Ranko Pavlović (1943) veoma plodan, višestruko nagrađivan književni stvaralac, poznat je i priznat kao pesnik, pripovedač, bajkopisac, romansijer, pisac za decu, pisac dramskih tekstova za najmlađu publiku, novinar, kritičar, esejista. Piše i objavljuje već 60 godina, a prošle godine su mu objavljena Izabrana djela, koja su odmah, na Međunarodnom sajmu knjige u Banjaluci ovenčana najprestižnijom sajamskom nagradom „Moštanica“ za izdavački poduhvat i promovisana na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu pred punom salom „Dušan Radović“.
O nagradama, izabranim delima, književnom stvaralaštvu za decu i odrasle za portal Sinhro.rs razgovarao je sa Slađanom Milenković.
Osvrnite se na promocije Vaših dela na Sajmu u Beogradu i u drugim mestima.
Bilo je desetak promocija i sve su bile dobro posjećene, što me posebno raduje. Poslije promocije na beogradskom Sajmu, na kojoj su govorili Zoran Kolundžija, Željka Avrić, Predrag Bjelošević i Nenad Novaković, moja Izabrana djela predstavljena su u izuzetnoj atmosferi u Narodnoj biblioteci u Doboju, u gradu gdje je prije 60 godina objavljena moja prva pjesnička zbirka „Nemir sna“. Uslijedile su, takođe vrlo posjećene promocije u Banjaluci, Čelincu, Laktašima, Stanarima… Cilj promocija je da se skrene pažnja na djelo i da se podstakne čitalačka radoznalost što je, uvjeren sam, ovim predstavljanjima postignuto.
Objavljena su u saizdavaštvu banjalučke Besjede i novosadskog Prometeja. Šta sve sadrži ovih 14 knjiga?
Drago mi je što su se ovog za mene (a valjda i za književnost) važnog posla prihvatila dva značajna izdavača iz Srbije i Republike Srpske, tim prije što je u proteklih šest decenija najviše od mojih stotinjak knjiga objavljeno u Beogradu, Novom Sadu, Vršcu, Kraljevu i još nekim mjestima s desne strane Drine, te, na lijevoj strani, u Banjaluci, Sarajevu, Tuzli… Komplet od 14 tomova zapravo je podijeljen u dva manja kompleta. Za odrasle čitaoce objavljeno je osam knjiga: izbor nerimovane poezije („Apsolutna tišina“), izbor soneta („Kamen kraj puta“), izbor iz četiri zbirke kratkih priča („Stric i Isidora“), dvije knjige izabranih pripovijedaka („Knjiga o ključu“ i „Spoznaja bez adrese“), u dva toma četiri romana („Gromada“, „Nebeske kosturnice“, „Jahači i ostali“ i „Kako uhvatiti leptira“), te izbor ogleda i eseja pod naslovom „Priča će sačzvati knjigu“. Komplet za djecu ima šest tomova: izbor poezije „Kad zinu patike“, izbor kratkih priča za mlađi uzrast „Frula od mjesečine“, izbor nešto dužih priča za djecu starijeg uzrasta „Lomača za vještice“, izbor iz četiri zbirke bajki pod naslovom „Bajke“, te dva romana-bajke – „Tajne Kraljevog Grada“ i „Kako se ispričala Neispričana Bajka“. Svaka knjiga opremljena je izvodima iz kritika koje je o mojim ostvarenjima pisalo više od stotinu autora.
Veoma ste poznati kao pisac za decu, u oktobru će biti održan naučni skup upravo sa tom temom u Tuzli, a u isto vreme biće Vam na Smederevskoj pesničkoj jeseni uručena prestižna nagrada za književno stvaralaštvo za decu „Zlatni ključić Smedereva“. Koliko će Vam to značiti kao piscu?
Pisac koji piše za djecu više razmišlja o tome kako će ga prihvatiti mladi čitaoci nego kakve ocjene će o njemu dati književna kritika. Istinu govoreći, godi kada dođete u škole, pa vidite da djeca znaju vaše priče i pjesme koje su zastupljene u njihovoj obaveznoj lektiri i čitankama, kao što prija i pohvalna kritička riječ. Više volim da čitam ono što se o meni piše mego da slušam što se govori. Što se tiče „Zlatnog ključića Smedereva“, za godinu-dvije on će biti ozbiljan tridesetogodišnjak, a sada će prvi put iskoračiti iz Srbije, preplivati ili premostiti Drinu i stići u Republiku Srpsku. Ne krijem zadovoljstvo što sam prvi dobitnik ovog visokog priznanja koji živi i stvara izvan Srbije. Imam dosta laskavih priznanja za stvaralaštvo za djecu među kojima su „Mali princ“, Princ dječijeg carstva, „Gordana Brajović“, „Stanko Rakita“, „Aleksa Mikić“, „Grigorije Božović“, „Sovica“, nekoliko puta nagrada za knjigu godine… Doživljavam ih kao priznanja mojim knjigama, s pravom da se i ja malo „očešem“ o njih.
Objavili ste skoro sve književne žanrove. Bajke za decu iz Vašeg pera su specifične. Kratke, naslanjaju se na narodnu tradiciju i propagirate prave vrednosti. Šta biste Vi rekli o tome?
Od djetinjstva volim da čitam bajke, najviše zato što u toj fantastici – ma koliko to apsurdno zvučalo – više ima istine, one umjetničke istine, nego, na primjer, u realističkoj prozi. Neki kritičari, u čemu prednjači Ranko Risojević, tvrde da je cjelokupan moj književni opus bajkolik. Tačno je da se moje bajke, podjednako namijenjene i djeci i odraslima, oslanjaju na narodnu tradiciju, ali sam u posljednje vrijeme, prateći senzibilitet savremenog djeteta, iz tajnovitih mračnih šuma, misterioznih dvoraca, svijeta vještica na metlama, carevih sinova od kojih je najmlađi najpametniji, dakle iz tog srednjovjekovnog ambijenta, iskoračio – u kosmos! U tek objavljenom kratkom romanu, naslovljenom „Lijek sa Ljubičaste zvijezde“, uz djevojčicu i njenu bolesnu majku, glavni junaci su, pored pomenute zvijezde, Žuti zračak, Zeleni zračak, Kosmički zvuk, Nebeska harfa, Zvijezda padalica, ali je tu i Kosmički razbojnik, da bi se stvorio ambijent u kome će dobro pobijediti zlo. Roman „Tajne Kraljevog Grada“ počinje pričom iz sadašnjosti, vraća se u davni srednji vijek kada su formirane neke srpske države, a završava se u lavirintu fantastike neke daleke budućnosti. U romanu „Kako se ispričala Neispričana Bajka“ ta bajka koja sama sebe priča usput, sa nekim ovozemaljskim i kosmičkim junacima, spasava planetu Zemlju od ekološke katastrofe… Dakle, stalno se prepliću prošlost, sadašnjost i budućnost, stvarno i izmaštano.
- Album iščezlih slika: (De)mistifikacija igre
- O knjizi Jelene Šarković: Nadrealističke slike svakodnevice
Koliko su Vam podstrek, Kočić i Ćopić u književnom stvaranju?
Pišući o mojoj pripovijednoj prozi jedan kritičar je zapisao da je teško stvarati književna djela u Krajini, a ne potpasti pod uticaj Petra Kočića i Branka Ćopića. Mislim da zaista nisam potpao pod njihov uticaj, ali su mi uvijek bili bitni svjetionici. O njima sam objavio više ogleda, a nerijetko su se kao literarni junaci pojavljivali u mojim pričama i pjesmama. U najkraćem – slijedio sam ih, i slijedim, radostan što imam koga slijediti, ali njima ostavljao njihovu, a ja gradio svoju poetiku.
Za koga je teže pisati, za decu ili za odrasle?
Za djecu, bez ikakve sumnje! Djeca hoće istinu i samo istinu. Čak i u bajci. Ta istina se prvenstveno ogleda u uvjerljivosti pripovijedanja i pjevanja. Ako je, na primjer, neka zla čarobnica pretvorila princa u žapca, pa je postao ponovo princ kada ga je, onako slinavog, poljubila princeza, pisac to mora tako uvjerljivo ispričati da priču mladi čitalac prihvati kao neopozivu činjenicu. U tome i jest najveća čar pisanja za djecu.
Dobili ste skoro sva postojeća priznanja i nagrade. Koliko Vam ona znače?
Značajne su samo one nagrade koje osvijetle knjigu koja ih je zaslužila i privuku moguće čitaoce. To se odnosi i na nagrade za životno djelo, jer skreću pažnju na cjelokupno stvaralaštvo nekog pisca. Mislim da su najznačajnije nagrade koje se dodjeljuju mlađim piscima, naročito ako ih podstiču da nastave književno djelanje i traganje za novim izazovima. Nažalost, u našem književnom životu s nagradama ima dosta mešetarenja. Pamtimo kako su nekad romani ovjenčani NIN-ovom nagradom doživljavali po deset pa i više izdanja, a danas se često ne rasproda ni onaj skromi tiraž prvog izdanja. Nije li ta činjenica povod da se zapitamo da li je nagradu dobila prava knjiga? Jeste istrošena fraza, ali moram reći da nagrade koliko raduju, još više obavezuju.
Kako vidite književnu scenu danas u Republici Srpskoj i Srbiji?
Imamo dosta vrijednih pisaca, stalno se javljaju novi koji iznenađuju svježinom i ozbiljnošću pristupa književnog obdjelavanja. Poezija doseže evropske okvire, roman pulsira između visokih umjetničkih vrijednosti i osrednjosti proistekle iz slijeđenja tzv. američke škole kreativnog pisanja, pripovijetka, po kojoj je srpska književnost bila uvijek poznata, praktično je ostala bez „bojnog polja“, jer novine, revije i magazini više ne objavljuju kratku priču, časopisi u kojima bi se za nju moglo naći mjesta neredovno izlaze, izdavači zbirke pripovijedaka nerado prihvataju, kao i pjesničke knjige. Savremena književnost u Srbiji i Republici Srpskoj, dakle, ipak živi i doživljava uzlete, ali izdavaštvo dotle diše na škrge i na kašičicu se hrani sve oskudnijim zalogajima iz budžetskih sredstava. Ako što prije ne shvatimo da su knjige koje se danas pišu i objavljuju naša buduća književna baština, plašim se da bi mogla nastati jedna velika praznina koja će zbunjivati buduće generacije.
- Dečaci istočnog bloka: Novogeneracijski Mal du siècle
- „Gvozdena zavesa“ ili Kako gubi se (i) Istok i Zapad
Koliko deca danas čitaju?
Djeca čitaju onoliko koliko čitaju njihovi roditelji, bake i deke, učitelji i nastavnici. Nažalost, roditelji i nešto stariji preci današnje djece – čast izuzecima! – malo su čitali i malo čitaju, a to bi se moglo reći i za prosvjetne radnike, izuzev onih koji predaju srpski jezik i književnost. Kada ste čuli da je neki nastavnik fizike, geografije, biologije i sličnih predmeta svojim učenicima preporučio neku knjigu koju je on upravo pročitao?!
Autor ste velikog broja drama. Predstavite nam Vaše dramsko stvaralaštvo.
Mojih petnaestak radio-drama za djecu i nešto manje za odrasle izvođeno je na gotovo svim negdašnjim jugoslovenskim radio-stanicama, nagrađivane su i prevođene na više jezika. S velikim zadovoljstvom sam ih pisao, jer pružaju mogućnost za neograničeno maštovito poniranje u neistražene dubine misterija koje se često kriju i u nečem sasvim običnom. U radio-dramama vjetar i vatra, na primjer, mogu da govore, tramvaj i lift da gutaju Crvenkapu, bravar ili električar da preuzme ulogu lovca koji spasava, muzička fraza da bude junak, što sam sve koristio u tom izazovnom žanru. Na dječjim scenama izvođeno je desetak mojih dramskih tekstova. „Princ od Bijelog Luka“, u dvije postavke, spada među najizvođenija dramska ostvarenja na sceni Dječjeg pozorišta Republike Srpske u dugoj istoriji ovog teatra. I tu sam težio da istražujem i obogaćujem sve mogućnosti scenskog iskaza.
Radili ste kao novinar. Ima li veze novinarstvo sa književnošću?
Novinarsto može i da šteti i da koristi piscu, što zavisi od toga kako će ga on sam prihvatiti. Štetno je ako, na primjer, u svoj književni rad utkamo njegovu suvoparnost i izvještajni karakter kazivanja. Ja sam iz novinarstva crpio njegove koristi za književnost. To je, u prvom redu, jezgrovitost kazivanja, zatim saopštavanje samo bitnih činjenica, onda tokom cijelog pripovijednoig postupka dodavanje novih informacija, da bi se zadržala čitaočeva pažnja. Uz to, baveći se novinarstvom upoznao sam mnogo ljudskih sudbina koje su mi poslužile kao osnova za pripovijetke i mnogo ljudi na osnovu čijih sam karakternih osobina gradio svoje literarne junake.
Kako ste uspeli toliko mnogo da napišete i objavite?
I danas, u penziji, s posebnim zadovoljstvom radim po desetak sati dnevno, čitam, pišem, recenzujem (nerado, ali kad moram, zbog prijatelja i izdavača), istražujem, prikupljam bitne činjenice… Ne znam šta bih radio kada ne bih radio.
Koja je Vaša poruka za mlade pisce?
Pisati („Nijednog dana bez retka“), ali i čitati. Klasike i savremenike. Samoobrazovati se. I slijediti svoj put. Pratiti druge, ali nikada se za njima ne povoditi.
Razgovarala Slađana Milenković
