Prikaz romana: Egon Hostovski, „Nestao“, Blum izdavaštvo (2021); orig. Nezveštny, 1951. Prevod: Uroš Nikolić
Često potpuno opravdano upoređivan sa delima Kafke (ne samo usled pozicioniranja priče u Pragu) i Grejama Grina, roman „Nestao“ otvara upravo sličan topos zbunjenog, izgubljenog pojedinca u srcu prividne istorijske kolotečine. Uvodna scena upoznaje nas sa Erikom Brunerom, dok jutarnjim prevozom žuri na radno mesto u Ministarstvu informisanja. Čehoslovačko društvo se još oporavlja od Drugog svetskog rata, već prinuđeno na prilagođavanje novom totalitarnom poretku. Sa svakim Brunerovim pogledom na obezvoljena lica putnika ili novom asocijacijom koju mu probudi određeni deo praškog krajolika, odmotava se nit sećanja i kao na slagalici otkriva važan segment života junaka.

Saznajemo da su za ovog sanjarsko-idealistički usmerenog Jevrejina traume Holokausta još sveže, da je u nekoj vrsti sporazumne bračne zajednice sa „arijevkom“ Olgom, konstantno mučen ljubomorom na svog prethodnika, prijatelja i kolegu Pavela Krala, kao i paranoičnim strahom od novog hapšenja, usled čega je, znatno više nego iz iskrenog ubeđenja, pristupio sve uticajnijoj komunističkoj partiji. Početna epizoda romana po svojoj apsurdnosti kao da je istrgnuta iz „Procesa“, naizgled nepovezana sa bilo čim logičnim. U Brunerovoj kancelariji se, naime, pojavljuje gospodin Džonson, nešto stariji Amerikanac češkog porekla, pozivajući se na slučaj u ratu izgubljenog kofera sa potencijalno kompromitujućim sadržajem intimne prirode. Očajnički mu je stalo da ga vrati, ali se ispostavilo kako je diplomata zadužen za to, izvesni Prohaska, pre izvesnog vremena netragom iščezao. I to nije sve, na Brunera ga je uputio upravo disident Pavel Kral – pa, ukoliko smo isprva stekli utisak kako je smušeni, žestoko protivrečni Erik glavni protagonista ove priče, ubrzo shvatamo koliko smo bili na pogrešnom tragu.
Ono što sledi: niz saslušanja, tajnih istraga, međusobno kontradiktornih informacija, sumnjivih susreta stranaca u kasne sate po zapuštenim prestoničkim barovima, sa svakim novim uvedenim likom potvrđuje činjenicu da centralno mesto zapravo zauzima naslovni, neprekidno odsutni Kral. Potraga za njime, povezanosti iz prošlih dana, nedoumice i nerazjašnjena rivalstva, čine ga tačkom spajanja i stožerom budućih ukrštanja sudbina svih ostalih, sa podjednakim značajem predstavljanih ličnosti. To su ozloglašeni dr Karel Matejka iz Ministarstva spoljnih poslova, novinar liberal Oldrih Borek, nemački „preletač“ Alojz Kapoun (čiju je kći, Janu, Pavel usvojio pod čudnim izbegličkim okolnostima), Margareta Polinger – američka Mata Hari i njen kolega sunarodnik Džerard Morgan. Zanimljivo je da nijedna od ličnosti, osmišljena skoro pa nemoguće, a ipak verodostojno društveno-istorijskom kontekstu, ne igra presudnu ulogu. Podjednako su marionete vremena i sistema kome pripadaju.
Opisana Čehoslovačka iz 1948. godine nalazi se na svega par dana uoči februarske revolucije, kojom su komunisti započeli višedecenijsko upravljanje državom. Društvo je rastrzano između nepoverljive unutrašnje, novoizgrađene strukture i spoljne, pre svega američke i ruske politike zategnutih odnosa. Diplomate se nalaze u posebno problematičnoj situaciji, suviše „strani“ domaćoj vlasti, a preterano „crveni“ zapadnom svetu, pri čemu procep čini da im egzistencija bude svedena na stalnu pripravnost. Ništa bolji nisu uslovi života članova partije, napreciznije ilustrovani enterijerom Brunerovog stančića, odnosom prema kolegi Hušneru, te neprekidnom anksioznošću usled svesti da i najmanji pogrešan gest može doneti propast. Autor uspešno pokazuje koliko su totalitarni režimi bilo koje vrste u osnovi apsurdni, jer početne uzvišene ideje neminovno bivaju kontaminirane u rukama oportunista punih ambicije, dok istovremena nemogućnost pouzdanja u bliske saradnike produbljuje jaz sa svakom sugerisanom „čistkom“.
Priča je osmišljena kao uzbudljiva i dinamična, gotovo detektivska strategija odmeravanja narednog poteza, dok se pioni kreću kao naslepo, ukrštaju puteve, sabotiraju ili upozoravaju jedni druge. Govor tela/neverbalna komunikacija, šifrovane poruke, prividi usled kojih nečija reputacija redovno ne odgovara stvarnom stanju, čine da kao u nekoj lakrdiji sa prerušavanjem, jednom pošto spadnu maske, uvidimo da smo miljama daleko od istine po pitanju namera, hijerarhijskog statusa ili funkcije nekog od učesnika radnje.
Posebno istaknuto mesto zauzima dinamika bračnih odnosa, pri čemu su nuždom vezani Olga i Erik kontrastirani „slobodnoj zajednici“ Boreka i Irene. U prvom slučaju, Kral je svoju partnerku praktično prosledio čoveku u nevolji, sada primoranom da deli život sa ženom starijom od sebe, koju istovremeno prezire i želi – umnogome zahvaljujući svesti o njenoj zagonetnoj prošlosti iz koje je ostala ljubav prema nestalom. Drugi par supružnika pripada boemskom svetu, nesređene svakodnevnice sa troje dece, menjanjem dana za noć, Ireninom neobuzdanom koketerijom i muževljevom preko svake mere postojanom trpeljivošću.
Brunerova rastuća privlačnost prema mladoj „seksualnoj špijunki“ Margareti, koja tendenciozno koristi zavođenje kao sredstvo dobijanja informacija, povezana je sa emocionalnom žudnjom, neispunjenošću, potrebom (ironije li, Margareta se i sama nalazi u krugu neposredne opčinjenosti Kralom). S druge strane, njegova konfliktna osećanja prema Olgi često zasenjuju nasilnički porivi, osvetoljubivost razvijena po povratku iz Terezina, kao i frustracija što nije u stanju da se izbori za dostojanstven život.
Figure se smenjuju i premeštaju od jednog Ministarstva do drugog, od nečijeg stana kao zbega do tajnih organizacija ili mesta transparentnih okupljanja. Podeljenost Čehoslovačke i njenih paralelnih svetova (tačnije, površinskih i subverzivnih slojeva) nagoveštava već početni prizor Brunera dok čita dva različita dnevna glasila sa podjednako varljivom retorikom, a vrhuni u scenama Borekovog „prevrata“, skrivanja graničara u sveštenikovom ormaru i, ponajviše, kroz Brunerovu duboku podeljenost. Sve i da ovaj junak nije toliko nesavršen, njegova sudbina bi bila suštinski tragična, budući da reprezentuje zarobljenost u krugu ponovljivosti, stalnog vraćanja na istu opasnost, samo pred drugačijim kulisama.
Taj „mizanscen“ čini naročitu osobenost i daje dodatnu vrednost romanu. Bilo da su nam dočarane ulice na kojima se odvijaju noćna lutanja, ili klaustrofobični prostori ispunjeni strepnjom od pogrešnog koraka koji bi odao naše nesvesne težnje, atmosfera hladnoratovskog sveta u nastajanju, svojevrsnog praškog limba, potpuno je obuzimajuća i neodoljiva, autentična. Naročito je značajno što su prostor/ambijent i doba dana/noći redovno u neposrednoj vezi sa duševnim stanjima likova, korespondirajući s njihovim unutrašnjim monolozima.
Demaskirane su sve manipulacije kojima se koriste organi reda, javna glasila, funkcioneri; nepostojanost lica, veštački kreirani identiteti uvek u grču od razotkrivanja, partijske značke koje se potežu prema potrebi, kao i fluidna vernost zajednici (primera radi, graničar komunista pomaže prebege u Ameriku). Kafkijanska inspirisanost sveta naročito dolazi do izražaja u prizorima koji se odigravaju unutar prostorija Ministarstva spoljnih poslova. Scene se mogu opisati i kao kamerne, pretežno dijaloške, pri čemu se ličnosti smenjuju kao na pozorišnim daskama. Okvirni motiv izgubljenog kofera sjajno je provučen kroz epilog, ostavljajući otvorenom još jednu dilemu: da li je Džonson „agent provokator“ ili zaista bezazleni hotelijer iz Nebraske?
Autorova uverenja i neposredno lično iskustvo možda najdirektnije progovaraju glasom sveštenika, koji glavnim problemom ideologija smatra njihovo zasnivanje na „nesavršenom razumu“ i „rđavim doktrinama“, umesto na veri – ne (samo) kao religiji, već pre svega poverenju u sebe i bližnje. „Vi ne verujete, ne želite da verujete, već želite da znate“, a to, ističe, od društva pravi „zajednicu živih mrtvaca, veštačku skupinu automatizovanih figura.“

Hostovski je uspešno izveo: 1) razotkrivanje jednog iskrivljenog sistema putem ironizacije bez traga napuštanja ozbiljnog tona; 2) psihološku nijansiranost ličnosti; 3) prostorno-vremenski kontekst u savršenom, uzajamno opisujućem skladu sa inherentnom stranom analize. Njegov roman se zato čita kao dinamična špijunska intriga, satirični pogled na poredak, studija o čoveku zarobljenom unutar igre koju unapred gubi (samim tim što je neravnopravno veća od svojih učesnika – naravno, revolucija uvek proždire svoju decu), istorijski portret Praga i oštra kritika represivnih režima.
Autorka: Isidora Đolović