Nađa Petrović (rođ. 1997) završila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, kao i master iz filmske i TV režije, na istom fakultetu. Njen roman „Meduze žive zauvek dok ih ne uhvate“ ušao je u uži izbor za ovogodišnju NIN-ovu nagradu.

Vaš roman objavila je Geopoetika poznatija po objavljivanju stranih pisaca. Koliko vam ovaj izdavač znači za afirmaciju dela i Vas kao pisca?
Veoma mi znači. Kada sam poslala rukopis Jasni Novakov Sibinović, izvršnoj urednici i direktorki Geopoetike, nisam se u početku ni nadala da će biti zainteresovani za objavljivanje „Meduza”, upravo zato što im je fokus uglavnom na stranim piscima, a kada je reč o domaćim autorima, ne objavljuju baš često mlađe pisce. Kada sam dobila pozitivan odgovor od Geopoetike, bila sam presrećna. Čini mi se da je upravo to dalo dodatnu težinu romanu i da je zainteresovalo i starije čitaoce.
Bila je u užem izboru za NIN-ovu nagradu. Šta mislite o tome?
Zapravo se baš nadovezuje na prethodno pitanje. Prvo moram da kažem da je to za mene bilo veliko iznenađenje i ti dani su mi ostali urezani kao nešto zaista neverovatno. Mislim da će mi biti potrebno dosta vremena da bih uopšte shvatila šta se zapravo desilo. Međutim, ono što mi je najdraže u vezi toga jeste upravo ta težina koja je pridodata romanu, ona je započeta sa Geopoetikom a onda je NIN, čini mi se, to nekako dodatno potvrdio. Mislim da ljudi imaju predrasude – mladi pisac, još žensko, a na sve to roman u kome je glavna protagoniskinja devetnaestogodišnjakinja. Mislim da sve to u kombinaciji odmah ljudima deluje kao da je reč o „manje ozbiljnoj” i „tinejdž” literaturi. Zahvaljujući Geopoetici i izboru za Ninovu nagradu, roman je dobio šansu da se shvati na potpuno drugi način.
- Crni humor Emili Ostin: Živeti i umreti „kao sav normalan svet“
- PEŠČANI VUK: u potrazi za saznanjem i identitetom
Sa šesnaest godina osvojili ste književnu nagradu i objavili roman. Koliko je roman „To je to” („Samizdat B92“) zapažen u javnosti? Šta ste želeli da poručite njime?
Ne mogu baš da kažem da je bio preterano zapažen u javnosti, ali tada stvarno nisam ni razmišljala o tome, bila sam ushićena što mi je objavljen roman… Dovela sam drugare na potpisivanje na sajmu, svi smo se zajedno fotografisali sa knjigom, i sve mi je to bilo više nego dovoljno. Zapravo, postoji nekoliko stvari koje su zajedničke „Meduzi” i „To je to”, a jedna od njih je kraj. Nisam o tome ranije razmišljala i definitivno nije bila svesna odluka, ali oba kraja, na različite načine govore istu stvar, a to je da treba živeti u trenutku, da je lepota života, ali i naša veličina kao ljudi, zapravo naša konačnost. Osećaj na kraju oba romana je isti, gorko sladak, melanholičan ali nadahnjujući. Barem sam to pokušala da postignem.
Objavljivali ste i priče. Koliko je ta forma za Vas zahtevna? Da li se bolje izražavate kroz njih ili kroz roman?
Definitivno mislim da mi je lakše da iskontrolišem priču nego roman. Roman je dosta duža forma i samim tim je teže sagledati šta se sve u njemu nalazi – koji su motivi glavni, koji sporedni, kako očuvati ritam pripovedanja.
Uvek se mučim sa činjenicom da ne mogu svoj roman da pročitam u cugu, osećam da bi tek tad potpuno osetila njegov ritam… Na fakultetu smo uvek učili da ne možeš da sudiš o ritmu filma u odnosu na jedan njegov deo, ritam se spozna tek kad se pogleda ceo… Mnogo je lakše pogledati film od dva sata odjednom, s punom pažnjom, nego pročitati knjigu od preko dvesta strana. Zato sam, na kraju, polepila čitavu strukturu romana na zid, svaki papirić je boje koja odgovara određenom narativnom toku priče i tako sam dobila vizualni prikaz romana, i sebi pomogla da sagledam ritam.
Po Vašim scenarijima snimljeno je više kratkih filmova, a Vi i režirate neke od njih. Šta ima novo na tom planu Vašeg rada?
Konačno sam završila svoj master kratki igrani film koji se zove „Miris sveže farbe”. Film prati junakinju kojoj su roditelji naglo i bez objašnjena prodali stan u kome su živeli ceo život. Junakinja beži sa mlađom sestrom i postaje opsednuta čovekom koji je kupio stan. Jako dugo smo radili na tom filmu i radujem se njegovom festivalskom životu, nadam se da će uskoro biti premijera! Pored toga, radim na nekoliko dugometražnih filmova i nekoliko serija.
Kako je napisao reditelj Srdan Golubović na koricama Vašeg romana „Meduze žive zauvek dok ih ne uhvate” to je razigrano ali snažno štivo. Po čemu je ovo uznemirujući roman?
Ono što mislim da je uznemirujuće jeste smrt koja lebdi nad čitavim romanom. S jedne strane, roman tematizuje ono što bi trebalo da bude najbezbrižniji period ljudskog života – pokušala sam u njemu da uhvatim taj polet mladosti, osećaj da je sve nadohvat ruke, pred junakinjom je ceo život, ništa još nije predodređeno, sve tek predstoji. A s druge strane, ona se bori sa strahom od smrti koji joj sve više izjeda misli. Mislim da je ta kombinacija lepote i straha ljudima uznemirujuća, a najviše, zato što svi možemo s tim da se povežemo.
Vodeći monologe preispitujete se do ogoljenosti koju mi nećemo uvek ni sebi da priznamo. Koje ste rane i strahove dirnuli u ovoj priči?
U romanu sam pokušala potpuno da se ogolim. Pre nego što bih nešto zapisala, iznova bih preispitivala da li je to najiskrenije što mogu. Da li postoji neko osećanje koje se krije iza onih očiglednijih? Da li postoji nešto što mi je teško da priznam sebi, pa onda i drugima? Kada se setim određenog osećanja i preplavi me neprijatnost, ili čak sramota što sam ga osetila, tek tada počinjem da zapisujem.
Sara, protagonistkinja, prepuna je strahova od samog početka, bori se sa svojim nesigurnostima, anksioznošću, hipohondrijom. Međutim, uskoro se suočava sa smrću svoje bake, pa i sa sopstvenom smrtnošću, bolnicama, bolešću, ali i traumama drugih likova kroz koje shvata da svako ima nešto s čim se bori. Zapravo, kroz narativ, što više upoznaje likova i njihovih sudbina to joj se jasnije vraća njena glavna tauma iz prošlosti koja je do sada bila zakopana.
- Vesna Knežević: Puni smo predrasuda koje treba skidati, sloj po sloj
- Nenad Čokulov: Većina nas je prodala svoju slobodu za prividnu sigurnost
Često citirana misao Ive Andrića: „Toliko je u životu stvari kojih smo se bojali. A samo je trebalo živeti” mogla bi da bude moto Vašeg romana. Kako se Vaša junjakinja suočava sa strahom od života, ali i od smrti?
Sviđa mi se ta misao, mislim da stvarno jeste dosta povezana sa romanom.
Postoji jedan stih iz pesme benda Nežni Dalibor koji glasi „Ja sam svi ljudi koje znam” i mislim da je to veliki deo Sarinog suočavanja sa strahovima – upravo ti razgovori sa drugim likovima iz romana i njihove ispovesti Saru sve više menjaju, ona upija sve te likove, postaju deo nje. Na kraju shvata da sva ta sećanja i sva osećanja koja su bila proživljena od strane nje i drugih, nikad neće nestati, ona su beskonačna. Sara postaje svi ljudi koje zna i samim tim je utisnuta u beskraj.
Iako se dešava u Beogradu, na terasma, u klubovima, ispričana je u više ravni, kao da su to sve nekakva snoviđenja.
Da, roman prati dva toka, jedan je realan život, a drugi su Sarina snoviđenja koja su mešavina Sarine podsvesti i njenih pravih sećanja.
Prvo sam napisala ceo realistični deo koji mislim da je bio pomalo podređen mom scenarističkom pisanju, tek kasnije su nastala snoviđenja gde sam osetila da je to konačno književnost – počela sam da se igram s rečima, shvatila sam koliko svaka reč ima moć da promeni ceo dosadašnji tok radnje, atmosferu, misli. Čini mi se da je s tim dodatnim narativnim tokom sve postalo slojevitije. Nadogradilo se.
Podstičete na preispitivanje, na katarzu, spoznanje. Koliko danas književnost ima tu svoju nekadašnju funkciju?
Za mene umetnost i dalje ima tu funkciju. U njoj tragam za tim sitnim postupcima i detaljima za koje ću pomisliti „tako je i meni! I ja se tako osećam!”. U umetnosti tražim utehu, saborca i, naravno, tu katarzu posle koje mi se vrati želja za životom, smisao svega. Najviše bih volela da „Meduze” podstiču na takva osećanja, tako da mi je jako drago što ste to napomenuli!
Meduze su mene asocirale na sirene zbog daljeg nastavka naslova, ako ih neko uhvati to je njihov kraj, ali je istovremeno njih veoma teško uhvatiti. Kakva je simbolika meduze, a u romanu su veoma prisutne i ribe?
Neke vrste meduza biološki mogu da žive večno. Ta informacija mi je bila baš zanimljiva kada sam je saznala, i počela sam da razmišljam o tome, da razvijam razne teorije u glavi. Kako to da onda ceo svet nije prekriven meduzama? Ipak, u životu, ne žive večno, obično ih pojedu neke druge životinje ili se nasuku, ili ih neko uhvati. Čak ni one ne žive zauvek. Takođe, bilo mi je to zanimljivo. Meduze žive zauvek dok ih ne uhvate, ljudi su konačni, dok ne ostave nešto iza sebe, onda žive zauvek.
Svidelo mi se kako ta izjava „Meduze žive zauvek” zvuči naivno i dečije i lepo, a „dok ih ne uhvate” celu stvar zaprlja i uozbilji. Mislim da takav naslov prati ton u kome je roman napisan – u jednom trenutku deluje naivno, a onda te samo nešto preseče. Slatko i gorko, baš kao i odrastanje.
Imaju li mladi svoje mesto u današnjem društvu i šansu?
Da. Možda moraju da se bore za svoje mesto i teško je doći do njega, ali mislim da je to preko potrebno. Žao mi je što primećujem da često starije generacije nisu oduševljene tom smenom koja se dešava i neretko nipodaštavaju mlade. Meni je lično dosta da slušam o tome kako je nekad bilo mnogo bolje, ljudi su bili ovakvi i onakvi… Hajde, da radimo na tome da opet bude dobro.
Ima mnogo talentovanih, motivisanih i kreativnih mladih ljudi koji imaju šta da kažu, koji dolaze sa novim idejama, koji nose promenu. Čak mi se čini kao da se na umetničkoj sceni dešava i jedan svojevrstan talas koji se probija u svim umetnostima – muzici, slikarstvu, književnosti. I mislim da samo tako može da se dođe do poboljšanja, samo ako udaramo sa svih strana.
Razgovarala: Slađana Milenković