Piši kao što osećaš: AZBUKA ZA NEPOSLUŠNE u Arhipelagovoj ediciji 100 slovenskih romana

Najpoznatiji roman makedonskog pisca Venka Andonovskog Azbuka za neposlušne nedavno je objavljen u izdanju Arhipelaga u antologijskoj ediciji 100 slovenskih romana u prevodu Miroslava Mrkovića.

Rođen u Kumanovu 1964. godine, Venko Andonovski je romansijer, pripovedač, dramski pisac i univerzitetski profesor književnosti. Andonoski je jedan je od najznačajnijih i najčitanijih savremenih makedonskih pisaca. Dobitnik je „Racinove nagrade“, Nagrade „Utrinskog vesnika“ za roman godine, Nagrade „Stale Popov“ i Nagrade „Balkanika“ za najbolju balkansku knjigu godine.

Roman Azbuka za neposlušne Venka Andonovskog i u strukturi i na idejnom i misaonom planu ima dvojnost koja uznemirava, obezbeđuje dramski sukob u radnji i koja postaje mamac za čitaoca i uslov dinamike i razvoja priče. Navikli na moderni narativ koji je ili odjek postmoderne jezičke i strukturne prakse ili svedenost, minimalizam i redukcija, u Azbuci za neposlušne čitaoci se osećaju poput deteta kome se ponovo čita bajka, parabola, legenda i koji se sada, zatečeni u toj atmosferi poznatog ali davno zaboravljenog, prisećaju slike i osećanja koje ta slika prati. Andonovski brižljivo vodi priču koja pod formom alegorije oblikuje snažne slike modernih vremena. Večno važna pitanja dobijaju svoj puni odjek i u modernim vremenima, u dilemama i izazovima nas i naših savremenika – kaže književna kritičarka Marija Nenezić u pogovoru srpskom izdanju romana.

Marija Nenezić naglašava alegorijski sloj romana Azbuka za neposlušne koji ovaj roman suštinski pretvara u provokativnu povest o iskustvu moderne egzistencije:

Postoji u romanu jedna lepa predstava sveta kao kovčega. U njemu čuvamo dragocenosti, on čoveka, kao veliku vrednost, prati na poslednji počinak, on je metafora riznice a može biti da, čuvajući tajnovito i dragoceno, čuva i suštinu saznanja. Osim toga što je u formalnoj strukturi romana taj kovčeg bitan jer postaje predmet znatiželje i daje priliku piscu da otvori put ka još jednom žanrovskom modelu, krimi priči, on je savršena osnova za simbolički dualizam pojavnog i suštinskog. Njegova „pojavna priroda“ može lako zavarati trag do suštine koju krije. Pojavni oblik Jeftimijevog krasnopisa samo je odraz spoljašnjeg principa, lep i zavodljiv kovčeg, odraz moći, materijalnog, slavoljubivog života.

Venko Andonovski, Zagreb, 2011. Foto: Darko Tomas / CROPIX

Proces kojim njegov suparnik, monah Varlam, ispisuje slova pandan je jednom drugačijem doživljaju sveta, bliskog onom dioniskom principu koji se sa svetom ujedinjuje, osluškuje ga i doživljava svim čulima, u interpretaciji monaha Varlama, poistovećuje se s njim dušom, duhovnim i kreativnim. „Čitanje“ i „ispisivanje“ sveta i stvarnosti oko sebe čovek može činiti brzopleto jureći u njegov sloj zasnovan na prividu ili u onaj koji počiva na istinskom razumevanju i promišljanju. Između „piši kao što govoriš“ i „piši kao što osećaš“ može, tako, postojati ogromna razdaljina, osim ako ne govorimo kao što osećamo. Tada smo, kako nas uči Jeftimijevo saznanje, bliži i sebi i drugima. I, najvažnije, samo tako se suprotstavljamo mudrom Silenu i njegovom nihilizmu.

Venko Andonovski preveden je na više evropskih jezika. Roman Azbuka za neposlušne preveden je prošle godine na ruski jezik i ušao je u izbor za Nagradu „Jasna Poljana“. Pored Azbuka za neposlušne, poznati su i romani Andonovskog Pupak sveta, Veštica, Olovo u jastuku i Matematičareva ćerka, kao i knjiga priča Freske i groteske.

U Arhipelagovoj ediciji 100 slovenskih romana ranije je objavljena serija makedonskih romana, među kojima su Razgovor sa Spinozom Goceta Smilevskog, Bunar Dimitra Baševskog, Dijakova smrt Dragog Mihajlovskog, Aleksandar i smrt Slobodana Mickovića i Poslednji seljaci Petreta M. Andreevskog.

Podelite sa prijateljima:
Share