Nebojša Lapčević: Papirno ogledalo naše duše

Nebojša Lapčević nagrađivan pesnik, prozni pisac, pisac libreta, predsednik Književnog kluba Bagdala, urednik Legata Milića od Mačve, za svoju novu zbirku pesama „Filatelist” (2022) u izdanju Narodne biblioteke „Stefan Prvovenčani” iz Kraljeva, dobio je prestižnu nagradu „Meša Selimović”. Imao je više promocija u gradovima u Srbiji, među kojima je i nedavno održana u Novom Sadu.

Nebojša Lapčević

Nebojša Lapčević. Foto: Vesna Raonić / Privatna arhiva

Za portal za književnost Sinhro.rs razgovarao je o književnosti i nagradama sa Slađanom Milenković.

Veliki žiri, koji je činilo pedeset troje istaknutih književnih kritičara, teoretičara i istoričara, Vašoj knjizi dalo je najviše glasova, čime ste postali laureat prestižne nagrade koju su po 35. put dodelile Večernje novosti. Koliko Vam znači ovaj sud kolega pisaca i kritičara?

Zaista, sa posebnim uzbuđenjem sam pratio višednevno glasanje u Novostima, kada je Filatelist bio prepoznat od strane velikog žirija. Čast mi čini i činjenica da je ovo najveća književna nagrada koja dolazi u Lazarev grad i tromoravlje… Nagrada sa likom Meše Selimovića (knjiga godine), na čije sam Ostrvo uplovio epistolarnim stihovima, mi je pomogla da se pre svega, osvrnem na dosadašnji opus, ali i svakako budućim traženjima i literarnim naumima. Tema u Filatelistu jeste „slika sveta“ koju danas živimo, ali takođe ta poetika oslanja se i na literaturu prethodnih laureata ove nagrade: Milorada Pavića, Dobrice Ćosića, Ivana V. Lalića, Antonija Iskovića, Dobrila Nenadića, Novice Tadića, Dragana Jovanovića Danilova, Mila Lompara, Vladimira Pištala i dr. I „svaka pesma je likovna poetika, doživljaj različitih krajeva sveta i svega što jeste u tom svetu, i u životu koji je nedovršena kolekcija”. Čitalac nadahnut stihovima može krenuti na još jedno putovanje, makar i stihovima, pismima za prijatelja ka Nemačkoj, Britaniji, Rusiji, Kini, Brazilu, Indiji, Egiptu, Francuskoj, Italiji, Itaki… Počev od prve markice Penny Black (sa likom engleske kraljice Viktorije iz 1840. godine), ili prve srpske markice (sa likom kneza Mihaila Obrenovića iz 1866. godine), Pikasove Gernike, Puškina, Van Goga, Itake, Avale Olje Ivanjicki… Pesma krunisanje Itaka, krunisanje Odisejevo zaokružuje onaj spev drevnog rapsoda, kao što su duše ostrva pohodile Kavafija, Borhesa i Crnjanskog… Dakle, Filatelist je celovita knjiga koja ima biblijsko-proznu epistolu na početku i na kraju sadržaja.

U Besedi prilikom primanja nagrade rekli ste upravo to kako je „svaka pesma likovna poetika…” Možete li da pojasnite?

Život je Nedovršena kolekcija gde sam, čini mi se, odredio poziciju kolekcionara, pisca: „Onaj Koji drži/ krst i zvezdu“, Bog je naš Stanodavac, koji nas „podseća na zaostale kirije naše“. Poput ovog tu su filozofeme iz ove knjige, a pomenuću pesme ontološke strukture, i stih „Ti si onaj / koji si mogao biti“, ili pesmu Majstorsko pismo, gde se prema poeziji ogledam kao u „papirnom ogledalu duše naše“, onda bi se ova poetika mogla sagledati i s druge, filozofske tačke gledišta. Citiraću Jovana Pejčića koji je takođe besedio prilikom dodele nagrade: „U jednome se samo razlikuje optika pesnikova od optike mislioca. „Otkud“ i „kuda“ iz Rozanovljeve misli promenili su mesta u Lapčevićevim stihovima. To nije bez osobenoga smisaonog, na kraju i bez poetičkog značaja.“ Što se tiče Filatelista, kao refren ponavlja se pitanje: „Stižu li ti pisma prijatelju?“ To je poziv da se probudi i emocionalno dotakne onaj na koga se usmerava lirski doživljaj.

Rekli ste da ste ovu zbirku pisali kao pesnik homo viator. Šta to tačno znači?

Pesnik je, zapravo, putnik namernik za koga ne postoje nikakve prostorne, ni vremenske granice. Moje pismo koje je u stvari upućeno drugoliku, poziva i doziva pismima, razglednicama, anzis kartama primaoca pisma… Jedan broj časopisa Delo, iz 1980. godine, bio je posvećen Poštanskoj poeziji (Mail Art), kao metamorfozi umetnosti u komunikaciji, koja je svojom stvaralačkom energijom sposobna da poveže veliki broj stvaralaca, da preskoči jezičke i svake druge razlike. Oblik dopisnog stvaralaštva je oblik putovanja, samootkrivanja estetske razmene između pisca i čitaoca. Sutra će pismonoša pokucati i na tvoja vrata! Ali, sutrašnjica nas uskraćuje za bela iščekivanja, za odseve duše, za zatajne neizvesnosti iz poštanskog sandučeta kao znamenja kuće naše. Meša u Tišinama piše: „Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva… Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći.“

Kako izgleda kad je poezija pobuna protiv minimalizma?

Ja bih odgovorio, pitanjem, da li poezija može biti oblik pobune, recimo na način kako je to činio Ezra Paund, kada se mora poći od moći stvaranog zapažanja? Potom, usredsrediti se na delove života, u odabiru kratkoće i lapidarnosti u pogledu na formu, umesto na književne konvencije… Nasuprot tome, ja želim posredovati, podsticati da pesnik i čitalac postanu prijatelji, da zajednički prate Arijadninu nit. Pobuna je učestvovanje i stvaranje umetnosti, jer umetnost je sloboda… Ali tu se nameće i dilema, da li će u nejasnoj budućnosti čitalac i poezija biti prijatelji? U jednom rezgovoru sam rekao, pesnik je barjaktar slobode! Današnjica kao globalna aždaja nas grize, hvata moćnim kandžama, dok jede našu decu… O tome govori „autoportret Pikasove duše“, slika sveta naslikana crnom, nekada fašizam, danas populizam… Crnilo, iako naizgled svedeno na crtice i tačkice minimalizma, nevidljivom tehnologijom širi se i pomućuje nam um. Sa te markice-slike (Gernike) čitao sam likovnu poetiku, zauvek urezanu u našoj svesti poput Lorkinih stihova kao kakva formula. U otkrivanju simbola u Filatelistu možemo videti te slojeve mojih interesovanja i atmosfere koja nas i danas okružuje u novim, suptilnijim oblicima.

Za prethodnu zbirku „Berači polena” dobili ste nekoliko nagrada.

Berači polena su sakupljači stihova koji težak vazduh dišu, ali i medonosno, nadražajno, miloduhajno… In vivo! Tu je pesnik ili prapesnik, a to može biti Homer sa heksametrima ili Prometej ili pesnik nad pesnicima… Zato je u lirskom svetu ove zbirke sve moguće, da neko još bere polen!? U ovom neuralgičnom trenutku civilizacijskog nesnalažanjea i poloma, verujem da jeste potrebno saglasje sa prirodom sa pčelinjezujnim čistim svetom…. Otuda polen-polje ne može biti makar koje polje, jer je to polje života. Zato je ono vazduh pesniku (Vazduh), ali i „vrelo i jezero,/ doručak i večera,/ struj u zamahu sokolova“. Recimo, ispostavilo se da su neki moji stihovi bili proročki, u Politici sam pre korone objavio pesmu Parabola o zabrani okupljanja, a evo u Filatellistu pesmu Ka Maslinskoj gori, nažalost, vidimo šta se dešava na tom geografskom području… Mnoge su proročke poruke umetnika koje trebamo veštastvenim okom videti. Milić od Mačve je još devedesetih godina prošlog veka, naslikao-prorekao gorenje Hilandara na slici Atoski vrtovi vatre Hilandara… Zbirka Berači polena je nagradama Đura Jakšić, Srboljub Mitić i Pečat kneza Lazara, i bila primećena, a stihove, miljenike svetlosti, iz te zbirke čuvam na nekom ostrvu pčela…

Vaš avangardni roman Scenario za Vudija Alena takođe je ovenčan nagradom. Pišete i priče. Kakve odlike nosi Vaše prozno stvaralaštvo?

Čini mi se da za moje pisanje potrebna nova energija, a ja to činim promenom žanra, jer mi je potreban izazov i okušavanje u drugim temama i formi. Scenario za Vudija Alena (Arte, Beograd) je apartan roman-parodija i u njemu sam uživao tim duhom. Dok u prethodnom romanu Jezero u ćelijama (NKC, Niš) ili kratkim pričama Ulaz na južna vrata (Narodna knjiga, Beograd) pisao sam lirsku prozu. Upravo na temeljima i građi takve proze, završavam novi rukopis romana Sejač, koji će imati homerovskih dvadeset četiri poglavlja i obeležio sam ga citatom Crnjanskog, kao motoom knjige, jer je tema rukopisa upravo, umetnost: „Možda će jednom sve nestati u umetnosti koja neće reći ni šta hoće, ni šta znači ono što kaže. (Dnevnik o Čarnojeviću)“

Bila je zapažena i vaša zbirka kratkih priča Rukopis u terakoti (2020). Možete li ukratko opisati šta je bila Vaša preokupacija u tim pričama kao stvaraoca?

Uzbuđivala me je pomisao na zanatske i umetničke veštine sa terakotom, dodir sa zemljom i nebom… Ali i mit, legenda i sadašnje vreme. Sagledavanje davnih zbivanja iz ondašnje i današnje perspektive, i smeštanje radnje u istu vremensku ravan. Nekada su te kratke priče na granici onostranog u pripovednom nastajanju. Terakota je simbol koju smeštam u vekove… Ranko Pavlović kao recenzent (uz recenzenta Marka Nedića) traži ključ za vrata pod nebeskim lukom: „A taj ključ treba tražiti u zanimljivoj i smirenoj naraciji, dobro kontrolisanim emocijama koje čitalac doživljava svim čulima, jeziku primjerenom vremenu o kome pripovijeda u jezgrovitoj, prohodnoj rečenici.“ Knjiga je izašla u zanačajnoj ediciji Književne opštine Vršac, u uredništvu Mihajla Pantića. Rukopis u terakoti je imao niz sjajnih osvrta i promocija, ali izdvojio bih čitalačku belešku Enesa Halilovića: „Proza Nebojše Lapčevića neusiljeno se odvija, prirodna i pitoma podseća me na koračanje, s tim što je svaki element ove proze brižno spušten na belinu prostora kao da je pisac godinama promišljao o narednom koraku, a ipak – sve je tako spontano i tečno da se maternja piščeva melodija prepoznaje u kranjim ishodima naracije.“

Neobično, ali za vas uobičajeno, pišete libreta za opere.

Prema fresci Obretenije Lazareve glave koju je Milić od Mačve naslikao povodom šest vekova Kruševca, napisao i libreto za prvu kruševačku operu koji je komponovao M.A. Rasinski, a izvedena je u Lazarevom gradu za Vidovdan, povodom obeležavanja šest i po vekova Kruševca. Učestvovali su značajni muzički umetnici: Umetnički ansambl Vojske Srbije „Stanislav Binički“, hor „Istočnik“, dirigent Rade Pejčić, u ulozi kneza Lazara, bariton , Vuk Zekić, u ulozi kneginje Milice, sopran Mina Gligorić, u ulozi Miloša Obilića, bariton Milutin Jocić i dr. Uz blagoslov vladike Davida, Eparhija kruševačka je objavila monografiju koju sam pisao u koautorstvu sa Rasinskim kako bi se materijal, libreto i partitura sačuvali za buduća pokoljenja. Povodom 1700 godina Milanskog edikta, takođe sam naopisao libreto za ksntatu Krst svetoga cara Konstantina. U priremi je i libreto za operu na kome se radi već tri godine prema baladi Predrag i Nenad, a komponuje Mladen Milosavljević.

Pišete i za decu, član ste urdeništva i časopisa Bagdala za decu. Koliko je stvaralaštvo za decu kod nas zapostavljeno ili ne na književnoj sceni? Po Vašoj zbirci priča za decu „Ko je drpio Čarlija” (2009), izvođena je pozorišna predstava za decu. Prisetite se toga.

Dramski studio KCK, bio je postavio komediju za decu Ko je drpio Čarlija, u režiji Lidije Užarević, i ta predstava je izvođena često u Rasinskom okrugu. Zadovoljstvo je da možete videti talentovanu decu-glumce na sceni. Inače, predstava je nastala prema knjizi kratkih priča Ko je drpio Čarlija. Moje učešće u redakciji Časopisa za decu i mlade „Bagdala za decu“ (urednik Ljubiša Đidić) mi je privuklo da se obratim dečjem čitalaštvu. Na osnovu antologije pesama koju sam priredio sa M. Dragićevićem „Zašto roda nebom hoda“ nastao je i Roda-fest, manifestacija gde kojom želimo da skrenemo pažnju na borbu protiv bele kuge. Predstavljanje mališanima u školskim prostorima je poseban trenutak za svakog pisca.

Književni klub „Bagdala” čiji ste Vi predsednik, ove godine slavi 65 godina postojanja.

Pored Legata moja preokupacija je rad u Književnom klubu Bagdala. Bagdala je živahno esnafsko društvo, i zaista je brend Kruševca. Bagdala će već na jeseni obeležeti 65 godina svog postojanja. Časopis za književnost, umetnost i kulturu Bagdala izlazi bez prekida uprkos svim poteškoćama danas. Da li je to lepota kulturne baštine koja će nas spašavati? Bagdala tradicionalno doideljuje i nagradu Bagdalin prsten Despot Stefan Lazarević, uz podršku Ministarstava kulture Republike Srbije, a ovogodišnji laureat je pesnik Gojko Đogo. Težnja je da se Bagdala vrati na staze uspeha, u vreme kad je objavljivala antologije kratkih priča mnogih zemalja, poeziju nesvrstanih, ali i nobelovce Sen DŽon Persa, Ungaretija, Alena Boskea, potom, Bretona, Siprivjela, Seferisa Kavafija, Prevera, Klodela…

Rođeni ste i živite u Kruševcu gde radite kao urednik programa Legata Milića od Mačve. Koliki je značaj ovakvih ustanova kulture, a posebno ovog slikara čiji legat Vi promovišete i čuvate?

Legat se nalazi podno Lazarevog grada i nosi naziv Kosovo prvi prag Srbije, koju je Milić od Mačve zaveštao Kruševcu. Lebdeći balvanovi, užareno i ledeno kamenje u crvenom nebu sa umetničkih slika Milića od Mačve jesu moja uznešenja… Čini mi se, da su me Milićeva dela inspiricala, svojom energijom eliptično uhvatila u svoj mikrokosmos. Kao urednik programa Legata Milića od Mačve (KCK) svedočim umetnost velikog srpskog slikara. U kući koja je bila žitni mlin ostavio je svojih 120 originalnih slika, ali i fresku Obretenije Lazareve glave (Dom Sindikata) i jedino svoje vajarsko delo Majka Grčka i majka Srbija (Trg Kosturnica) . Takvo umetničko trojstvo, i otšelnički luk, Milić je ispisao svojom kičicom. U ovoj kući je hteo da ima svoju slikarsku školu, sa pogledom na crkvu Lazaricu, Don žon kulu, staru poštu, Lazarevu česmu i Miličinu ulicu… Milić od Mačve je za sebe govorio da je otšelnik, putnik kroz vreme i da će se vratiti na zemlju kroz dvesta godina da dovrši započete poslove…

Razgovarala: Slađana Milenković

Podelite sa prijateljima:
Share