Slaven Kopanja: POEZIJA – deset pesama

Slaven Kopanja rođen je 1970. godine u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u rodnom gradu a studij sociologije i magisterij ljudskih prava i socijalne pravde u Londonu u koji je došao 1992. godine. Većina Slavenovih pjesama je nastala u pokretu: u autobusu, podzemnoj željeznici, avionu, na biciklu ili lutajući ulicama Londona, Pule ili nekog drugog grada. Osim pisanja Slaven svira gitaru i piše tekstove i muziku za svoje pjesme, kako na maternjem tako i na engleskom jeziku u bendovima The Tremens i (London) i TDK Torpedo (Pula). Radi u organizaciji za zaštitu ljudskih prava u Londonu. Sa Pulom ima posebnu vezu i često provodi vrijeme tamo. Pripremio je prvu zbirku pjesama.


Privremeno stanje

Sve je to privremeno stanje
Izvući ćemo se kao i sto puta do sada
Primirićemo se malo
Sačekati u zavjetrini
Sklonićemo se od oluje
Ostaćemo neko vrijeme u leru
Živjećemo od snova
Neće nam biti prvi put
Kladićemo se na nas
Sakrićemo se u prošlosti
Ona će nas zaštititi
Zašto da žurimo
A i što bi kući tako rano
Ko nas čeka tamo?

Božo

Svjetla cafe bara Neptun sjaje punim sjajem
Najblještavije je ono crveno iza šanka
Ono obasjava Božu dok toči pivo

Božo je konobar u punom smislu te riječi
Čovjek od šarma i zanata u isto vrijeme
Njegovi bijeli zubi razvučeni u osmijeh su sve što se vidi kroz oblake dima

I kad cijeli svijet propadne ti zubi će ostati da svijetle u mraku

Slaven Kopanja

Čovjek sistema

Goran je čovjek sistema
Svakoga jutra on ustaje po satu
Oblači se, crnu aktn tašnu sprema
Aftershave mu miriše k’o lipa u cvatu

Goran je čovjek sistema
A sistem je truo al’ on za to ne mari
Nedeljom je u crkvi da ne bude problema
Svario je štošta, i to će da svari

Goran je čovjek sistema
Iako zna da sistem broji zadnje sate
Ostaviće drugima da ga riješe dilema
Jer sad nije vrijeme za velike poduhvate

Goran je čovjek sistema
Rock’n’roll je out al’ dobre su cajke 
Za novi sistem on vremena nema
Već odavno Goran ne vjeruje u bajke

Goran je čovjek sistema
Pa čak i malo uže
Sistem je u njemu 
I tu nema spasa druže

Zastave

Kladionice kao orijentiri
Bez kuće i bez cilja
Sve zablude prošlosti
Iza nas hiljadama milja

A crni oblaci nestaju sa neba
I sunce napokon izlazi
Koliko koraka treba
Da se jedan čovjek spasi?

Neki davno viđeni ljudi sa ove distance vremena
Postaju nenormalno dragi u fragmentima sjećanja
Neodbranjivi volej na zavodu
Graha za šankom u Skautu
I jedna jedva iščupana loptica u partiji stonog tenisa

A svi vaši zamkovi i kule
I sve vaše zastave
Od jeftinog platna
Što se ionako lako podere
Ništa meni ne znače

Gili

Ponedeljkom je izlazio besplatni magazin TNT koji se mogao uzeti na stanicama londonske podzemne željeznice i koji je bio naša obavezna i jedina literatura dok smo te devedeset treće živjeli na potezu Belvedere Hotel – Sale Place. U TNT-u su se uglavnom nalazili oglasi za posao i reportaže o nekim egzotičnim mjestima za putovanje i odmor. Jednog ponedeljka je osvanula reportaža o čudesnom otoku Gili, magičnom mjestu, prekrasnih boja, netaknute prirode i nevjerovatne jeftinoće. U reportaži je pisalo da se za 20 penija dnevno može živjeti kao kralj. Svima nam se svidjela ta ideja. Danima smo iz naših alanfordovskih soba smišljali način da se nekako dokopamo tog magičnog ostrva.

Ova pjesma je nastala u snu, polusnu i nakon buđenja dana 22.12.2019 u Puli.

Dokopaćemo se Gilija kad tad
Ne znam kolika se cijena mora platiti
Ali za taj ideal vrijedi dati sve
Otići jednom i nikad se ne vratiti

Dokopaćemo se Gilija kad tad
Daleko od neonskih svjetala i sjaja
Na plaži ćemo zabosti našu zastavu
Nalijevo krug i vozdra raja

Dokopaćemo se Gilija kad tad
Tamo nema grobova naših predaka
More je tirkizno i nebo plavo
I ništa nije važno osim ovih redaka

U ovom gradu

U ovom gradu sam ostao samo ja
Nikoga u blizini na kilometre
Neki su isparili jer je zrak težak
Većina nije imala izbora
Neki su otišli dole
A neki gore

U ovom gradu sam ostao samo ja
S kim da se družim sada?
Kome da otvorim dušu?
Zaboravi Rodu i pomiri se s tim
Sve bilo je muzika
Sad je sve dim

U ovom gradu sam ostao samo ja
Nije najteža

Ali nije ni najlakša sudbina

Tehnološki višak

Postali su tehnološki višak
I sad se povoljno prodaju
Tri psa ovčara
Koja nikom više ne trebaju
Vuk je preuzeo tu svetu dužnost
A ovce se ionako same čuvaju

Pročitajte još iz rubrike >> Poezija

Anđeosko lice

Anđeosko lice
A ubijen u pojam
I ja se stalno pitam
A gdje ste vi to živjeli
Sve te vaše najbolje godine
Koje su vam sve odnijele

Rijeka

Tjeskoba ranog kišnog jutra
Nakon neprospavane noći u hostelu Rijeka
Za nebo nisam siguran ali more je stvarno od olova
Brodogradnja 3. Maj spava spokojno
Za razliku od mog sinoćnjeg cimera

Hoteli na jugu Engleske

Nekada smo napuštali hotele u praskozorje
Prvo stvari kroz prozor, pa onda mi
Mamurni
Zbog nekih neispunjenih obećanja i sitnih dugova
Nismo se zadržavali predugo na jednom mjestu

Podelite sa prijateljima:
Share