SVIREPI PISCI nova knjiga kratkih priča Zorana Bara

Četiri godine nakon svoje prve knjige, zlatnim Pegazom nagrađene zbirke kratkih priča „Valovi uzaludnosti” (2017), psiholog i psihoterapijski savetnik, Zoran Bar objavio je svoju novu proznu zbirku, jednako zanimljivog naziva – „Svirepi pisci”, pod izdavaštvom „Čigoja štampe”.

Zoran Bar

„Osinjak”, „O ljudima i lasicama”, „Olovni osmesi”, „Magla”, „Rub horizonta”, „Egzistencijalna arheologija” i „Tople boje” su naslovi poglavlja čiju ubedljivu asocijativnu komponentu zasenjuje jedino njihov sadržaj, zaokružen efektnim poentama, koje predstavljaju jezgro svake od 32 priče pojedinačno, kao i zbirke u celini.

Posmatrane kao delovi lucidno sklopljenog crnohumornog mozaika, sve priče koje čine narativnu strukturu ove knjige fokusirane su ka traženju odgovora na jedno do suštinskih pitanja, koje, kako autor navodi, najčešće izostaje, kako u društvenom dijalogu, tako i u unutrašnjem monologu modernog pojedinca:

„Da li zaista živimo u svetu zaštitnički nastrojene političke korektnosti i autentičnih ličnih sloboda, ili je suptilnost ove epohe tek stvar naučenog manirizma, ispod čije se fasade krije slična „svirepost” koja je bila zastupljena još od čovekovih prapočetaka? I da li je osim dekorisane forme, istinski promenjena i njegova suština?”

*

U najširem smislu, priče Zorana Bara, motivaciono i tematski zahtevne, ali bliske čitaocu, proistekle su iz pažljivog promatranja i promišljanja dešavanja sa kojima se pojedinac modernog doba neizbežno susreće i suočava, iznova pokušavajući da premosti svakodnevne prepreke. U njima, likovi koje zatičemo u raznim okolnostima, najčešće nemaju jasno definisano ime ili poreklo, već je njihova pojavnost univerzalna, što nas suočava sa činjenicom da mesto i vreme egzistencije nemaju moć nad onim što je arhetipski ljudsko. S tim u vezi „Svirepi pisci“ su podeljeni u sedam ciklusa, od kojih svaki ima zajedničko temetsko i motivaciono jezgro, čime nas pisac otprema na putovanje od opšteg ka posebnom – od onog što nam je zajedničko, ka onome što neosporno pripada pojedincu kao autentičnom.

Kroz tok zbirke, Zoran Bar nas ne ostavlja same, već nas podržava i vodi dublje ka uzrocima i preispituje osnove nezdravog društva, gde se teško može izbeći ono što je nastalo kao produkt dekadencije vremena, iako njegovi pojedini članovi na trenutak izlaze iz svojih ustaljenih pozicija i, u prvi mah, čini se da reaguju pobunom. Međutim, ta pobuna ima samo ekspresivne elemente prave pobune, ali je zapravo samo odraz trenutnog nezadovljstva i želje da se ne bude ucenjen i da se ne postane neko drugi. Ta pobuna traje koliko i sam impuls otpora u kom biće, već opustošeno materijalnim i društvenim statusom, izlazi iz straha pred nepoznatim, ali ono nije u stanju da boravi u tom nepoznatom i ubrzo se povlači unutar onog sigurnog sveta u kome je naviklo da egzistira, ućutkano, shematski, bez velikih težnji, vraća se u sve ono što mu je omogućeno i dozvoljeno.

Svirepi pisci

Međutim, na tom mestu etičke iščašenosti, susrećemo se i sa položajem umetnika među maskiranim krugovima koji su dobro ophrvani pozitivnom psihologijom, neobuzdanom željom da sve teče po planu i bez odstupanja od zadatog cilja. U toj atmosferi predvidivih i unapred zapečaćenih sudbina, kojima cilj nije život kakav se nudi u svojim iznenađenjima i mogućnostima, pisac vaskrsava lik umetnika kao kontrapunkt navikama ili bilo kojoj vrsti iznemoglosti, ustaljenosti i učmalosti.

Po njemu, u modernom društvu, umetnik ima jedan zadatak, koji sam po sebi postaje cilj, ali bez opterećenja o onome što će uslediti nakon njegovog uspešnog ili neuspešnog obavljanja; on svoj život ne kotrlja pred sobom, već je on sam taj život koji se kreće, kruži, zastane, nastavlja dalje, iznova tražeći svoj put i hrabro menjajući pravac ili smer. U tim igrama, on postaje možda poražen i neshvaćen od strane okoline, koja mu ne zamera njegovo osnovno svojstvo kreacije, već to što nije dospeo u očekivani društveni milje. Za razliku od tih banalnih krugova, umetnik je okrenut sebi, u kontaktu sa sobom, svojim osećanjima, onome što jeste čak i kada bi nestalo sve oko njega.

Pročitajte: Zoran Bar: Privremena sećanja (kratka priča)

Zapravo, prema Zoranu Baru, kao jedna od najvrednijih poruka ove beskompromisne knjige, umetnik je svako ko je sposoban da voli, ko stoji kao antiteza zlu, ko ume da prolazi kroz svoje lavirinte i ponore, ali i da se vešto, poput zaigranog deteta, postavi prema svetu, čime leči ravnodušnost svakodnevice i zaobilazeći ustupke, ukazuje na devijacije, istupajući jedan korak unapred – prema činu reanimacije društva.

Iz recenzije Aleksandre Horvat

Podelite sa prijateljima:
Share