Pisac kretanja: tokovi unutar i oko dela Džejmsa Džojsa


Povodom godišnjice Džojsovog rođenja, 2. februara (1882), prenosimo tekst zasnovan na izlaganju o romanu Uliks u sklopu obeležavanja desetog „Bloomsday”-a, 17. 6. 2024. u saradnji Gradske biblioteke i dvojezičnog odeljenja Gimnazije Gornjeg Milanovca.

Uliks
Džejms Džojs. Foto: Josef Breitenbach/PA/theguardian.com

Pored prihvaćenosti od suda vremena, krugova kritike i naučne javnosti, o statusu, relevantnosti i ugledu određenog književnika i njegove poetike nesumnjivo mnogo govori pozicija koju mu dodele sami čitaoci. Do ovakve pojave dolazi kada se oko piščevog lika i, podrazumevano, stvaralačke zaostavštine, formira svojevrstan kult, čineći da (ponekad i za života) postane legenda, a njegovo ili ime nekog od junaka koje je stvorio – sinonim za određeni fenomen, deo opšte kulture i svakodnevnog govora. Orvelovska vizija društva, bajronovski junak, poovska jeza, kafkijansko uređenje, donkihotovska borba, oblomovština i bovarizam… Stvaranje kulta i okupljanje književnih poklonika podrazumeva slavljenje jubileja povezanih sa umetnikovom biografijom, tako da smo uveliko svedoci (i sledbenici) takvih oblika odavanja zaslužene pošte velikim, večnim izvorima inspiracije i otkrovenja.

Ipak, moglo bi se reći da Džejms Džojs predstavlja jedinstven primer, s obzirom na to da se u njegovom slučaju konkretan roman sa svojim junacima, epizodama, geografijom i značenjskim slojevima našao u središtu jedne od najinteresantnijih, a sada i najdugovečnijih svetkovina koja slavi pisanu reč. Upravo završene 2024. su famozni 16. jun, poznatiji kao Bloomsday iliti Blumov dan/Blumovdan (kako vam je već draže), ustanovljen u čast jednog od najvećih romana u istoriji književnosti – Uliksa, obeležile čak dve okrugle cifre. Naime, proteklo je tačno 120 godina otkako je, da parafraziram mnoge dosadašnje proučavaoce, tumače, komentatore ili prosto ljubitelje ove knjige, Leopold Blum iz mašte svog tvorca išetao na dablinske ulice, a 70 od prvog „stvarnosnog” odigravanja njegovim imenom nadahnutog književnog praznika.

I kada mi je gornjomilanovačka biblioteka ukazala čast i poverenje da tim povodom kažem koju reč na njihovom, sada već tradicionalnom, uključivanju u međunarodnu blumomaniju, našla sam se u nezavidnom položaju. Šta ispričati o Džojsu, a da već više puta nisu, mnogo uspešnije i kompetentnije, sročili daleko veći umovi? Svakako, karakteristika onoga što s pravom smatramo književnim klasikom jeste neiscrpna mogućnost pristupa, analiziranja i uvek novih iščitavanja, ali, ipak… Tema se nametnula zahvaljujući prirodi datuma koji nas je okupio. Kako se Uliks, pa samim tim i Blumov dan, zasniva na pokretu, asocijacije su se naprosto nizale, otkrivajući da su različiti oblici kretanja obeležili Džojsovu stvaralačku, kao i životnu biografiju, čineći je tako uzbudljivom, jedinstvenom i na mnogo načina prekretničkom.

Počnimo od onog prvog, najočiglednijeg, a što je u podjednakoj meri trebalo da otvori ovaj tekst i svakako će ga zaokružiti: zamisao Blumsdeja. Počev od davne 1954. kada je nekoliko irskih pisaca (predvođenih Patrikom Kavanom i Flenom O’Brajenom) rešilo da obeleži godišnjicu datuma u kome je skoncentrisana celokupna radnja obimom, idejama i izrazom nesrazmerno tome grandioznog romana, svakog 16. juna ljubitelji Džojsa ponavljanjem postupaka likova, pre svega pohođenjem mesta radnje i čitanjem odlomaka iz knjige, rekonstruišu dan Leopolda Bluma, ali i ostalih njenih „obično-neobičnih” junaka. S vremenom je praznik prešao granice Dablina, pa se tako Blumsdej danas obeležava na svim kontinentima, svuda gde je prepoznat značaj Džojsovog književnog opusa, a teško da ima sredine u kojoj to nije slučaj. Pored internacionalnosti, Blumsdej je zadobio kvalitet univerzalnosti, pa nije nužno čak ni poznavati sam tekst – ruku na srce, Uliks decenijama nepromenjeno važi za jedan od najzahtevnijih, često i „nemogućih” romana svih vremena – da bi se pridružilo neobičnom festivalu.

I kao što se Blumov dan postepeno širio i selio, ipak ostajući čvrsto ukorenjen u irskoj kulturi koju tako divno reprezentuje, život i rad Džojsa obeležio je niz promena mesta, lutanja, uz istovremenu neraskidivu vezu sa zavičajem. Tako ćemo prvi nivo kretanja uočiti već na planu piščeve (stvaralačke) biografije. Mada rođen u Irskoj i, do dana današnjeg, jedan od umetničkih sinonima za „smaragdno ostrvo”, relativno kratko je tamo zapravo živeo. Nedugo po famoznom 16. junu 1904. kada je započeo vezu sa svojom budućom suprugom Norom Barnakl, kasnije komemorišući datum kroz priču Uliksa, Džojs će napustiti domovinu, upuštajući se u (velikim delom svojevoljno) stvaralačko izgnanstvo. Ostatak života proveo je premeštajući se sa porodicom od Pariza, preko Ciriha i Trsta (tri relacije na kojima nastaje spomenuti roman), do Pule, usvojivši alter ego legendarne lutalice Odiseja (u latinizovanoj verziji – Uliksa). Pa, ipak, Dablin mu je zauvek ostao u mislima kao književna preokupacija i pozornica bezmalo svih proznih dela. Čak i na daljinu, pisac je zahvaljujući „dojavama” rodbine i prijatelja bio u toku sa svim dešavanjima i promenama koje je zatim spajao sa vlastitim, neobično detaljnim sećanjima, u svaku napisanu stranicu utiskujući portret voljenog grada. Nadao se da će, zahvaljujući tome, jednoga dana njegova svedočanstva biti jača i od eventualnog razaranja ili prolaznosti, baš kao što je Dablin do kraja života ostao „ispisan u njegovom srcu”.

Prilično jasnom, a opet samo svojom putanjom, kretao se Džojs i na planu pripadnosti književnoj tradiciji i modernosti, ali i prevrednovanja prve, odnosno, izvesnog vizionarskog istupanja iz druge. Danas smatran jednom od najznačajnijih figura modernizma, Džojs se od svojih prvih dela postepeno u sve većoj meri otiskivao u eksperiment i nastojao da primenjuje sopstvene vizije polazeći od postojećih konvencija. Tako je njegov prvi roman, Portret umetnika u mladosti, još uvek u priličnoj meri oblikovan prema modelu razvojnog iliti bildungsromana, ali sa već nagoveštenim inovacijama. Razrada i razigravanje potonjih biće vodeća karakteristika već narednog, Uliksa, da bi piščevo testamentarno Fineganovo bdenje u ogromnoj meri nagovestilo, ako ne i započelo, postmodernističku eru. Džojs je, uostalom, bio i te kako svestan preuzete uloge i više puta isticao kako je, između ostalog, provereni recept za besmrtnost ispisao sasvim tendenciozno postavljanim zagonetkama, zadacima i izazovima za buduće čitaoce i istraživače. U samoj strukturi i kompoziciji Uliksa sučeljeni su pružanje omaža i direktno suprotstavljanje tradiciji, počev od najočiglednije inspiracije u Homerovoj Odiseji, preko Šekspira, Miltona, Dantea, Svifta i drugih autora sa kojima Džojs stupa u dijalog putem svog dela. Da li je njegov moderni, neherojski ep zapravo parodija ili novo ispisivanje i prilagođavanje legendarne građe, te proširenje uzvišene tematike na svakodnevni život, sa svim njegovim banalnostima, telesnošću i groteskom – nepresušno je područje diskusija, studija, tribina… i svako stanovište može biti prihvaćeno kao tačno.

Jedan od najvažnijih i najupadljivijih znakova pripadnosti Džejmsa Džojsa modernizmu predstavlja primena pripovedne tehnike toka (ili struje) svesti. Dotadašnjim, realističkim romanom, koji je obeležio devetnaesti vek kao vreme ustoličenja i apsolutne ekspanzije ove književne vrste, dominiralo je objektivno pripovedanje iz trećeg lica jednine, ponajviše nalik reportaži: uravnoteženo, sređeno, opservatorski usmereno na ljude i njihove živote. Novo vreme donosi naraciju koja stiže „iznutra”, usled čega se često zove još i unutrašnjim monologom. Iako joj se koreni mogu pratiti do Lorensa Sterna i određenih aspekata romana Tristram Šendi, te poezije Artura Remboa i pripovedaka Edgara Alana Poa, tek sa razvojem psihoanalize dolazi do bližeg definisanja ovakvog postupka. Izazovu da stvari prikažu onako kako se u trenutku ukazuju našoj zbrkanoj, večito plovećoj, sa fragmentima uspomena, odblescima asocijacija i trenutnom percepcijom izmešanoj perspektivi, nova generacija prozaista pristupila je sa do danas neprevaziđenim rezultatima. Nakon što 1922. iz štampe i posle mnogo peripetija izlazi Uliks, istim stopama kreću i konfuzne misli na svoj način dočaravaju Ka svetioniku, Gospođa Dalovej (oba iz pera Virdžinije Vulf), Buka i bes (Vilijam Fokner), Zenova savest (Italo Zvevo, koga je upravo Džojs, držeći mu časove engleskog u Trstu, podstakao da se vrati pisanju).

Čitavim svojim dugim, vijugavim tokom, Uliks je posvećen različitim oblicima kretanja. Pre svega, njegova radnja je vremenski i prostorno zadivljujuće svedena: 24 časa, jedan grad, tri lica, ali se unutar tih okvira sadržaj naprosto preliva i ruši svaku prividnu barijeru. Sklonost ovakvom mapiranju prostora, pisac je nagovestio još ranom zbirkom Dablinci, čije priče, sagledane redom, otkrivaju jasan kontinuitet i skupa oslikavaju profil jednog grada. Ljudi se kreću od mesta do mesta, ali njihovo fizičko pomeranje nadmašuju i čak pretiču brzina, neumornost i šarolikost misli kojima su u tim situacijama zaokupljeni. Samim tim što je fokus sa distanciranog, racionalizovanog pogleda pomeren na intimni svet ličnosti, Džojs svakom od različitih unutrašnjih glasova daje poseban identitet, boju, melodiku. Dok pratimo jevrejskog trgovačkog putnika Leopolda Bluma, honorarnog nastavnika istorije – ujedno promašenog pisca (protagonistu Portreta umetnika u mladosti) Stivena Dedalusa i Moli, Leopoldovu suprugu, otkrivamo čitavu kulturološku, političku, istorijsku pozadinu njihovog doba.

U najočiglednijem smislu, Uliks ukazuje na razvojni put ovih ljudi (pri čemu je Stiven, kao piščevo drugo „ja”, još u prethodećem romanu pred našim očima od deteta postajao čovek, od opažača stvaralac, od entuzijaste rezignirani skeptik), te menjanje odnosa prema životu, do čega dolazi kroz međusobne susrete, prijemčivost za uticaje i konačni kompromis. Relacije su brojne, pa bi ovom prilikom bilo dobro naznačiti makar najupadljivije. Pre svega, tačke neposrednog odigravanja radnje romana obuhvataju najraznovrsnije lokacije i njima uslovljene kontekste: plaža, pab, bordel, javno kupatilo, spavaća soba, ulica, apoteka, hotelski bar, novinska redakcija, apoteka, pogreb, bolnica, biblioteka. Paralelno se „šeta” od čulnog do duhovnog i nazad, pri čemu Stiven reprezentuje glavu (intelekt) sa težnjama ka plotskom, dok je Leopold telo (oličenje životne energije) sa osetljivošću za umetnički lepo. Njihov susret i dopunjavanje trebalo bi da kompletiraju biće, baš kao što Džojs nastoji da obuhvati totalitet života, vrednog književne tematizacije sa svim svojim aspektima, pa i onim iz sfere estetike ružnog, trivijalnosti, izrazite karnevalizacije i karnalnog.

Ako je troje glavnih junaka osmišljeno tako da predstavljaju izvrnuti pandan ili antipode Homerovim, odnosno antičkim figurama Odiseja (ovde je to Leopold), Penelope (Moli) i Telemaha (Stiven), sledeći ključni nivo kretanja je njihova težnja ka onom drugom. U likovima Stivena i Leopolda otkrivamo motive gubitka i ponovnog nalaženja figure oca, odnosno sina, između ostalog kroz stanja pomerene svesti koja ih suočavaju sa metempsihozom (selidbom duša) i fantazmagoričnim iskustvima. Kako bi se izborili sa unutrašnjim nemirom, oba junaka već prvih jutarnjih sati, tačnije, tokom uvodnih poglavlja romana, izlaz traže – napolju, kroz tumaranje gradskim ulicama, koje ih istovremeno vode stazama sećanja. Ulica je eksplicitno postavljena nasuprot domu, a njeni vulgarni, urbani elementi promišljanjima i epifanijama junaka.

Dok su muški protagonisti u pokretu, Moli Blum čitav famozni dan provodi u kući, konkretno krevetu (ne uvek sama), te junakinjina prividna statičnost predstavlja još jedan od kontrasta, samerena prema Leopoldovom bekstvu. Međutim, dinamika njenih misli je upravo obrnuto proporcionalna podrazumevanom statusu žene vezane za domaćinstvo, frivolna zadovoljstva i naglašenu poziciju anti-Penelope. Vrhuneći u čuvenom solilokvijumu kojim se roman završava, Molina struja svesti ispisuje afirmativnu, nipošto tek kompromisnu objavu prihvatanja života takvog kakav jeste, sa svim njegovim „nedovoljnostima”.

Kod Džojsa se kreće i sam jezik, fluidan, satkan od prelaza i višeznačja, uvek u procesu transformacije i igre. Stilska raznovrsnost i smenjivanje registara, te upotreba svih zamislivih retoričkih sredstava, možda najdrastičnije izgledaju i najubedljivije funkcionišu u četrnaestom poglavlju. Kroz epizodu dolaska novog života na svet, prolazi se tako brojnim i šarolikim načinima izražavanja, da čitalac ujedno posmatra genezu engleskog jezika. Na sličan način izveden je prelaz iz trećeg u četvrto poglavlje, odnosno, sa Stivenove na Leopoldovu tačku gledišta, a one se i u nastavku povremeno stapaju do te mere da nismo u stanju razlučiti ko zapravo šta gleda i pojmi. Samim tim, potvrđuje se nepostojanje samo jednog ključa za čitanje i tumačenje, budući da nas autor sasvim protivrečno vodi od tragedije do farse, od ruganja do slavljenja.

Nazivan Biblijom modernizma, najvećim romanom XX veka, ali i neprohodnom, najopasnijom knjigom koju, prema pojedinim statističkim podacima, tek svaki treći čitalac privede kraju, Uliks je pre svega metaroman, kako ističe Novica Milić. Njegova referencijalnost predstavlja kamen spoticanja koliko i magnet, pa će nedosledni ili naprosto nedovoljno skoncentrisani brzo odustajati, a radoznali mu se u nedogled vraćati. Bili skloni „savršenoj nesanici” koju je sam Džojs propisivao kao odliku idealno zamišljane publike, ili ne, jedno je sigurno: u Uliksove slojeve se zaranja sa uputstvom za upotrebu i spremnošću na stalno iskakanje iz koloseka. Intertekstualno nas vodeći ka nizu drugih knjiga, u isti mah zahtevnošću i mnoštvom citata (za šta veliku zahvalnost dugujemo vrsnom prevodu prof. dr Zorana Paunovića) uslovljava da mu se uvek iznova vraćamo.

S tim u vezi, kako se još čita Uliks, tačnije – kojim redosledom? Da li je pred nama slobodan, fleksibilan narativ? Mnogi merodavni izvori savetuju da se počne od poslednjeg poglavlja, uzevši u obzir da Molin unutrašnji monolog osvetljava mnoge detalje na koje nailazimo tokom onih uvodnih. Sem toga, iako Blumov dan sada već tradicionalno startuje ponavljanjem Leopoldovog doručka, sama knjiga nas najpre upoznaje sa – Stivenom. Rečeno podržava mogućnost čitanja od sredine ili iz bilo kog dela koji nam pogoduje, s obzirom na i tako dosta jednostavnu osnovnu liniju radnje, koju nepoštovanje uobičajenog reda ni najmanje ne remeti. Ne bi to, uostalom, bilo prvo prekršeno pravilo.

I eto nas na početku: suština Blumsdeja jeste hodočašće, svake godine iznova oživljavan jedan jedini, konkretan dan sa svim obično-neobičnim etapama, postupcima, simbolima koji evociraju mitski svet i smeštaju u njegove okvire deheroizovano novo doba. Kraja nema, jer se Uliks (zaključak je još jednog istraživanja) na neki način i čita doživotno, nikada zaista dovršen ili potpuno shvaćen. Srećno uhvaćeni u klopku piščeve namere, slavimo bezgraničnu moć književnosti da drevnim temama udahne uvek nove oblike, veličinu neznatnom, uzbudljivost svakidašnjem i, iznad svega, utešno potvrdi najdublju istinitost onog: Panta rhei

Autorka: Isidora Đolović

Tekst o Džojsu izvorno je objavljen u godišnjaku „Slovo Ćirilovo” (Biblioteka Braća Nastasijević, Gornji Milanovac), broj 21, oktobra 2024.

Podelite sa prijateljima:
Share