ŠEKSPIROVI SONETI u prepevu Milovana Danojlića

Šekspirovi soneti

Šekspirovi Soneti dobili su prošle godine novi prepev. Milovan Danojlić je u 111. kolu Srpske književne zadruge objavio knjigu prepeva 154 soneta Viljema Šekspira.

Danojlić je u jeziku i muzičko-stilskoj kompoziciji soneta drugačiji od Stevana Raičkovića koji je u stihove i rime ugradio predloženi prozni prevod. Kao autor predgovora i komentara Danojlić pruža sva obaveštenja o ovoj poeziji, stavljajući pred čitaoce mali roman o pesniku i njegovim muškim i ženskim prijateljima kojima su soneti posvećeni.

Otkako je 1609. londonski izdavač Tomas Torp objavio prvo izdanje Soneta Viljema Šekspira (1564-1616), ne prestaju različita tumačenja, pa i sporenja, oko ovog velikog pesničkog dela od 2.000 stihova. O tome svedoči i podatak da Katalog Kongresne biblioteke u Vašingtonu sadrži oko 900 bibliografskih jedinica, knjiga i rasprava posvećenih ovim pesmama.

Šekspir je sonetnu svitu, prijatelju u čast, sebi za dušu, kako navodi Danojlić za Večernje novosti, započeo 1591. i na njoj radio do kraja poslednje decenije tog stoleća. Pesme u rukopisu kružile su među pesnikovim prijateljima i poznanicima, i deceniju i po živele na sredokraći između lirskog dnevnika i salonskog samizdata. Kada su se pojavile u knjizi na uvodnoj stranici stajala je posveta “Jedinom vlasniku ovih soneta V. H.” oko čijeg su se identiteta vodile žučne rasprave.

Baveći se problemom složenih odnosa između pesnika i njegovog pokrovitelja, Danojlić ukazuje da je reč o dvema jakim individualnostima: jedna koja dominira mladalačkom snagom, lepotom, ugledom i bogatstvom, a druga silnim pesničkim talentom i duhovnom istančanošću. Na jednoj strani je aristokrata, na drugoj čovek iz nižih društvenih slojeva na početku spisateljske karijere. Plemić je u svakom pogledu zbrinut, dok je Šekspir, upravnik pozorišne trupe i putujući glumac, izložen svakovrsnim nedaćama.

– Pisac sebe traži, a mladi grof je, rođenjem, sebe našao – kaže Danojlić. Prvi je bezuslovno odan svom dobrotvoru i obasipa ga pohvalama, a drugi na vezu gleda sa blagonaklone visine. Susreti su, po svemu sudeći, retki. Pesnik ih nadoknađuje pisanim porukama na koje mecena uzvraća ćutljivim odobravanjem. Njegovo pokroviteljstvo je stvar slobodnog izbora, što uključuje i mogućnost raskida, i to je uzrok pesnikovih dnevnih briga i noćnih mora.

Pročitajte i: Internet kurs o Šekspirovom životu i delu (engleski)

Šekspirovi Soneti su, inače, ispevani u engleskom pentametru, stihu od pet strofa, ali se autor prevoda odlučio za aleksandrinac, kao našu najbližu meru. Nije, veli, želeo da oponaša engleski obrazac, pominjući veliki neuspeh velikog pesnika Laze Kostića.

– Ono što je u Sonetima uistinu živo, to je sam Šekspir, njegova bogata razuđena ljudskost, sa svim vrlinama i manama iskrenog, istinoljubivog i samokritičnog bića, s njim se čitalac rado i lako poistovećuje, a njegove nade, strahove, ushite i očajanja razume i u sebi nosi – kaže Danojlić.

Podelite sa prijateljima:
Share