Prikaz romana GOŠĆA Takaši Hiraide

„There’s no place like home”, kaže Doroti u filmu Čarobnjak iz Oza, upućujući na to da nijedan svet mašte nije toliko savršen da se ne može oteti kontroli, kao i na to da ne postoji metež koji bi mogao da naruši ravnotežu pravog doma. O pokušaju da se odredi reč dom kao i o njegovom traženju govori i ova knjiga, ali ne suvoparno, faktografski, već kroz pitanja na koja, preispitujući lično iskustvo, moramo sami pronaći odgovor (ukoliko on u konačnoj verziji uopšte postoji).

GOŠĆA

Da li je dom isključivo mesto gde se osećamo dobro ili, pak, samo objekat koji nam administrativno pripada? Čitajući redove ovog obimom malog, ali refleksijama bogatog romana, pitamo se da li je dom nešto što gradimo ili samo nasleđujemo? Da li domove možemo menjati i svaki put iznova se u njima osećati celi ili je dom reč bez sinonima i mogućnosti multiplikacije? Svako ko je ikada učio da pravi razliku između denotativnog i konotativnog značenja pojmova, mahom je to učio na primeru reči kuća (kao primeru doslovnog, denotativnog značenja) i dom (kao primeru prenesenog značenja). Stoga je jasno da dom ima veliku emotivnu vrednost za onog ko u njemu stanuje i da ne predstavlja samo četiri zida koja nas štite od vremenskih nepogoda, već mesto sklada, jedinstva i sreće sa nama dragim ljudima.

Roman Gošća nam, s druge strane, pokazuje da dom u promenljivom i modernom svetu urbanizacije, legalizacije, promene poslova i naglog osipanja ne može biti jedan i da je najveće bogatstvo uspeti ga prepoznati u mnoštvu događaja i impulsa i, na samom kraju, u vidu pomalo nostalgičnih ali živopisnih sećanja nositi ga u srcu. Dok pripovedač (koji je ujedno i autor sam) pokušava da, zajedno sa svojom suprugom nađe mirni kutak koji će se opirati raseljavanju i rušenju objekata uslovljenim smrću vlasnika kod kojih su zakupili stan, u njihovom fino udešenom prostoru koji poseduje sve elemente doma pojavljuje se jedna mačka koja im pokazuje da nekada samo elementi nisu dovoljni da bi udahnuli suštinu prostoru.

Ćibi, prelepa mačka lutalica sa grimiznom trakom i zlatnim zvoncetom oko vrata, iznenada, prvo nesigurno, a potom i odlučno, ulazi u njihove živote. Od tog trenutka postaje supstitucija doma i glavni predmet posmatranja u knjizi, što je posebno pozitivan aspekt za ljubitelje mačaka, koji će u čitanju dela posebno uživati. Ćibi ima vlasnike ali nije ničija, ona voli da se igra, ali ne voli da se mazi i baš kao svako biće kome želimo da se približimo i sa njim izgradimo odnos, želi slobodu. Prijateljstvo koje sa ovom simpatičnom junakinjom pisac predstavlja, nalik je na svaki prisniji odnos koji postepeno i sa velikom pažnjom gradimo sa porodicom, partnerima, prijateljima. Zato se i Ćibi voli svim srcem i pati se kada nije tu, jer na poseban, nepatetičan, neudvorički način pokazuje privrženost.

Ćibi poštovanje drugih pokazuje poštujući sebe i simbol je nečeg duševnog, onostranog, pomalo i anđeoski utešnog, ali i demonskog. Ona priziva munje u Munji. Uvodeći Ćibi u priču, nastalu na podlozi eseja inspirisanih autobiografskim doživljajem, pisac stvara i priču o svim kućnim ljubimcima, onima koji su iznenada došli u naš život, preusmerivši ga u najboljem mogućem pravcu. Jer Ćibi je sudbinski rukavac koji je makar nekada potekao i u našim životima, oplemenjujući ga i pomažući nam da shvatimo da naši ljubimci posle određenog vremena postaju deo naše porodice, da su prostoru koji sa nama dele odani kao i nama samima (setimo se samo Ćibi koja ulov pokazuje ni manje ni više nego kući u kojoj žive narator i njegova žena).

Nekada ne možemo biti sigurni u iskrenu ljubav ljubimaca prema vlasnicima, ali nas mačkasta junakinja uverava da je njihova odanost domu apsolutna, o čemu svedoči i sledeći odlomak:

„Poput guštera prionula uz mrežu sa unutrašnje strane, viseći visoko na njoj, izvijenog vrata pokušavala je da ugleda svoju kuću sa one strane ograde. Čak ni kad se zatekla u tom položaju, nije davala glasa od sebe. Na kraju, kad je moja žena proverila o čemu se radi, ustanovila je da je donji prozor zatvoren. Kako je prethodne večeri kao retko kad ušla na ulazna vrata, Ćibin specijalni ulaz ostao je pukim slučajem zatvoren. Od tada, kad god smo se prisećali tog retko viđenog prizora, nazivali smo ga Ćibinom nostalgijom.”

Međutim, priča o kućnim ljubimcima kao malim ulagivačima u ovom romanu nailazi na obrt, tako s jedne strane nužno pitome domaće životinje iskazuju svoju jaku volju i postaju nepokolebljive i ćudljive, kao i naša glavna junakinja Ćibi – Malecka, dok neke druge, koje ne bismo ni mogli da zamislimo u aktivnoj emocionalnoj razmeni ili igri sa čovekom, to čine. Na ovaj način ukinute su sve granice između čoveka i životinje, čime su približeni u ljubavi i poštovanju.

Ova knjiga je po svemu (n)i nalik na japansku književnost koju poznajemo. Pre svega, koncizan, jednostavan, ali jezgrovit stil koji je u stanju da izrezbari lepotu svakog trenutka svakodnevice u suživotu sa nama dragim ljudima, podseća na haiku. Toliko predivnih opisa prelamanja svetlosti, raskošnog bilja u vrtu ispred kuće, kao i života drugih bića posmatranih kroz prizmu čoveka, ima doista nečeg pesničkog i vrhunski oblikovanog u sebi. S druge strane, nedostatak previše opskurnih scena na koje smo navikli u japanskim romanima, odmerenost u izrazu, uključivanje u priču evropskih mislilaca i umetnika kao što su Nikolo Makijaveli i Leonardo da Vinči, govor o njihovom umetničkom pristupu, stvaraju univerzalniju i time prijemčiviju atmosferu knjige.

GOŠĆA

Svi smo u jednom trenutku suočeni da ono što je poznato i drago dovedemo u vezu sa onim što je tuđe i nepoznato, ali nalik na ono što smo nekada imali. Isto čini i naratorova žena, dok, posmatrajući tek izlegle mačiće, na njima traži sličnost sa Ćibi. Veština oponašanja može da izrodi lepe stvari eventualno u umetnosti, ali u svakom trenutku postoji onaj kada je neophodno odstupiti od „plemenitog uzora” i stvoriti nešto unikatno. Sa živim bićima teži je posao, jer svaka fizička sličnost biva opovrgnuta razlikama u naravi, a upravo je jedinstvena narav ono što otvara posebno mesto u našim srcima za one koje volimo. Na isti način naratorova žena, dok okreće glavu od drugih mačaka, govoreći: To nije Ćibi, shvata da neke reči nemaju supstituciju. „There’s no place like home. There’s no other Chibi.”

Autorka: Vanja Popović
Uži izbor na Konkursu za književni prikaz


Vanja Popović živi u Srpskom Miletiću. Rođena je 16.4.1997. u Beogradu. Završila osnovne i master studije srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. U slobodno vreme čita i piše. Priče i pesme objavljivala u zbornicima, fanzinima i novinama. Sa pesmom Zlatno slovo ili Blagovesti osvojila nagradu za najperspektivnijeg mladog talenta na pesničkom konkursu Književog kluba „Velimir Rajić“ iz Aleksinca za 2020. godinu. Priče i pesme su joj nagrađivane na raznim književnim konkursima.

Podelite sa prijateljima:
Share