Nenad Joldeski: PUTOVANJA

Nenad Joldeski je mladi pisac iz Severne Makedonije i dobitnik Evropske nagrade za književnost. Priča Putovanja objavljena je u zbirci Svako sa svojim jezerom, u izdanju IK Ili-Ili.
Prevod: Sašo Ognenovski.
Pogledajte i druge priče u rubrici Ostani kod kuće i čitaj!


Izlazila je iz utrobe i, ne znajući za sebe, uzimala je sve: knjige, nameštaj, gitaru, jastuke, vrata, prozore, sva minula sećanja, miris narandže i ukus kruške koji je seo na usne, sve vreme i jednu fotografiju na kojoj mi u duploj ekspoziciji plivamo u tamnoplavom moru.

Uvek se vraćala posle nekoliko dana na velikom brodu sva natovarena. Gitari je redovno nedostajala po neka žica. Gubili smo časove vraćajući sve na svoje mesto. Pažljivo i neprimetno, knjige u kojima se govorilo o dalekim svetovima, velikim plevetnilama i tajnim putevima prepunim peskom iz pustinja, ja sam krio u najneprivlačnijim mestima na policama. Hteo sam da verujem da tako jednog dana neće ponovo otputovati.

Nenad Joldeski

A ona je najčešće čitala do kasno u noć, i verovala da možemo samo tada da postojimo. Kad bih zaspao, ona mi je ulazila u krevet i plela svoju senku zajedno sa mojom, a kad bi se obe senke približile, započinjala je igru u kojoj nismo mogli da odgonetnemo pravila. Zamršeni čvor. I tada smo zamišljali kako plivamo na Mediteranu zajedno sa velikim kornjačama i kako otvorenih očiju jasno vidimo kroz beskonačno plavetnilo.

Pre zore me je najčešće budila iz dubokog sna. Isprepleteni sa senkama naših tela, provodili smo sate rasplićući se, posle čega je sve isčezavalo, a baš kada bi izbledeo i zadnji miris noći, njen bi se glas pojavljivao kao iz tunela, tih, nežan i odsutan:
„Moram da idem“, govorila je i odlazila ostavljajući me samog.

Nikad nisam saznao gde je lutala dok je nije bilo, a umesto toga, gledao sam je u mislima kako dolazi tesnim uličicama osvetljenih mesečinom, sa novim mirisima i novim pričama. I stvarno, uvek se tako vraćala.

Lupala je na vrata i borila se da uzme dah. Izvinjavala se za sobu i uletala unutra.

„Uvek je nalazim … ne znam kako“, govorila je.

I zatim sve ponovo. Mimoilazili smo se i ponovo presretali. Počivali i sanjali. Sjedinjavali smo se, i znali smo: sledećeg jutra nje neće ponovo biti i samo će velike kornjače ostati da se prepliću u sećanju.

Podelite sa prijateljima:
Share