji nije u stanju da prihvati odgovornost, vodi se prvenstveno nagonima i željom da, usled osećaja sputanosti i neostvarenosti, uvek iznova odbacuje dotadašnji život i započinje novi. Kako osećaj dužnosti i potreba za ličnom žrtvom kod njega izostaju i ustupaju mesto sveprožimajućoj svesti o prolaznosti života, a stoga i težnji da „iskoristi trenutak“, on neminovno s vremenom tone u sve dublji (katkad gotovo pogubni) hedonizam, usled čega nije u mogućnosti da formira čvrste veze sa ljudima iz svog okruženja, nego se odnosi najčešće zadržavaju na površnom nivou. Nakon što doživi ratnu tragediju, dok posmatra kako se vizija o svetloj budućnosti raspada pred njegovim očima, osećanja duboke tuge i obamrlosti postaju još jača, a Mauntstjuart se suočava i sa jednim novim osećajem, koji mu je do tada bio stran – sa usamljenošću. Ovde Bojd pravi određenu vrstu prekretnice u karakterizaciji junaka, čineći ga donekle prijemčivijim čitaocima, premda je i dalje teško u potpunosti saosećati sa njim. Slomljen starošću, siromaštvom i uspomenama na trenutke ljubavi i sreće, koju spoznaje tek kada bespovratno ostaje bez nje, pred kraj romana on prirodno izaziva određenu dozu sažaljenja, budući da bezbrojna životna razočaranja sa kojima se suočava, a kojima i sam čitalac svedoči, neminovno bude empatiju („Bile su to godine kad sam bio istinski srećan. Svestan sam da je to i blagoslov i prokletstvo. Dobro je znati da si pronašao istinsku sreću, da nisi proćerdao život. Ali teško je sebi priznati da nikad više nećeš biti tako srećan.“ (str. 468-469))

Pasivnost i defetizam, kao posledica ratnih iskustava i gubitaka, posebno će oblikovati Mauntsjtuarta pred kraj njegovog života – on smireno prihvata sve što mu se dogodilo, pritom se ne zamarajući razmišljanjima o tome šta je mogao učiniti drugačije, jer ne veruje da je na bilo koji način mogao promeniti okolnosti. Logan Mauntstjuart, kao uostalom i mnogi njegovi savremenici koji su doživeli posleratne godine, bio je primoran da nastavi život u duhovnoj i društvenoj atmosferi koja mu je na svakom koraku poručivala samo jedno – da je sreća, na kraju, ipak nedostižna. Uprkos tome, čak i slomljenog duha, posleratni čovek koji je oličen u Loganu je (možda više nego ikada pre) vođen težnjom da ne proživi svoj život uzalud i da za sobom i ovakvim tragičnim periodom ipak uspe da ostavi ma kakav trag.

Iako dnevničke zapise često karakterišu visoka organizovanost i preglednost, Bojd nam svojim romanom nudi unekoliko drugačiju, možda realističniju verziju ovakve proze, ne insistirajući na neisprekidanosti toka priče, već naprotiv, formirajući neku vrstu dezorganizovane realnosti – Mauntstjuartov dnevnik je pisan sa prekidima, pun je praznina i vremenskih neodređenosti koje postaju sve češće kako roman napreduje, a ne izostaju ni naknadne napomene dodate nekoliko decenija nakon originalnih unosa. Primetno je i prisustvo jedne vrste sveznajućeg naratora koji se sporadično pojavljuje između zapisa i upućuje nas u okolnosti koje junak u svom delu teksta izostavlja. Na ovaj način autor stvara višeslojnu konstrukciju koja predstavlja, kako to Mauntstjuart tvrdi, „dokument o sunovratu“, svedočanstvo o ratu kao prokletstvu generacija i razornoj bespomoćnosti koju su donele posleratne godine.

Najednom se zapitam: da li je moja nesreća što sam se rodio baš tad, na početku veka, i što ne mogu da budem mlad sad kad je na izmaku? Zavidno posmatram mlađariju i razmišljam o tome kako sad žive i kako će živeti, kakva ih budućnost čeka. A onda, gotovo istog časa, shvatim koliko je jalovo to poređenje. Živiš život koji ti je dat. Za šezdeset godina, ako budu imali sreće, ti momci i devojke biće starci i starice i posmatraće novi naraštaj bezbrižne omladine, vajkajući se što im je život proleteo…

(str. 562-563)

U dubini duše je roman o poraznoj ravnodušnosti društva prema patnji pojedinca, ali i o pomirljivom prihvatanju života kao skupa dobre i loše sreće, o načinu na koji su se događaji 20. veka odražavali na tadašnjeg čoveka, nemilosrdno ga odvlačeći sa puta koji je namerio da sledi, kao i o malim, naizgled beznačajnim životnim detaljima čiji skup ohrabrujuće ukazuje na to kako se život zapravo ipak menja dan za danom, čak i kada nam možda ne deluje tako. Priča o Loganu Mauntstjuartu, čije su lične tragedije bile gotovo jednako bolne kao one ratne, navodi čitaoca da se zapita da li je život prosto serija nasumičnih događaja nad kojima pojedinac nema kontrolu, rezultat pažljivo donesenih odluka ili sudbinskih događaja pod kontrolom više sile. Vilijam Bojd nam svojim romanom ipak ne nudi konačan odgovor na ovo pitanje, ali nam zato saopštava nešto važnije od toga – da je svaki život, ma koliko uspona i padova on neminovno nosio sa sobom, uvek vredan življenja.

Autorka: Sofija Popović

Podelite sa prijateljima:
Share