Recenzija knjige: Valentina Milačić, Pjesma na žici. Izdanje: Besjeda, 2024.
Uzme li se u račun onaj starodrevni, teško osporivi gnosis koji kategorički razvlašćuje svaku očiglednost – po kojemu ono što je očigledno opsjenarski presjenjuje istinu, navodi na pogrešan trag i zavodi na stranputicu – tada i moje prve (što će reći i najsnažnije) impresije o knjizi „Pjesma na žici“ Valentine Milačić, htjele to-ne htjele, moraju da posumnjaju u sebe.
Šta mi je činiti?
Obraćajući mu se direktno, u jednom apostrofičnom tonu, Šimborska svome stihu1 (dakle – onome što se u njenoj nutrini zapatilo i ima priliku da izađe na vidjelo) daje četiri mogućnosti:
„U najboljem slučaju
bićeš, stiše moj, pažljivo čitan,
komentarisan i upamćen.
U gorem slučaju
samo pročitan.
Treća mogućnost –
bićeš stvarno napisan,
mada časak kasnije u korpu za otpatke bačen.
Imaš na raspolaganju i četvrti izlaz –
da nestaneš nenapisan,
zadovoljno mrmljajući nešto za sebe.“
I premda mi, zbilja, najprimamljije zvuči ova četvrta opcija, ja svome „skudomisliju“ dajem i petu mogućnost.
Baš zato što bi mrmljanje nenapisanoga bilo ZADOVOLjNO (sasvim sigurno zadovoljno!) „namjera me namjerila“ da ovdje načinim kakvu-takvu transkripciju tog i takvog mumlarenja sebi u bradu.
Imam namjeru da samjerim ono što je očigledno i ono što se iza vidljivog ukriva. Da, u prvom dijelu teksta, predočim očiglednosti i da se potom, u drugom dijelu, obračunam sa njima i svedem nekakav konačan, koliko je to moguće, račun.
Pa, krenimo, korak po korak, u svega par koračaja!
- SLIKA
„Jednom sam pišući o jednom francuskom pesniku govorio o važnosti naslova“ – reći će Miljković u intervjuu datom listu „Mladost“ 10. 9. 1958. godine – „Naslov nije tu da samo označi pesmu, već da je započne, i više od toga, da je konstituiše i sugerira“ i, napokon, poentira u: „Loš naslov može da upropasti i najbolju pesmu jer je pogrešno usmerava.“
Za naslov najnovije knjige pjesama Valentine Milačić (kao i za naslov pjesme od koje je preuzet) sa zadovoljstvom bi se dalo reći da je „srećno“ i vrlo vješto odabran. U SVOJ SVOJOJ OČIGLEDNOSTI! – ovo moram i ovako, vizuelno, da naglasim.
On stvari usmjerava u pavome smjeru.
On jasno konstituiše i – da se malo našalim sa Miljkovićem! – više sugeriše, nego što sugerira.
Štaviše, ovaj naslov ne sugeriše (grijeh je spočitnuti mu tako nešto i time ga zakinuti!) – on jasno pokazuje prstom!
Te očiglednosti poradi, osjećam se dužnim i obaveznim da odaberem najkraći put i bez ikakvog okolišenja, odmah i direktno kažem: Pjesma uvijek drhti na tankoj žici.
Tu je linija koja odjeljuje (a ono što dijeli, ne prenebregavajmo to, ujedno je i zona kontigviteta – svom svojom dužinom – dodirna linija dvaju „entiteta“) vidljivo od nevidljivog, fizičko od metafizičkog, ovostrano od onostranog, veštastveno od duhovnog.
Pisanje pjesama jeste hod po toj žici.
Ovom knjigom Valentina Milačić još jedared potvrđuje i ispovijeda tu svijest koja je duboko usađena u njen pjev i koja jeste fundament njenoga pjesničkog senzibiliteta.
Onaj koji pjeva hoda po trapezu; stvarnost (realitet) – vidljivo – vremeno – život, to je tanka linija po kojoj se kreće. Toliko – ne više! – njegovim je stopalima na raspolaganje dato; samo toliko prostora koliko jedna linija zauzima.
Ništa preko toga.
Sve ostalo, sve ono okolo, jeste ono „što oko ne vidje, i uho ne ču, i što u srce ljudsko ne dođe“, kako bi Sveti apostol bogonadahnuto u Prvoj poslanici Korinćanima (2, 9) rekao. Sve ostalo je ono što ima prefiks bez: bezvremeno, bezgranično, bestjelesno, beskonačno, bespočetno, bezmetežno, besplotno, bestrasno… ono, dakle, što je BEZ, što se jednom za svagda svih uza, svih okova i svih ograničenja (te i te tanke linije realnosti) lišilo i oslobodilo. A to što nema nikakvih ograničenja – što jese bez kraja i bez počela – to (da ne ostavimo riječ Sv. apostola Pavla bez dovrhunjenja) „ugotovi Bog onima koji ga ljube“.
Onaj što pjeva pelivan je koji traži balans i uspostavlja ravnotežu. (I to balans i ravnotežu kako u sebi, tako i između onoga u sebi i svega onoga oko sebe.)
On mora duboko u svojoj nutrini da osvijesti postojanje te više no tanke linije realno-životnog po kojoj hodi, stojeći na njoj da osvijesti onu centralnu osu svoga bića koja ga drži uspravnim i da, potom, raširivši ruke kao da se dobrovoljno raspinje, kao krstu da se predaje, postane potpuno svjestan nedohvatne širine prostora koji ga okružuje (da svakom porom najvećeg organa svoga smrtnoga tijela osjeti ono „što oko ne vidje“) i naginjući se čas na lijevu, čas na desnu stranu ostane na žici i nastavi svoje „hoždenije po mukam“.
Koji piše pjesmu, pelivan je što, uspostavljajući balans, u sebi pomalo mantrički, iznova i iznova, ponavlja onu Igoovu riječ: „…uspravan, al’ nagnut prema rubu čuda.“2
On mora da, držeći pravac, ostane uspravan, ali uvijek malo nagnut ka tom rubu odakle se u svim pravcima (mimo svih znanih fizičkih zakonitosti) otvara bezdan čuda (akcenat kratak – jednina, naglašavam!).
Ali – čemu svo ovo moje glosiranje, ovo moje izlišno mnogoslovlje, kad Valentina Milačić u jednoj pjesmi iz ove knjige, stilski srezano a pjesnički autoritativno, stricte et recte, eksplicite – očigledno, dakle! – (u)kazuje:
„Sa neviđenim
ukrštam viđeno.
Kalem žudnje,
uzorak tišine.
Prosvjećujem predah,
san bez rime.
Sa viđenim
ukrštam neviđeno.“
Sve je tu, pred nama.
Tu je viđeno, tu je neviđeno, tu je kalem žudnje, tu je i uzorak tišine, tu je predah neophodan za prosvjećenje (predah na žici!), tu i san bez rime, kao punota doživljaja i prvorodna draž tog malog, prijekopotrebnog, predaha.
Ništa se ovome, složićete se, ne da niti dodati, niti oduzeti.
Ne bi ovo, jasno je, otrpjelo ni bilo kakve dalje eksplikacije.
Prst na usne i: psssst…
Ćuti i obrati pažnju na detalje…
Pred nama je jedna cjelovita slika (ono, dakle, što je posve vizibilno) koja jasno izobražava i obraz (OBRAZ!) ove knjige, i „unutrašnji portret“ Milačićkine poetike, uopšte uzev.
Može se, eventualno, samo ukazati na dvije sitnice koje, ustvari, mogu biti i „krupnice“.
Primo loco, apostrofirao bih ovu krajnje suptilnu (a suštinski vrlo bitnu) alternaciju u početnom i završnom distihu. Pjesnikinja će, je li, na početku pjesme reći kako sa neviđenim ukršta viđeno, a na kraju da sa viđenim ukršta neviđeno. Nije ovdje riječ o pukoj verbalnoj varijabli, o nekoj zgodnoj kombinatorici u jeziku, nije ovo nekakvo banalno „okretala, obrtala njome“.
Ima tu toliko tankoćutnosti (misaone i emotivne).
Bez namjere da ulazim u kakve teološke potankosti, reću ću ovdje samo toliko da postoje dva puta bogopoznanja – prirodni i natprirodni. Prvi vodi odozdo naviše, a drugi odozgo naniže. Valentina Milačić je vrlo dobro svjesna te dvosmjernosti i variranjem unutar ovih distiha čini supstancijalnu distinkciju, naglašavajući da ma koliko cilj i ishod bili isti, put (njegova dužina, trajanje, njegova morfologija, priroda, instrumenti) se i te kako (i – i te koliko!) razlikuje u zavisnosti od polazišne tačke.
Drugi momenat na koji želim da ukažem ponovo se tiče ovih dvaju dvostiha. Da, redoslijed riječi se u njima mijenja, ali ono što bismo mogli označiti kao punctum puncti u oba slučaja jeste glagol ukrštam. Punctum puncti se, kako to po prirodi stvari i biva, nahodi u tački ukrštanja. Tu, da preciziramo, gdje se vidljivo i nevidljivo ukrste i uvežu u krst.
Pišući o prethodnoj Valentininij knjizi, „Užarena lavanda“, na jednom sam mjestu citirao drugu strofu pjesme „Pjesma sa tobom“:
„Da bi pjesma opstala
ne treba joj pohvala
ni slava,
tek zbiljski
krstolik pogled“ –
a potom istakao: „Eto, dakle – to je sve što jednoj pjesmi treba. Krstolik pogled! Kao u nišanskoj optici, dvije osnovne linije – horizontala i vertikala (što će reći: ljudsko i božansko, lično i univerzalno, vremeno i vječno, spiritualno i materijalno, ovostrano i onostrano, etc, etc.) se krstoobrazno sijeku. Tačka presjeka je tačka preko koje se dostiže meta. Centar krsta se mora poklopiti sa onim u šta ciljamo.“
Valentina Milačić svijet vidi kroz krst.
Takva perspektiva, po prirodi stvari, otvara širok pogled na „drugu stranu“.
Milačićka je pjesnikinja koja ima taj „krstolik pogled“, što će reći da na svijet gleda jasno, kroz prizmu pravoslavne, „hristijanske“ ikonomije. Njeno unutrašnje oko je otvoreno za ono „što oko ne vidje“, njeno unutrašnje uho je otvoreno za ono „što uho ne ču“.
I to nije (nikako!) nužno povezano sa religioznom (uslovno rečeno) tematikom (pjesme poput „Nebroj“, „Brojanica“, „Lazareva subota“ itd.), niti je njome uslovljeno. To se pokazuje jednom preeksponiranom, karakternom crtom ma o čemu da pjesnikinja pjeva.
Ne može se to ničim prikriti kada, na primjer, u ciklusu „Sivi pramenovi tišine“, pjeva o ljubavi (zemnoj, zazemljenoj, zemaljskoj ljubavi). U pjesmi „Nisam te zaboravila“, primjerice:
„Koliko puta sam
presvukla pjesmu
(radi vrućine, radi hladnoće),
da ne oboli,
koliko puta sam je zaštitila
od kamenica, od leda,
koliko puta sam je bodrila
da ne prestane da pjeva,
toliko puta sam te
u pjesmi srela,
i nisam te zaboravila.“
Primjećujete li kako pjesnikinja snagom duha odzemljuje zazemljeno? Vjerujem da i vi, koliko i ja, osjećate tu silinu prisustva nevidljivog u ovim retcima. Jedno snažno prisustvo odsustva, da se tako – oksimoronski – izrazim.
Ili – da ostanemo na tragu istoga oksimorona – u ovoj, recimo, pjesmi („Ponekad II“):
„Ponekad te pronađem
tamo gdje te ne tražim.
Tamo gdje te nema,
tamo gdje nikad nećeš biti.
Ponekad te pronađem
tamo gdje sam te izgubila.
Tamo te najviše ima.“
Kada prstom prolazi rubom rane njenih bolesničkih i sanatorijumskih iskustava u ciklusu indikativnoga naslova „Nema dobre pjesme“:
„Pogled spotiče
tišinu zida,
opstanak postelje
zatočenog bolesnika
u tamnici tremora,
njegovog preslišanog života.“
(Pogled bolesnika)
„U poslednjem listu na drvetu,
u ožiljku grane,
u kapi oblaka.
U tijesnoj noći
koju smjenjuje
ambulanta za bol,
upoznala sam Majakovskog.“
(Upoznala sam Majakovskog)
„Bol je ponekad iznenadna.
U trenu zgrabi i ne pušta,
drži čvrsto svoj pramac
i likuje do daljnjeg,
do trenutka odluke –
odlaska…
Kako god,
odlazak je novi dolazak.“
(Bol)
Kada treba da „uvuče konac u iglu“ ili „da zamisli kišu“ (zavisno od toga sa koje strane sagledavamo stvar):
„Trebam uvući
konac
u iglu,
sašiti
papir,
zavezati
čvor
i
zamisliti kišu.“
(Kiša)
Kada, kao u pjesmi „Trenutak“, grebe noktom po krasti fatumsko-nesaznajnog:
„Trenutak, sve je.
Ne kaže, ni dobro je ni loše je.
ni zašto ni kako,
samo kaže: evo me!
Do tog trenutka,
nizale su se misli,
razgovori, monolozi,
razmišljanja, susreti.
Dođe trenutak,
čovjek ga ne traži,
niti zove,
stvori se.“
No, možda to epifanijsko stanje krajnje otvorenosti uma i čula za onostrano najpotpunije oslikava ovaj lapidarni „pjesmuljak“ (stiholiko, sušto ovaploćenje onog ultimatuma „da je riječima tijesno, a mislima prostrano“):
„Bol –
kad ne boli
ništa,
a boli sve.“
(Svedena bol)
Valjda bi to bilo ono što su romantičari krstili sa Weltscmerz…
Svjetski bol…
Obol svijeta…
Ipak, osjećao bih da sam nekoga ili nešto iznevjerio ukoliko, još, ne bih doveo u vezu onu sintagmu san bez rime iz „prvocitirane“ Milačićkine pjesme sa pjesmom „Vjerni i nevjerni“.
„Rimuju se
mjesečina i svitanje.
Rimuju se
dolasci i odlasci.
Rimuju se
usponi i padovi.
Sve se rimuje,
samo se
vjerni i nevjerni
ne rimuju“ –
reći će pjesnikinja u toj pjesmi, te tako jasno razgraničiti stvari i svaku postaviti na mjesto koje joj pripada. U ovom ludom svijetu, u ovom mahnitom vremenu u kojem srok nalazi i ono što nikad nije bilo u sroku, u tački kada se gubi razlika između crnoga i bijeloga, a sivo ispotiha i podmuklo ništi i ubija svojim sivilom – vjerni i nevjerni se, uprkos svemu, nikako ne rimuju.
Valentina Milačić svojom poezijom neodstupno ukazuje na to i rezolutno zauzima stranu; njen san je bez rime, u njenom snu ti se antipodi ne mogu rimovati (ostajući pritom u potpunosti „trezvenoumna“, svjesna sebe – u ličnom i stvaralačkom smislu – dok ispovijeda: „Moj put je usavršio/ moje vrline i mane“3). Jer – opsjetimo se – Gospod Isus Hristos je jasno rekao: „Ko nije sa mnom, protiv mene je i ko ne sabira sa mnom, rasipa“ (Matej, 12, 30).
Valentina Milačić nije od onih koji rasipaju.
Valentina Milačić sabira.
- PASLIKA
Na šta vi, živo me u ovom trenutku zanima, najprije pomišljate kada čitate naslovnu pjesmu ove knjige? Vrlo je kratka:
„Nemam šifru
da otvorim
tvoje nebo.
Ja sam
pjesma na žici.“
Ja vidim pticu. Vidim azur (natrunjen jednim, tek, oblačkom – kao jedinim pokretnim elementom na „slici“ – koji se svakog trena može rasperjati i nestati iz vidnog polja) u zlatnom presjeku presječen tankom linijom i na njoj jednu na notu nalik pticu, pomjerenu malo ulijevo – radi razbijanja otužne banalnosti ravnoteže, razumije se.
Šta se tu desilo?
Voznesenski na jednom mjestu piše: „…od mnogih prijašnjih pjesnika doznaćemo o njihovoj prijemčivosti za zvukovni sastav riječi koje u njima izazivaju određeno raspoloženje, pa čak i određeno razumijevanje tih riječi, nezavisno od njihovog objektivnog značenja“ i cijelu stvar podupire anegdotom koja povijeda kako je zbog nečitkosti pjesnikova rukopisa u jednom izdanju Puškina riječ bil (bio) zamijenjena riječju breg (brijeg): „…ispala je potpuna besmislica, ali je ona tiho, neprepoznata i nepriznata, prelazila iz izdanja u izdanje, i tek ju je kasnije pronašao jedan istraživač rukopisa. Ralog je“ – zaključuje Voznesenski – „to što… pri izvrtanju smisla nije bio izvrnut zvuk.“
Čitam, dakle „ptica na žici“, a kao eho u mojoj uobrazilji odzavanja drugo: ptica na žici.
Čitam jedno – čujem drugo!
(O tome drugom je riječ i to drugo je „drugi pogled“, pogled iza onoga što je očigledno.)
Naravno (i naravstveno!) dalo bi se to pripisati mojim ličnim sklonostima i autopoetičkim koordinatama kojima sam se odavno opasao i (s punim pravom) dovesti u vezu sa naslovom (i njegovim smislom!) moje prve pjesničke knjige, „U intimi ptica“. Moglo bi se, dalje, sve to dovesti u vezu sa pjesmom „Pjev ptice u noći“ – prvom pjesmom koju sam (nakon višegodišnjeg pisanja proze, isključivo) napisao, posebno sa podužom fusnotom koja pjesmu prati i okončava se ovako:
„Mnogo kasnije, u nekoj enciklopediji, pročitao sam da to mužjaci slavuja noću, od sredine aprila do sredine juna, pjevaju svoju ljubavnu pjesmu, odnosno pjesmu ljubavi. Jedino mužjaci pjevaju. Ženke tiho i nijemo slušaju sa okolnog drveća ili iz žbunja, upijaju i slažu u sebe. Sklopljenim očima, spuštenim kapcima i otvorenim srcem one gutaju njihove zrele note nalik na kasne divlje trešnje na dugim peteljkama.
I po onoj da Vinčijevoj, prst uperen u onu noć u vremenu koje je rijeka, pokazao mi je da je ona samo jedna kap, poslednja od onih koje su dotekle, i prva od onih koje će oteći. Ipak, ostala je pjesma.
Tako sam zašao u intimu ptica.“
No, držim da takva subjektivnost u ovom slučaju ne ugrožava one krajnje intencije – naprotiv, rekao bih da ona na najbolji način (krajnje ilustrativno) podupire ono što želim da kažem.
Ali ako se i jesam nekako zapetljao u subjektivnost, prizvaću od sebe umnijega da me ispetlja i na čistac objektivnog izvede – pa „pozivam Antonia Maćada da pristupi kao svjedok u ovom slučaju“.
Maćado, u Nacrtu pristupne besjede za Akademiju, 1931. godine piše ovako (stajući time na moju stranu): „Na današnje pjesnike mogli bismo primijeniti mutatis mutandis Kantove argumente protiv školske metafizike, podsjećajući ih na parabolu o onom golubu koji, osjećajući otpor vazduha na svojim krilima, sanja da bi bolje letio u bezvazdušnom prostoru“ , i zaključuje: „… postoji i lirski golub koji, s ciljem da se vine do vječnog, čini sve da ukine vrijeme i, slično onom kantovskom, zaboravlja zakon sopstvenog leta.“
Ponovo – sve je tu, pred nama!
Neka mi ne zamjerite što nemam namjeru da objašnjavam sve „riječ po riječ – korak po korak – red po red“, što ću vam, samo skrenuti pažnju na odrednice ptica, lirski golub, ukidanje vremena, vinuće do vječnog, zaboravljanje zakona sopstvenog leta, što ću se tiho povući i ostaviti vama da ih dovedete u vezu sa svim onim o čemu sam govorio u prvom dijeli ovog „traktata“ (da im, naprosto, nađete mjesto u prvom dijelu teksta; ili da kao u onim šarenim edukativnim dječijim vježbankama spojite parnjake).
Mogu li sada da odahnem i sa olakšanjem konstatujem kako je „drugi pogled“ u potpunosti potvrdio ono što sam vidio i „na prvi pogled“?
„Zvučna mrlja“1 se poklopila sa značenjem izrečenoga.
Paslika je, bez ostatka, respondibilna slici.
(Barra final)
U onome toliko znanom autopoetičkom zapisku „Tajna pesme“ (iz 1966. godine), Vasko Popa veli: „Pitaju te šta znači tvoja pesma. Zašto ne pitaju drvo jabuke šta znači njen plod – jabuka? Da ume da govori, drvo jabuke bi im, po svoj prilici, odgovorilo: „Zagrizite jabuku, pa ćete videti šta znači!“
Valentina, pak, Milačić, kao da želi da povuče crtu i da zaigra „otvorenih karata“, ispisuje ovakvu pjesmu:
„Stavila sam
stih
u jabuku.
Zagrizi ili bježi!“
Pjesma se – gle čuda! – zove „Jabuka“ (iz ove je knjige, razumije se) i očigledno je kako je sazdana od dva „člena“, dva sastavka.
Tercetom, neupitno, pjesnikinja aludira na „poznanje dobra i zla“ (namjerno ne kažem na drvo poznanja i ne pada mi na pamet da se sada upuštam u „voćarsko-kalemarske“ raspre: jabuka, paradajz ili nešto treće; držaćemo se opšteprihvaćene simboličke konvencije) i to promptno valja dovesti u vezu sa pjesmom „Vjerni i nevjerni“, sa „animuzitetskim“ odnosom vjerni/ nevjerni i sa stranom koju Milačićka rezolutno zauzima. (Isto kao što će pjesnikinja u jednoj drugoj pjesmi4 „upozoriti“: „Neke pjesme dolaze/ iz vedra neba/ neke iz đavolske tame“ i „neke pjesme su/ rašile noć/ neke sašile dan“!)
Skoro da, dok iščitavate ta tri retka, možete da čujete ono: „Ja rekoh, i dušu spasih“ – nakon čega (u ovom izdvojenom, završnom monostihu), po logici stvari, one kojima je rekla šta je imala da kaže stavlja u ne baš lagodnu poziciju da odaberu i opredijele se i sami.
Opšteznano je da će se čovjek (crv zlehudi!) vazda zaklinjati u istinu, a zazirati od nje i ne htjeti (ne moći) da je prihvati5.
O vilaetskoj je dvosjeklosti zbor ovdje.
Rečeno je: istina boli.
Rečeno je i: istina oslobađa.
Istina je, prema tome, sloboda, a to, neizostavno, u um priziva onu Miljkovićevu, dobro znanu, dilemu/mozgalicu: „…hoće li sloboda umeti da peva/ kao što su sužnji pevali o njoj.“
Šta preostaje meni, koji ispisujem ove retke sa namjerom da na najbolji način (najbolje što mogu!) preporučim najnoviju knjigu pjesama Valentine Milačić, osim da ponovim (sada pomalo i zajedljivo):
Zagrizi ili bježi!6
Autor: Mirko Vuković
