Planine ludila, roman američkog pisca H. P. Lovecrafta, druga je knjiga serijala Cthulhu mitova u izdanju hrvatskog Hangara 7.
Howard Phillips Lovecraft – Hauard Filips Lavkraft (1890 – 1937) zauzima istaknuto mjesto u povijesti horor-žanra. Smatra se začetnikom kozmičkog horora, zasebnog podžanra koji se s vremenom počeo nazivati lovecraftovskim hororom. Pod tim žanrom važnu ulogu su imali Lovecraftovi književni tekstovi i njegovi brojni teorijski zapisi o prirodi horor književnosti i kozmičkog horora koje naziva „čudnom pričom“ (weird story).
Izabrao sam čudne priče jer najbolje odgovaraju mojim sklonostima – jedna od mojih najsnažnijih i najustrajnijih želja jest da postignem, barem na trenutak iluziju neke neobične suspenzije u kršenju ograničenja vremena, prostora i zakona prirode koji nas sputavaju i frustriraju našu znatiželju o beskonačnim kozmičkim prostranstvima onkraj našeg vidokruga spoznaje.
Ovaj citat možda najbolje opisuje što se događa u romanu Planine ludila i zašto je upravo ta priča pokrenula cijeli žanr nazvan lovecraftovskim hororom, za koji je karakteristična bespomoćnost protagonista u odnosu na užas s kojim se suočava.
Radnja romana smještena je na Antarktiku 1930. godine. Ekspedicija u tajanstvenim, ledom okovanim prostranstvima, neistraženog kontinenta otkriva ogromne planine, i u njihovom podnožju nalazi čudnovate fosile, neobjašnjivog podrijetla stare nekoliko milijuna godina. Nakon strašne oluje, ostatak ekspedicije nalazi opustošen logor i neke nepojmljivo jezive stvari. Dvojica članova ekspedicije, koji su prehodali neistražene planine, vraćaju se nakon neobjašnjivo dugo vremena i odbijaju reći što su s one strane vidjeli. Ova priča prikazuje što se događa kada se približimo tajnama, stvarima starijim od čovječanstva, i nečemu što bi svačiji um poremetilo – nečemu što se krije u Planinama ludila.
Planine ludila priča je o vjerovanju u nadnaravno i fascinaciji strahom. Jedini ljudski osjećaji o kojima Lovecraft želi govoriti su zapanjenost i strah. On na njima gradi svoj univerzum. Vjerovao je da iza ograničenog zastora naše percepcije, kriju se druga bića, drugi stvorovi, druge rase, drugi koncepti, druge inteligencije. Iako su naizgled ta bića skrivena, ona demonstriraju svoj utjecaj na fiktivnu verziju realnosti prisutnu u svim njegovim djelima: najčešće su neprijateljski usmjerena prema ljudima, ili su indiferentna, ali osnovni cilj im je vratiti dominaciju nad Zemljom. U svakom slučaju proučavanje tih bića je toliko opasno da i samo čitanje najčešće rezultira psihičkim slomom onoga tko se tom zadatku uopće posveti.
Iako je Lovecraft prozvan piscem horor priča, fantazije i znanstvene fantastike, on je duboko i filozofski pisac. Njegova djela se mogu promatrati kao odgovor na znanstveni materijalizam, koje je on upotrijebio kako bi naglasio ogroman, besmislen svemir za razliku od tradicionalnih religijskih ili mitoloških pogleda na svijet. Lovecraftova čudovišta i bogovi nisu toliko natprirodni koliko predstavljaju “estetiku apsurda“ u smislu Alberta Camusa. Tragikomična neusklađenost između ljudskog smisla i besmislenog svemira stvara osjećaj apsurda kada Lovecraft opisuje užasavajući susret čovjeka s nemogućim pojavama, pojavama iz svijeta koje nadilaze ljudske spoznaje. Užas takvih susreta posljedica su ljudskog suočavanja s vlastitim spoznajnim i fizičkim ograničenjima pored ogromnog beskonačnog svemira.
Pročitajte i >> Trilogija o neobičnoj deci: svet satkan od starinskih fotografija
Njegova bića su toliko zastrašujuća upravo zato što postoje daleko izvan naših ljudskih pojmova dobra i zla, koja vrište iza granice bezgraničnog amoralnog svemira. U srži Lovecraftovog kozmičkog horora nalazi se temeljna ideja filozofskog projekta – ideja autonomnog svijeta indiferentnog prema čovjeku. Izvor te ideje Lovecraft vidi u razvoju modernih znanosti, između ostalog u astronomskim i fizikalnim spoznajama o nepreglednim prostranstvima prostora i vremena u odnosu prema kojima je čovjek beznačajna pojava, ograničenih spoznajnih i fizičkih mogućnosti.
Nije li to preveliko opterećenje, nismo li mi nedostatna bića upravo zbog toga što naš pogled možemo usmjeriti prema širokom i predalekom obzoru? Možda baš u tom bogatstvu spoznaja i perspektiva ujedno se krije i naša najveća slabost?
„ Mi živimo na mirnom otoku neznanja usred crnih mora beskonačnosti, i nije za nas da putujemo predaleko. Znanosti, od kojih svaka vuče na svoju stranu, do sad nam nisu mnogo naškodile; ali jednoga dana sastavljanje razdvojenog znanja otvorit će takve užasavajuće prizore stvarnosti, da ćemo ili poludjeti od tog otkrivenja ili pobjeći od smrtonosne svijetlosti u mir i sigurnost novoga mračnog doba“.
Štoviše, iz ovog Lovecraftovog citata možemo zaključiti kako se jedan od glavnih zadataka čovječanstva sastoji upravo u tom spajanju „razdvojenih znanja“, mnoštva različitih znanstvenih disciplina u jedinstvenu sliku čovjeka u svijetu. Hoće li rezultati takvih nastojanja otvoriti užasavajuće prizore stvarnosti, i našeg zastrašujućeg položaja u njoj, da li ćemo poludjeti od tog otkrivenja ili pobjeći od smrtonosne svijetlosti u mir i sigurnost mračnog doba, kako je zamišljao Lovecraft, samo će nam vrijeme pokazati…
Autorka: Arnela Vučković
