Slaven Kopanja: U zadnjem kupeu Southern Expressa (izbor)

Slaven Kopanja rođen je 1970. godine u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u rodnom gradu a studij sociologije i magisterij ljudskih prava i socijalne pravde u Londonu u koji je došao 1992. godine. Većina Slavenovih pjesama je nastala u pokretu: u vozu, autobusu, avionu, podzemnoj željeznici, na biciklu ili u hodu. Pjesme su mu objavljene u časopisima Kvaka, Diskurs, Sapphoart, Metafora, Sinhro, Pikolo knjigomat, Književnost.hr, XXZ magazin i drugima. Osim pisanja Slaven se bavi i muzikom, svira gitaru i piše tekstove i muziku. Radi u organizaciji za zaštitu ljudskih prava u Londonu. Objavio je zbirku pesama U zadnjem kupeu Southern Expressa (2021) iz koje vam donosimo izbor.


Vod smrti (V. P. 6330/52 Titograd 89/90)

Između dva i četiri drugi tenkovski vod odmara
Buka u kasarni utihne i sa razglasa se više ne čuje muzika
Moji drugovi su u laganom fazonu
Željko, Mile, Jefto, Gagić i Gaši
Svako u svojim mislima
Svako na svom krevetu

Popodnevno sunce se uvlači u spavaonicu
Čini se kao da smo u holivudskom filmu
A mi sanjamo o kući i maštamo o moru
Na more ćemo ići i prije nego što se nadamo

Između dva i četiri drugi tenkovski vod odmara
Nemojte nas dirati
Mi se brinemo za sve vas sada
Ali u našoj smo idili Između dva i četiri

Ramonsi

Paloma maramice vire iz lijevog džepa košulje
Gnjev devedesetih ispod tog džepa više ne stanuje

A Ramonsi sviraju još samo na majicama sredovječnih tipova

Ovih dana jedino TV gori kao naše uspomene
Ovaj grad je nekada bio mlad a sada na mojim rukama umire

Ramonsi sviraju još samo na majicama nekih ocvalih tipova Kao što smo ti i ja
A ti mi objašnjavaš nešto Što ja već sto godina znam

Potopljena lađa

Zadnje želje se ne ispunjavaju
Tako mi kažu oni iza mene u redu
A ja se stalno pitam
Kako to znaju, a na istom smo ledu

Knjigu utisaka nisam vidio
I ništa nisam potpisao
Onaj zadnji u redu mi reče
Da taj potpis ionako ne bi vrijedio

I dalje čekam u redu
A nekako mi se čini da unazad idem
I da me još samo stražari vide

Na spomeniku palim borcima
Posmrtni marš odzvanja I marširaju zajedno svi
Dželati, spomenikotvorci i pali borci

A ja i dalje sjedim i čekam
I pitam se zašto baš mene da snađe
Sudbina posljednjeg čovjeka
Sa potopljene lađe

Fortuna u ratu

Fortuna u ratu je varljiva stvar
Generalu daruje sanduk pun zlata
A vojniku nosi drvenu nogu na dar
Poklon za osamnaesti rođendan

Dok pjevaju se pjesme o pobjedi
Niskih strasti razbuktava se plam
Vojniku je suđeno da skonča u bijedi
Daleko od bitke gdje ga ubija sram

A dobro se sjeća generala prije bitke
Kad riječi mu bijahu ubojite, britke
Poziv na oružje, na napad radi odbrane
Za nečije tuđe ideale, ispod crne zastave

Do gole smrti borba
Sva pretrpljena golgota
Hladna sigurnost groba
Bolje nego jad i sramota

Pjesma je inspirisana natpisom koji stoji na istoimenom pabu na obali Brightona: “The fortune of war, I’ll tell you plain, is a wooden leg or a golden chain”.

U zemlji zabranjenog sećanja

U zemlji zabranjenog sjećanja
Laž je odavno istina
Sunce izlazi na zapadu
A grobovi na istoku pjevaju

Bezbroj oskrnavljenih svetinja
Mrtvi još škrguću zubima
Tmurno je svakog proljeća
U zemlji razbijenih ogledala

Samo mladost

Samo mladost su ti uzeli
Nije to ništa strašno
I gore stvari se dogode
To stvarno nije više važno

Kao da si išao na more
Ili tako neki službeni put
Pa si ostao neplanirano duže
I na povratku zalutao usput

Nema tu ničeg čudnog
Uvijek si htio vidjeti svijet
O čijem trošku sad nije ni bitno
I da li si bio spreman za taj let

Sad se bar ne moraš bojati
Neonska svjetla iznad stadiona
Nisu ona svjetla koja sanjaš
Posljednjih dvadeset godina

Samo mladost su ti ukrali
Tamo neki polusvijet
Za jednu manje nikom ništa
Ali ti ih nisi imao deset

Notama na pendrek

Notama na pendrek
Nećemo imati milosti
Kad ih uhvatimo između
A dura i d mola
Ni rođena majka im neće pomoći

Notama na pendrek
Jači smo za dvije oktave
Sad neka se dobro paze
Te usijane glave

Notama na pendrek
Vidim im strah u očima
Boj ne bije svijetlo oružje
Nego Deveta Simfonija

Notama na pendrek
Čak i oni znaju da smo u pravu
Kad ih shvatamo negdje u mraku
Pa violinskim ključem u glavu

Notama na pendrek
Oni se nas boje
Jasno je to svima
Što sa gitarama stoje

Notama na pendrek
Nećemo imati milosti
Kad ih uhvatimo između
A dura i d mola
Ni rođena majka im neće pomoći

Toliko je to davno bilo

Toliko je to davno bilo
Da se više niko i ne sjeća
Samo nekoliko ljudi
Ali bili su živi tog proljeća

Davno je to bilo kažu
I sada ljudi koji ih znaju
Pomisle kako su oni
Neznanci u svom kraju

Toliko je to davno bilo
Da se više niko i ne sjeća
A za tih nekoliko ljudi
Kažu da su na granici razuma

Koliki je to apsurd da samo za njih
Samo sjećanja nisu ostala
Na tom otoku bez nade
Srušenom od uspomena

Toliko je to davno bilo
Da se niko više i ne sjeća
Tog dana predveče
Došla je nesreća

Podelite sa prijateljima:
Share