O knjizi Pali inkvizitor Alekse Đukanovića, Presing, 2021.
Reći za jedno književno delo danas da je staromodno, po bilo kojem osnovu, je uvredljivo. U surovoj potrazi za originalnošću svako pozivanje na tradiciju, osim ako se ona ima ismejati i prevrednovati, (pritom i izobličiti), dočekuje se krajnje negativno. Prošlost je za današnjicu krajnje neprijatna, onakva kakva je, nekorektna i bolje je ostaviti da počiva, neuznemirena.

Pa, ipak, reći za novelu Pali inkvizitor da je staromodna je zapravo pohvala.
Učeniji čitalac će shvatiti ubrzo da u pedesetak strana Palog inkvizitora svačeg ima – Gargantue i Pantagruela, italijanskih drama, baroknih spisa, gotike, groteske, Šeridana le Fanua, Bulgakova i Borhesa… ali ova novela, ili bolje gotska novela, kako je njen autor naziva, uspela je, da se kao grof Drakula iz početnog citata, izvuče iz zamka tradicije – ali ne da iz njega pobegne, već da se vrati, pošto nas je najpre, dobro prestravila.
Tema novele, ukratko, je drevna – nečista sila dolazi po grešnika, dovoljno nesmotrenog da sa njom prethodno sklopi ugovor. Međutim, gotik ovde nema onu uzvišenu auru – zlo nije lepo, ni na koji način.
Na samom početku nas čeka šok – ali ne u vidu uverljivo oslikane monstruoznosti već u meastralnom spoju gotike sa telesnošću u svojim najbanalnijim vidovima. Grešnik, papa Silvester VIII, nema romantični oreol jednog Fausta – njegov susret sa sudbinom zastrašujuće je profan. U miljeu raskoši papskog dvorca, njegova propast bukvalno izlazi iz njegovih prvosvešteničkih creva – ali ne pre nego što će ispustiti krik koji će uznemiriti oca Frančeska, njegovog vernog pomagača.
Đukanović voli jake kontraste – on sa jedne strane niže dugačke opise istorijskih zdanja, umetničkih dela i onog što se pravom smatra najvećom postojećom ljudskom raskošću, a sa druge nas suočava sa realističnim opisima ljudskih tela, bez i malo ulepšavanja, kao i otpacima tih tela.
Kontrast za pisca ima još jednu važnu ulogu, on je oruđe za stvaranje specifične atmosfere, koja ide do ponora groteske a završava gotovo u teatru apsurda.
NOĆI KUGE: Smrt i mračna istorijska fikcija
Usud pape Silvestera VIII otpočinje iznenada – jednog divnog dana u Rimu, kada ništa nije ukazivalo da će do tog pada i doći, ali od trenutka kada papa ispusti krik u kupatilu, događaji se ubrzavaju.
Đavo se posredno pojavljuje – u snu koji kardinal Vazari sanja, u raznobojnoj fekaliji koju papa ispusti, u mački i crnim žabama koji preplave papske odaje i čija krv menja portert davno preminulog pape i konačno, kao bestelesni smeh koji odjekne konklavom.
Pad je potpun – najmoćniji čovek hrišćanskog sveta, okružen vekovima skupljanim bogatstvom, polako postaje igračka nečiste sile koja, upadljivo, ostaje skrivena u senkama.
Papa polako ali sigurno gubi svoju ljudskost, kako Đavo preuzima kontrolu nad njim. Ipak, u ovim momentima teško je ne setiti se Majstora i Margarite – na kraju, pre neuspelog egzorcizma, papa u kandžama Đavola je gotovo smešan u trenutku najveće strave kada demonsko potpuno obuzima njegovu prirodu. Tragedija se sreće sa komedijom a smešno sa zastrašujućim – podvlačeći nemoć ljudskosti da se suoči sa nečim što ga nadmašuje. Naprotiv, ljudska pohlepa samo pojačava propast. Zlo i posle papine smrti, koristeći se prokletim izmetom kojeg slave i večnog života željni naučnici uzimaju sebi kao suvenir i amajliju, nastavlja da širi prokletsvo, sve dok se samo Zlo ne samouništi.

Postoji još jedna dimenzija dela koju bi trebalo istražiti a koja se ne tiče samo horora ili fantastike već kritike društva.
Kardinali, a sa njima i katolička crkva, i pored dokaza da je papa imao dogovor sa Đavolom, i pored užasa njegove smrti, odlučuju da dokazanog grešnika proglase za sveca. Žaoka ubada ne samo u crkvu već i u sve okoštale institucije i šire, društvo samo, koje uporno brani status kvo i koje prelazi ćutke preko svega što je neprijatno i što izlazi iz šablona.
I upravo se tu ogleda možda i najveći domet zla – koren zla ostaje, duboko ukorenjen u instituciju, koja licemerno skriva svoje rugobno lice. Smrt grešnika – pojedinca ne menja tu ništa, dok sistem preživljava i dalje.
Pali inkvizitor nije jedno od dela koja se mogu pročitati i zaboraviti. Ono izaziva u nama duboku uznemirenost, koja dolazi posle prvog šoka. Jer priroda Zla ne očitava se samo u strašnoj masci koju demon nosi – zlo nažalost nije fantastika, već naša svakodnevnica, a lik Đavola prečesto arhetip naše sopstvene, krajnje ljudske izopačenosti koju tako uspešno potiskujemo i skrivamo.
Autor: Stefan Brezar