Omer Ć. Ibrahimagić: POEZIJA

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i regionalnim časopisima, listovima, magazinima, portalima i fanzinima. Objavio je više knjiga poezije i proze: Boje Sunca, Šest bijelih mantila, Ćilibar i perle, Obične riječi, Vaša priča, naša knjiga, Poznavanje prirode i društva, Dobre godine, Pogled na moj svijet, Memento vivere. Recenzent brojnih knjiga i stručnih publikacija, zastupljen je u nekoliko zajedničkih knjiga proze i poezije. Nagrađivan za poeziju i prozu. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine. Ljekar/liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.


SVE SAM KRIVO MISLIO

Mislio sam da se rat i ubijanje dešavaju negdje drugdje
i da se prošlost olahko zaboravlja jednostavnim pritiskom na polje delete
u glavi robota nazvanog Homo sapiens.

Čvrsto sam vjerovao kako mržnja i zavist
posjećuju neke zaboravljene vrste životinja, nikako čovjeka.

Pledirao sam da pohlepa i licemjerje mogu kulminirati tek u snovima,
a da ih se java, kao takva – gnuša.

Meni su glad, bijeda i smrt bile tek historijske činjenice,
nikako prezent, nikako futur.

Iako su moje oči, iz postavke ptice,
gledale kako, kao po diktatu,
na snenim padinama djetinjstva niču ubava groblja živih,
nalik velikim tepsijama sa slasnim hurmašicama.

Pa i za ljubav sam, avaj,
isključivo mislio da se događa samo u nekim udaljenim zemljama,
u nekim dalekim vremenima,
nekim drugim ljudima.

Okrenem li se i pogledam li: sve sam krivo mislio.

MODEL ŽIVOTA

Tekući problemi ispunjavaju posude života običnika razmjerno brzo.
Nije, stoga, jednostavno, odteretiti ih, usprkos htijenju i trudu.
Pomahnitali korov oholosti i samodostatnosti zauzima prostore
u kojima smo kanili podizati đulistane popločane dobrohotnošću.

Vjera napušta naše duše i naše misli, naše postupke,
seli se na retrovizore automobila,
smješta na kape i zlatne ogrlice koje svojom težinom savijaju šije,
ističe se blještavom štampom na jeftinim majicama kupljenim na vašarima.

I dalje slijepo vjerujemo mapama što su ih iscrtali loši kartografi,
iza čijeg rada ostaju potopljenosti i krhotine, a propast ko jeka odzvanja.

Valja pokušati istrajati u ovom svijetu neočekivanih obrata,
kojemu se konca ne vidi,
a put preostalosti nije vrijedan putovanja jer je isuviše težak,
možda teži od obzirnosti same.

Obrubljeni skrupulama prošlosti,
ne shvatajući sadašnjost,
prestrašeni hajvanlucima i mahnitostima kojima nas plaši budućnost,
zaustavljeni u koračaju,
hiberniramo.

Možda je to izbor onih koji ne posjeduju snagu nečovječja,
tako potrebnu za uspjeh.

Već danas i ovdje, na bilo koji način.

Omer Ć. Ibrahimagić

CARIGRADSKA ČEŽNJA

Ameli

Bila je jedna kosa,
oči i obrve ko kavkaski mačevi.

Bila su jedna usta,
zubi sedefom sakriveni, jagodice.

Bila je jedna ruka,
uho otvoreno za glas, koža podatna.

Falio je jedan poljubac,
šapat nehajan i dodir pažljiv.

Falile su riječi,
koje naizust izgovaraju djeca kada oponašaju odrasle.
Ili one,
koje izgovaraju odrasli,
kada podjetinje.

Pogledajte i Književni periskop

NOVI SVIJET

Očajnički tragamo za virtualnim prijateljima
koje nikada nećemo posve upoznati,
slijepi za sve one što godinama strpljivo žive pored nas i
čine dobročinstva što ih roboti u nama ne osjećaju.

Zamjenu za majčinsko mlijeko
podgrijavamo u mikrovalnim pećnicama
pokušavajući potrefiti temperaturu tijela dojilje,
potajno se nadajući kako neiskusne bebe neće primjetiti razliku.

Tastature mijenjaju pomno zašiljene olovke,
tipka po kojoj je ispisano delete najbolja je gumica.
Memorije su negativi biblioteka čiji članovi ne hodaju između polica i vitrina,
fajlovi imitiraju nove knjige koje tek treba otškrinuti.

Softver je prijatelj bez mita,
novi veb poput prekrasnoga mjesta za izlazak.

Sa desktopa osvaja fotografija zamamne livade
oivičene crnogoricom i rijekom koja je pitka.
Doima se sasma stvarnom.

Vidiš, ekran kompjutera je jedini preostali prozor u svijet
u kakvom su doskora uživali tvoji roditelji.

Razbiješ li ga,
izgubio si svoj jedini kontakt s prirodom.

Podelite sa prijateljima:
Share