Nada Matović: TRI PJESME

Nada Matović rođena je 27.01.1996. godine u Beranama gdje je završila osnovnu i srednju školu. Objavila zbirke poezije “Oda mojoj radosti” (2018), “Sunčani život” (2020) i “Između dva glasa” (2021). Student je Pravnog fakulteta u Podgorici. Dobitnica je priznanja “Pjesnik–Svetionik” Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika “Nekazano” u Baru. Članica je i udruženja književnika i umjetnika “Zenit” Podgorica. Takođe je dobitnica priznanja od BPU za kvalitet pjesničke kreacije iskazan u pjesmi „Ključ“. Učesnica je mnogih festivala. Objavljivana u časopisima, zbornicima i na portalima.

VEZUJEM TE

Vezujem te za stih, vjetar, kiše dosadnih čekanja
za zagrljaje koji me umoriše, a nema ih više.
Vezujem te u želji da imam te,
ali nalete košave direkt u srce od tebe primam.
Usahni vodo, stani vjetre,
neko želi tvoj osmjeh za sebe ponovo
ko lijek da uzima.
Polovina stiha, polovina duše,
naslov da li imati može?
Ko li se skriva ispod te tvoje kože?

Nada Matović

Vezujem te za stih, vjetar, kiše dosadnih nadanja.
Vezujem te u želji da imam te.
Od osmjeha samo tužan bježi,
zato bolje trčati za srećom
nego biti onaj što sreću nikad ni sreo nije.
Cvijeće ne niče onda kada mi hoćemo,
već onda kada pomislimo da nikada
neće ni zrno nići,
jer iznenađenja su moguća na svakom kraju svijeta.

Vezujem te za stih da otišao ne bi,
ali otišla sam ja.

U IME LJUBAVI

Noću si indijski šaman,
nemir što po mojim venama pleše,
miluješ moje umorne kapke,
noć želi sunce s ukusom meda,
a ja tvoje usne od leda.
U ime ljubavi mnogo puta sve
i svašta nabrajam
i u životu i u pjesmi dozivam tvoje ime
i gorim od samoće.
Sve u ime te ljubavi naše,
boli sve, od kosti do kosti,
ti i ja ni ne poznajemo se,
a u snu dozivamo se.

Pitam vrijeme da mi na početku jeseni
pošalje tebe i na kraju tebe opet,
jer život bez prisustva tvog
jeste samo prokletstvo.
I ćutim u ime ljubavi,
ćutim kao dijete bez smijeha,
ćutim i slutim bez straha,
jer ljubav stalno množi se
i nikad ne nestaje.

Kažeš ne grli me, ja sam kaktus,
izbošću ti srce, probosti ga kao mačem,
nećeš preživjeti, jer moja ljubav je zarazna i smrtna.
Noću si indijski šaman,
nemir što po mojim venama pleše,
sklapaš svoje umorne kapke,
ja želim sunce s ukusom meda,
ti daješ samo usne od leda.
U ime ljubavi mnogo puta
i u životu i u pjesmi dozivam ime tvoje
i gorim od samoće.
U ime te ljubavi naše
boli me sve, od kosti do kosti,
a ne poznajemo se,
a u snu dozivamo se.

MOJ NISI

Moj nisi…
A i ovo crno vino u čaši tuđe je
i sve izgleda k΄o loš nenapisani stih,
a poezija je život ovom lutajućem srcu
kod koga zajedno tuga i sreća žive.
Imam samo još djelić sebe,
deset prstiju i jedan san.
Iz kamena cvijet niče,
baš kao i riječi sa ove pjesnikove usne.
Znaš kad oči najviše zlate se?
Kad ljubavi u srcu ima.

Dišem za dan kad ponovo bićeš
moje plavo popodne bez kapi kiše,
radost koju ni olujno nebo ne obriše.
Pusti neka tajne jednom na uvo zašume,
neka otpuste svoju gorčinu i slast.
Jer tako, baš tako polako ljubav će
ulogu svoju da shvati lako,
jer naše tajne poput potoka teku
i u sebi nose galebova toplinu meku.

Želim da smisao svake patnje moje
bude u boji zrelog suncokreta.
Postoje valovi duše
koji sve osim ljubavi silama svojim
i snagama vjetra mogu da sruše.
Bježiš od mene, bježim od tebe,
a uvijek završimo zajedno u mom snu.

Podelite sa prijateljima:
Share