Nikola Šimić Tonin, Busovljak, rođen 8. januara 1962. Crkvice – Zenica, BiH. Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu, pisac udžbenika, esejist, književni, likovni i dramski kritičar, aforističar i antologičar. Živi, radi i stvara u Zadru. Lektirni je pisac. Objavio 36 knjiga. Višestruko nagrađivan. Preveden na 29 stranih jezika. Član mnogih književnih i kulturnih Udruga u RH i izvan nje. Nagrađivan za umjetničku fotografiju pa i nagradom Kraljevskog instituta za umjetničku fotografiju Velike Britanije.
UHRANJENA PJESMA
Proniknuo sam u tajnu Pjesme
i postao stih zalaska sunca.
Ljubav ljudska i krv nečija
jer tako ću u svakoj Pjesmi biti nazočan
Pronutrio sam iznutricu strofe
napokon ispunivši vječni svoj san
postavši smisao slatke rječitosti
A kada sam se pojavio u svojoj Pjesmi
ostao sam nedohranjen
Jer nisam pravodobno shvatio
da vrijednost je u težini stiha
Stoga su mi riječi
Ooodsaaad taaaaakooo deeebeeeeleeeee

ZAKLOPATICA
Žerave žarkih zraka zvjezdana, žare zgarište dana žarom klonuća. Zaklopatica biser u školjci škoja skrita onkraj ogrnuta razrijeđenim granjem nebitka. Glazbalima obzorja gude gladi galeba.
Na probranome smaragdu Jadrana, rep laste Lastova, palacaji gmaza svjetlucave ognjen-zmije pješčana spruda, uranja u beskraj vodene plaveti, za sobom u naletu valova ne poravnava trag u vali razvaline.
Neboderinama se ćute neutažene sreće. Potamnuće čempresa s one strane ruba dana. Povratak noći.
Zaklopatica, otok Lastovo.
NARODNA O DAMI I SEOSKOM PJESNIKU
Ima jedna žena crna
ima jedna suknja plava
s pokretom ko u srna
s očima ko da spava.
Jedna žena tek stvorena
pa mu srce svo ozebe
a ne sluti da je njena
riječ nož što srce grebe.
Ima djevojka na balu
gle dok glazba sneno svira
nije htjela da sandalu
izuje i dragog bira.
Ostala je sjedit sama
na zid lako naslonjena
dok su momci jer je dama
čuvali se oka njena.
A ono je nebom išlo
i tražilo lik viteza
sve dok tužno nije sišlo
da ga uhvatila jeza.
Dugo joj je gledo ruke
i proklinjo sudbu kletu
što ga bacila na muke
da zavoli gospu svetu.
Karneval je vrhom bio
svi su stali jurit ludo
i on je tad po nju htio
pa je molio za čudo.
I skupivši hrabrost krene
zidu gdje je ona bila
al umjesto lijepe žene
na kamenu osta svila.
On se saže i poljubi
strasno otaj rubac sveti
te skoči ko da ga hitne
njezin glas što snom proleti.
A taj dopro mu do uha
i predjela plačne duše
da mu kaže kako duha
njenog lik ga pomno sluša.
Ima jedna žena mila
koju pjesnik srcem drži
plava svila
u ludnici mozak prži.
POETIKA ŽIVOTA TEŽAKA
U slanoj osami sjenovita školja, burovitih mijena – škurih bura dalekih vremena, harmonija zemlje – težaka, loze i školja.
Poetika života težaka s lozom i tečnim kruhom – vinom, žednim bačvama.
Kapetan usidrenog broda – školja. Bodul. Posadu mu čini: loza, maslina, tovar i koza. Otvrdlih ruku, svinutih leđa. Izlazi u polje. Izlazi na more očima zaklonjenih težačkim dlanom, obuhvaća pogledom svakodnevicu, podignutim prstom osluškuje vjetar, bolom u kostima ćuti promjenu vremena.
Tijek vremena s maslinama mladim, starim, bolesnim i zdravim. Žuljava ruka opipava grane, rane… traži lijek. Primi leđa, pred maslinu kleknu, pogleda u nebo, granama krošnje određuje život, jer maslina je stvorena za roditi plod.
Zvon crkvenoga zvona lino gre školjem. Morem. Bezglas motike. Vesla ne grizu ruke. Ruke težaka u molitvi. Čovjek, Bog, Kamen, Polje i More… čipkoliki krajolici suhozida, brazde zaorana mora.
U znakovlju vremena povijest življenja i opstanka. Duhovnim hraništem – Crkvom održavan, žilom kucavicom. Težak, ulje i vino. Ulje na tanjuru – ulje u luminu. Dim ognjišta otima se smrti.
Živi prošlost, bori se sadašnjost i moli za plač diteta na školju. Gasi se dim za dimom ognjišta, a poneka hrabra duša upali novu vatru osnažena djedovinom. Dišpeti cilomu svitu, iz pota pije vino, toćajući svoje uje svoje prvo mlivo maslina i tiho ispod glasa piva:
Ispod stare žižule…
PJESMA VREMENOM SNIVANA
Bijela dama u bijelom
s bijelim šeširom
na vršcima prstiju
igra?
Igra
prstiju na vršcima
bijelog šešira
bijela dama u bijelom,
Bijela igra!