Mladen Marjanović rođen je 1989. godine u Srebrenici, inače iz sela Brežani. Objavio poemu pod nazivom „O mudrosti beskraja“ (2019). Piše poeziju i prozu, a prvu pjesmu je objavio u Mladenovačkom zborniku pjesama posvećenom Miloradu Petroviću Seljančici.
NIČEG NEMA
Jutros su se uzburkale misli
A pred njima nepregledno more,
Kroz prozore što su mokri, kisli,
Budan gledam u svitanje zore.
Kišne kapi po krovu, po putu,
Gledam travu – nekako je sretna,
Nad njom srećem jednu dunju žutu,
Kuća stara, ronula i sjetna.
Čujem ptice gdje međ’ sobom zbore,
Čujem ljude, čujem djecu našu,
I potoke što rječice tvore,
Ovce gledam što idu na pašu.
Proljeće je, dolovi su, brda,
Blizu ljeto, daleko je zima,
Naše šume, zemlja naša tvrda,
Sunce će se radovati njima.
Gledam đeda kako kosi vješto,
Pred njim pala sazrela je trava,
Unuk trči i nosi mu nešto
A pod trešnjom vjerni pas im spava.
Zamislim se – sve je moje ovo,
Pa se prenem da na noge skočim,
Žbun svaki mi drvo javorovo,
Jedva čekam da ka njima kročim.
Eh… da mi je prošetati samo,
Sjećanje je jasno, ne prestaje,
Onda shvatam, znam da nisam tamo,
Tad se budim i svega nestaje.
VJEČNOST
Potočićem voda bistra teče,
Veselo trava u njoj se vijori,
Uz odsjaj sunca dočekuje veče,
Uz zvuke sova ruke pruža zori.
Mir je,
Kamenovi pogrbljeni igraju se vodopada,
Svici zeleni nad potokom krila miju,
U tišinu šuma pada.
Što vjetar zbori – to ponovi sova,
Što sova zbori to odzvanja tečno,
Što leži ovdje ispod šumskog krova
Kao i potok jeste zdanje vječno.
Pročitajte i Slaven Kopanja: POEZIJA – deset pesama
KRILO NAD BEZDANOM
Ti moje mila oštro si oko
I krošnja duba što laste krije,
A ja kraj tebe sivi sam soko,
Na krilima silnim mi ptice smo dvije
Stijenama visokim gospodari mi smo
U letu što klikću uz odsjaje oka,
Te ovdje gnjezdo svoje mi svismo,
Pod nama bezdan, litica duboka
No, znadem draga, poznato je meni
Orli su mnogi gnjezda ovdje vili,
Krila su svoja nebes’ma dizali
Al’ potom robovi bezdana bili
I opet, dobro ja znadem…
Jednog ću jutra snagu izgubiti,
Krila će moja bezdanu poći,
Ljute će godine starog me ubiti
I stijenama visokim više neću doći
Al’ znaj, sokolice,
Ako sama ostaneš, ne kloni;
Ti i tad mila pomisli na me
Jer i kad padne krilo da lećet’ ne mogu
Ostaće pod krilom za te moje rame.
