Mirsad Kulović je rođen u Kaknju, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu je završio u Kaknju, a Srednju tehničku školu u Sarajevu. Završio je Saobraćajni fakultet u Beogradu, magistrirao u Zagrebu, a doktorirao u Sarajevu. Bio je profesor na Saobraćajnom fakultetu u Sarajevu. Zatekao se izvan Sarajeva na početku opsade tog grada 1992. godine. U nemogućnosti da se vrati kući emigrirao je u Sjedinjene Američke države 1993. godine. Piše i objavljuje kratke priče i eseje. Njegova priča “Trodnevni službeni put” na egleskom jeziku (Three-Day Business Trip) dobila je treću nagradu na konkursu za istinitu priču od strane A Comunity of Tennessee Writers, Readers & Passerby 2020. Živi u Našvilu, država Tenesi.
Krajem 1974. godine Saobraćajni fakultet Univerziteta u Beogradu organizovao je proslavu završetka školovanja (apsolventsko veče) osme generacije saobraćajnih inženjera. U to vrijeme beogradski Saobraćajni fakultet bio je jedini te vrste u socijalističkoj Jugoslaviji, osnovan 1950. godine. Taj fakultet i pridruženi mu Institut su dugi niz godina bile vodeće obrazovne i naučno-istraživačke ustanove u oblasti saobraćajno-transportnog inženjerstva na Balkanu, sa poznatim i istaknutim profesorima. U mojim tadašnjim godinama nisam mogao znati cijeniti sve što su me ti ljudi naučili jer kad si mlad svi oni koji te tjeraju da radiš, podsjećaju te na tvoje obaveze i traže da te obaveze ispunjavaš su tvoji protivnici jer oni remete uživanja koja si sebično zamislio. Tako je sa učiteljima, profesorima, tako je i sa roditeljima. Dvadeset godina kasnije, kada sam se našao u Americi i radio kao planer transporta u državnom departmanu za transport ili kao specijalista za saobraćaj u privatnoj konsultantskoj kompaniji mogao sam realno da procijenim šta su me ti ljudi naučili. Na početku proslave, između ostalih, obratio nam se i stari profesor Lazar Đokić, doajen i jedan od osnivača ovog fakulteta. Čak i danas, skoro pedeset godina kasnije, sjećam se nekih njegovih riječi:
Drage moje koleginice i kolege,
….Mogu vam samo još reći da će vam diploma koju ponesete odavde otvoriti mnoga vrata, a vi ćete odlučiti na koja ćete ući. Da uđete na prava vrata, da zavolite mjesto na koje ste ušli i da poželite da tu ostanete, trebaće vam i sreća. Sreća za svakog od vas bi bila kada bi odmah na početku karijere radio sa nekim ko je iskusan, ko je pravi majstor svog posla, a da mu vi budete šegrt barem nekoliko godina.
Ja sam imao tu sreću da budem šegrt vrsnom majstoru, saobraćajnom inženjeru, Dragoljubu Mićiću kojeg su svi zvali Mića. Mića je bio desetak godina stariji od mene i u Sarajevo je došao iz iste beogradske škole i radio u Urbanističkom zavodu Bosne i Hercegovine koji se nalazio u centru Sarajeva, u tadašnjoj ulici JNA (danas ulica Zelenih beretki). Mića je bio iskusan inženjer, pravi saobraćajni entuzijasta, govorio je engleski jezik, pisao za međunarodne stručne časopise, radio deset do dvanaest sati dnevno. Bio je natprosječno inteligentan čovjek, vrlo elokventan, a u isto vrijeme i veoma temperamentan. Mića se često vraćao, uzbuđen i ljut sa sastanaka koje je imao sa predstavnicima vlade u tadašnjem Izvršnom vijeću (sadašnje Vijeće ministara) i govorio:
Svi misle da o saobraćaju znaju sve i to uporno dokazuju promašenim investicijama i statistikama o poginulim i povrijeđenim u saobraćaju na putevima i ulicama.
Prvog radnog dana, na zidu u Mićinoj kancelariji, vidio sam izreku ispisanu velikim tehničkim slovima: Srećan je čovek koji nalazi zadovoljstvo u svom radu.
Prihvatio sam tu izreku jer sam zaista uživao u poslovima planiranja i projektovanja saobraćaja za potrebe prostornih, urbanističkih i regulacionih planova mnogih opština u Bosni i Hercegovini. Ta izreka me pratila cijeli život, a kada sam postao profesor na univerzitetu, često sam je govorio svojim studentima.
Deset godina nakon apsolventske večeri u Beogradu već kao iskusan saobraćajni inženjer našao sam se na sastanku u Privrednoj komori u Zenici. Tema tog sastanka je bilo stanje u prevozu tereta u Bosni i Hercegovini sa posebnim naglaskom na potrebe Željezare Zenica. Sastanku je prisustvovao veliki broj ljudi, a među njima je bio i novi republički sekretar za saobraćaj i veze (tada se to tako zvalo, a sada se zove ministar transporta i komunikacija) Stjepan Domaćinović, zvani Kokan. Nikada ranije nisam vidio tog čovjeka i nisam znao zašto je dobio nadimak Kokan. Pretpostavio sam da je zbog toga što je u narodu Kokan bio onaj koji je prvi u kolu koje se igra, onaj koji predvodi kolo mašući maramom. Ja nisam nikada igrao u kolu i nisam o tome znao ništa, ali sam još kao dijete na kakanjskim teferičima gledao igranje mnogih narodnih kola pa mogu samo da pretpostavim da ta uloga Kokana nije ni malo laka jer je svaki kolovođa-kokan na kraju igre bio oznojen, mokar kao čep. Istovremeno, svaki od tih kolovođa bio je ponosan što je znao da vodi i što su ga ljudi slijedili.
- Magnetno brdo: književni eksperiment o mađarskom društvu
- Prikaz romana GLAVNA ULICA: Ne talasaj mrtvo more
U pauzi sastanka u Privrednoj komori upoznao sam se sa ministrom Kokanom. Kasnije za vrijeme ručka razgovarao sam sa njim o saobraćaju i transportu, posebno o potrebi racionalizacije transportnih kapaciteta i ravnomjernog razvoja svih grana saobraćaja – drumskog, železničkog, riječnog i vazdušnog i njihovoj međusobnoj koordinaciji. Ministar Kokan je pažljivo slušao šta govorim i onda me u jednom trenutku pitao da li imam planove za dalje školovanje. Iznenadio se kada sam mu rekao da sam pri kraju postdiplomskog studija na Sveučilištu u Zagrebu. Pozvao me da dođem na razgovor u ministarstvo jer, rekao je, da postoji otvoreno radno mjesto savjetnika ministra, kako se to već tada zvalo. Prihvatio sam poziv i dva mjeseca kasnije počeo sam savjetovati ministra. Zapravo, tog čovjeka nisam ja imao šta savjetovati jer sam brzo shvatio da on zna više od svih svojih savjetnika zajedno, uključujući i mene, s tim što je njegovo znanje bilo praktično, zasnovano na ogromnom profesionalnom i životnom iskustvu.
Ministar Kokan je bio je sredovječan čovjek niskog rasta. Rođen je u Bugojnu gdje je živio sve do preseljenja u Sarajevo 1982 godine. Bio je prva generacija niže realne gimnazije u Bugojnu. Završio je srednju saobraćajnu tehničku školu u Zemunu, a kasnije i visoku privrednu školu. Na mjesto ministra saobraćaja došao je sa pozicije predsjednika Skupštine opštine Bugojno. Prije toga, dugi niz godina bio je generalni direktor velike transportne kompanije Špedicija iz Bugojna. Govorilo se da je Kokan zaslužan što je ta kompanija postala pravi gigant, najveća kompanija za transport tereta u Jugoslaviji. Osim toga, Kokan je bio vrlo društveno aktivan, volio je nogomet i šah. Bio je predsednik nogometnog kluba Iskra iz Bugojna u periodu kada je taj klub postizao najveće uspjehe u svojoj istoriji. U periodu od 1978. do 1986. bio je inicijator i organizator Međunarodnog velemajstorskog šahovskog turnira, koji se tada smatrao najjačim turnirom na svijetu i na kojem je učestvovalo šest svjetskih prvaka. Bio je član Organizacionog odbora XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu zadužen za saobraćaj. Za vrijeme dok je bio predsjednik opštine Bugojno, Kokan je imao veliki ugled i politički uticaj u javnosti jer je često bio domaćin drugu Titu kada je dolazio u lovište Koprivnica kod Bugojna.
Brzo sam se prilagodio novoj sredini, bio sam zadovoljan poslom jer sam svaki dan učio i otkrivao nešto novo. Bio sam impresioniran kompatibilnošću onoga što sam ja znao i onoga što je ministar znao i što je nesebično dijelio sa nama, svojim saradnicima. Mi, njegovi saradnici, poznavali smo teoriju i formule, on je znao ono što se ne može ukalupiti u opštevažeći birokratski, pa čak ni naučni obrazac. Poznavao je zanat, a poznavao je i živote i duše ljudi. I još nešto zbog čega mi je bilo drago da sam dobio ovaj posao je činjenica da sam ga dobio zahvaljujući čovjeku kojeg nikad prije nisam vidio, koji mi nije bio ni dajdža ni amidža, ni tetak, ni tetkin sin, čovjek koji nije poznavao ni mog oca, ni moju majku, nikog mog. Bilo mi je drago zbog toga i iako sam tada već imao skoro deset godina radnog iskustva, bio sam spreman, da i dalje učim, da ponovo budem šegrt. Ali da se razumijemo, ovo nije priča o šegrtu Hlapiću koji je bio mali i slab, veseo kao ptica, dobar kao sunce i koji je bio šegrt zlog i strašnog majstora Mrkonje. Šegrt je ovdje metafora za osobu žednu praktičnog znanja koja je spletom okolnosti upoznala drugu osobu u kojoj je vidjela neiscrpni izvor tog znanja i bila spremna da šegrtuje i upija to znanje.
Ministar Kokan je u svom poslu bio veoma zahtjevan, pedantno strog i temperamentan rukovodilac. Često se ljutio i vikao na saradnike ako nešto ne bi uradili kako je on zahtijevao. Na moje veliko iznenađenje na mene nije nikada vikao. Zadatke mi je, kao i drugim saradnicima, davao na sastancima stručnih kolegija, a sve pisane izvještaje i informacije dobijao je preko sekretarice. Ministar bi na pristigle materijale pisao svoja zapažanja i primjedbe i vraćao ih autorima, pomoćnicima i savjetnicima, također preko sekretarice. U početku ja sam dobijao svoje radove od sekretarice bez ikakvih intervencija ministra, samo bi na naslovnoj strani bilo napisano pitanje: Da li je ovo najbolje što znaš i možeš?
Uznemiren, detaljno bih pregledao sve napisano, napravio bih neke korekcije i ponovo sve dostavio sekretarici da ministar pregleda. Materijal bi bio ponovo vraćen sa istim pitanjem na naslovnoj strani: Da li je ovo najbolje što znaš i možeš?
Nakon što se to isto dogodilo i treći put, sa tom posljednjom verzijom mog rada, ušao sam u kabinet ministra i uzbuđeno rekao:
Da, druže ministre, ovo je najbolje što znam i mogu.
Dobro, onda daj da pročitam, hladno je odgovorio ministar.
Kasnije, kada se ministar uvjerio u visok kvalitet mog rada i pisanja, davao mi je i materijale drugih saradnika da ih pregledam i da mu kažem svoje mišljenje. Tada sam postao savjetnik ministra u pravom smislu te riječi, ali nije mi smetalo da se i dalje smatram šegrtom.
Mnogo sam naučio od ministra Kokana. Svidio mi se njegov istančan osjećaj važnosti saobraćaja za privredu, za društvo u cjelini, za svakog pojedinca. S obzirom da je saobraćaj relativno mlada profesija, nedovoljno poznata čak i onima koji se godinama bave tom strukom, ministar je sve nas, njegove saradnike, upućivao da budemo i edukatori, da svoj autoritet i ugled gradimo prvenstveno na argumentima znanja i stručnosti, a ne na birokratskim manirima. Ministar je to u svakoj prilici isticao i insistirao na zaštiti interesa proizvođača i korisnika transportnih usluga. Tražio je poštovanje profesije i odgovornost za opšti, javni interes. Više puta sam bio svjedok neugodnih, na ivici incidenta, situacija i oštrih dijaloga između ministra i rukovodilaca i inženjera građevinskih firmi koje su radile na izgradnji objekata na putevima ili u blizini puteva. Predstavnici tih kompanija tražili su od ministarstva dozvole za obustavu saobraćaja tokom radova na izgradnji puta, mosta ili tunela. Ovi zahtjevi za obustavama saobraćaja bili su, sa aspekta potrebnog vremena, redovno višestruko veći nego što je to stvarno potrebno. U takvim slučajevima ministar bi mi dao zadatak da analiziram te zahtjeve, da napravim potrebne proračune ukupnog trajanja obustave saobraćaja i ukupnih troškova koji će uslijed toga nastati. Naredio bi mi da od podnosioca zahtjeva zatražim detaljan plan rada na datoj lokaciji sa detaljnim opisom vrste i količine radova, potrebne mehanizacije i opreme, broja radnika i rukovodećeg osoblja koji će biti angažovani na tim poslovima. Kada bi sve to bilo pripremljeno, ministar bi donio rešenje u kojem bi vrijeme obustave saobraćaja bilo znatno kraće od traženog. Ministar bi na žalbe i proteste podnosioca zahtjeva odgovarao:
Put nije gradilište na kojem se stoji, čeka, dogovara, planira i lijeno hoda. Planirajte, diskutujte, analizirajte, polemišite u uredima i na vrijeme. Pripremite, obučite i mobilizirajte ljude. Kada izađete na put, radite brzo, šutke, hodajte trčeći.
Ministarstvo je krajem 1989. godine već imalo idejna rješenja za izgradnju autoputa na koridoru Šamac-Sarajevo-Ploče, koji će kasnije biti nazvan Evropski koridor Vc (Pet-Ce). Kokan je tražio da ovaj projekat bude prioritet, a na njegovo insistiranje tadašnje Izvršno vijeće je donijelo potrebne odluke, čime je ovaj projekat ozvaničen. Sjećam se da sam u to vrijeme u ime ministarstva učestvovao u emisiji Radio-televizije Sarajevo (RTS) na temu autoputa, emisija se zvala Otvoreni ekran ili tako nešto, u kojoj su gledaoci postavljali pitanja. Telefoni u studiju su stalno zvonili, interesovanje javnosti je bilo ogromno.
Sa ministrom Kokanom sam radio do kraja njegovog mandata 1990. godine, kada je on otišao u penziju i više ga nisam vidio. Ostao mi je u izuzetno lijepom sjećanju i kao ministar i kao čovjek. Bio je to jedini ministar saobraćaja čije je obrazovanje i prethodni dugogodišnji rad imao veze sa saobraćajem. Nijedan od svih ministara koji su kasnije dolazili i odlazili nije imao ni školsko ni iskustveno znanje o saobraćaju i transportu. Štaviše, u jednom mandatu ovu funkciju je obavljao doktor medicine, ortoped, specijalista za gležnjeve, povrede koljena, razna uganuća i frakture kostiju. Ne mogu a da ne pomislim kako su se osjećali ljudi koji su bili šegrti za vrijeme mandata takvih ministara. Biće da se u tim mandatima nije znalo ko su ministri, a ko šegrti.
Ostao sam raditi u ministarstvu još godinu dana. Krajem 1991. godine, prema međustranačkom sporazumu nacionalnih političkih stranaka koje su pobijedile na prvim postkomunističkim izborima u Bosni i Hercegovini dvije ključne pozicije u ministarstvu prometa dobile su Hrvatska demokratska zajednica – HDZ i Srpska demokratska stranka – SDS. Pošto nisam bio član nijedne političke stranke bio mi je to dovoljno jasan signal da ja tu više nemam šta da tražim, pa sam prešao u stalni radni odnos na Saobraćajni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Šest mjeseci kasnije počeo je rat u Bosni i Hercegovini.
- Slobodne žene spartanske: O jed(i)noj istorijskoj studiji
- NEPRILAGOĐENI – roman o Turskoj na razmeđi Istoka i Zapada
Dvanaest godina kasnije, u ljeto 2004. došao sam iz Amerike sa suprugom i kćerkom na odmor u Bosnu, a onda smo otišli u lijepo malo mjesto Brela na obali Jadrana u Hrvatskoj. Tada sam već imao nešto malo više godina nego Kokan kad sam ga upoznao. Od gazdarice kod koje smo iznajmili stan saznao sam da su Stjepan Domaćinović i njegova supruga Ljerka tu, u Gornjim Brelima, u svojoj porodičnoj kući. Sljedećeg dana, oko podneva, ostavio sam suprugu i kćerku u hladovini plaže i uputio se kamenitim strmim brdom prema putnoj magistrali, prema Gornjim Brelima. Sunce je nemilosrdno pržilo, cvrčci su glasno pratili moje korake po vrelom, omekšalom asfaltu. Usput nisam sreo nikoga. Sve što je disalo tada je bilo je u vodi, na plaži ili u hladu borova uz more. Supruga me je pokušala odvratiti da idem po toj vrućini govoreći: Hoćeš da te šta strefi?!
Prema uputama gazdarice, nakon četrdesetak minuta hoda našao sam kapiju kuće porodice Domaćinović. Vrata je otvorila starija žena. Bila je to Ljerka, Kokanova supruga. Kada sam se predstavio, Ljerka je rekla da je Stjepan prije pola sata otišao u Zagreb na sahranu nekog svog prijatelja. Pozvala me da uđem, donijela hladnu limunadu, pozvala muža telefonom i dala mi slušalicu. Kokan se javio, razgovarali smo. Rekao je da je već prošao Split, da mu je žao što smo se mimoišli, zahvaljivao se što sam ga došao posjetiti. Završili smo telefonski razgovor u nadi da će se jednog dana ukazati prilika da se vidimo. Od Ljerke sam saznao da su ona i Stjepan cijeli rat proveli u opkoljenom Sarajevu, da su se nakon rata preselili u Brela. Rekla mi je da je Kokan teško podnosio ratnu situaciju u Sarajevu, da mu je narušeno zdravlje, da je razočaran svim što se dešava. Nije rekla, a to sam saznao od drugih ljudi, da je Kokan na početku rata u svom temperamentnom stilu istjerao iz svog stana u Sarajevu trojicu misionara iz Širokog Brijega koji su ga došli ubjeđivati da se pridruži njihovom političkom projektu Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna – HZHB (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna), nudeći mu poziciju koju god on želi. Kasnije, nakon rata, na suđenju u Hagu taj projekat je postao poznat pod službenim nazivom UZP – Udruženi zločinački poduhvat.
Vratio sam se u Ameriku i nikad više nisam čuo ni vidio Kokana. Saznao sam da je umro u Brelima, 31. maja 2009. godine.
* Nerevidirana verzija priče je 2022. godine objavljena u tri nastavka na portalu Miljenka Jergovića Ajfelov most.
