Mirela Gavranović je apsolvent fizioterapije. Aktivno piše članke za medicinske časopise, ali i poeziju i pomalo prozu. Svira nekoliko instrumenata, gitaru primarno. U pripremi je prva zbirka pesama i pisama. Osvojila je nekoliko nagrada za prozna i poetska dela, i nagrade za likovno stvaralaštvo. Živi u Čelincu, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.
Dragi oče,
Danas je tačno godina dana od kada smo se poslednji put vidjeli. Došlo je vrijeme da sumiram utiske mog boravka u ovoj zemlji i sakupim plodove napornog rada. Ruku na srce, specijalizacija se ipak pokazala krupnim zalogajem za tvoju djevojčicu, okovanu emocijama, koje i dalje hendikepiraju pred ljudskom surovošću i uvijek uspješno poruše sve odbrambene zidove. Sve ono što si govorio, došlo je na svoje. Ni tebi zadovoljstvo, ni meni nauk, ali tako je. Još uvijek učim kako da ukočim kada me ponesu klizavi putevi života, nekad stajući tik uz ivicu litice, a nekad kotrljajući se širom otvorenih ruku i lica pravo u nju. Očeličio si me na nedaće, ali ne i na nepravdu. Uvijek sam davala srce svima da prežive, ne pitajući se koje će za mene da kuca, ne pitajući se isplati li se, ali ipak sam ti neizmjerno zahvalna što danas s vrha Kineskog zida posmatram na život, dok se mnogi nisu oslobodili ni katanca vlastite avlije, držeći pritom ključ u rukama cijeloga života. Istina je da ti pišem ovaj put sa najvećim uzbuđenjem jer sam odlučila da sa tobom podijelim dešavanje koje je promijenilo puno toga u mom životu. Već nekoliko mjeseci sam u snažnim procesima promjena, pomalo sistema zdravstva, pomalo načina razmišljanja, a ponajviše sebe.
Noć o kojoj ću ti pričati bila je prva u nizu dežurstava na Onkološkom odjelu koja su me redovno sljedovala. Obučena u tišinu i neizvijesnost, kao i svaka u bolnici doduše, ta noć je posebno mirisala na nostalgiju. Prije polaska u vizitu zastala sam posmatrajući veličanstven prizor osvijetljenog grada. Zvuk mojih koraka naspram tišine dugačkog hodnika odzvanjao je istotaktnu melodiju melanholije, koja se širila vazduhom i miješala sa mirisom medicinskog alkohola. Vijugava svjetla automobila, odsjaj neona iz haustora, novogodišnje lampice sa obližnjih krovova, sve je tamo izdaleka mirisalo na radost. Prosuo se život a mi sa druge strane stakla, sa druge strane života. Kao i svake večeri, dočekao me je jedan od načelnika u prijemnoj ambulanti kao ispomoć za viziti. Nakon što smo uspiješno obavili radne zadatke, načelnik mi je predložio da posjetimo zajedno njegov odjel. U prolazu, naročito mi je ostao urezan u sjećanju natpis na vratima prijemne ambulante tog odjeljenja a glasio je „ Hirurgija ne poznaje čekanje, ona živi za malo više od previše i podrazumijeva samo nemoguće“. Interesantno, načelnik nije imao kancelariju, samo veliki radni sto na kraju hodnika koji je imao savršen pogled na cijeli odjel, a iza njega prozor sa kojeg se moglo posmatrati na dvije operacione sale. Sjeli smo za njegov sto a on mi je detaljno pričao istorije bolesti pacijenata koji su upravo bili na stolu.
Pacijent broj 1, kako ga je on nazvao, nalazio se na lijevom operacionom stolu i preživio je sve moguće greške sistema. Godinama pogrešno tretiran, sa nizom otvorenih rana i na ivici sepse. U takvom stanju načelnik ga je zatekao na odjelu 876 i prije godinu dana prebacio tu. Pacijent broj 2 odrastao je u Domu za nezbrinutu djecu. Kroz period odrastanje dijagnostikovano mu je zatajenje bubrega, ali s obzirom da se nije moglo doći do porodične anamneze, nemoguće je bilo saznati uzrok istog, niti doći do odgovarajuće terapije. S obzirom na težinu simptoma obojice, smješteni su u zajedničku sobu pod stalni nadzor. Prvi odbačen od porodice, drugi je nikad nije ni upoznao, sve skupa činilo se kao dobra privremena partnerska kombinacija. Poređenjem nalaza tim uviđa da mnogo toga sličnog ima u njihovim organizmima. Zapravo, bili su savršeno kompatibilni za transplantaciju. Jednom koštane srži a drugom bubrega.
Uz njihovu saglasnost načelnik sa svojim timom tada započinje eksperimentalno liječenje i transplantaciju nakon koje je sve par dana bilo idealno. Zatim se sa nizom intervencija uspostavila do sad nezapamćena teorija. Da bi neometano živjeli obojica, neophodno je jednom mjesečno izršiti razmjenu krvi i limfe u potpunosti, iz pacijenta 1 u pacijenta 2 i obrnuto. Nakon tog postupka oni su bezbrižni ali samo na mjesec dana, nakon čega ponovo smrtno zavise jedan od drugog.
Još neko vrijeme ostala sam s njim, ispitujući ga što više sam mogla o načinu funkcionisanja odjela i savršenom sistemu koji je razvio. Naime, na tom odjelu svi su bili označeni šiframa koje su ih štitile od spoljnjeg svijeta, privilegija i svakog nepotizma. Kada je bilo vrijeme da se vratim na svoj odjel, pozdravili smo se, zahvalila sam se na svim informacijama koje sam primila, računajući da ćemo se već sutra vidjeti u viziti. Sutradan čim sam stigla na kliniku potražila sam ga po inicijalima S. Parker koje sam vidjela noć prije na njegovom mantilu, ali bezuspiješno. Načelnik je bio mlad čovjek, ni nalik onom prijatnom čikici iz prošle noći. Odlučila sam otići u arhiv i pretražiti imena svih zaposlenih sa tim incijalima. Jedino što se poklapalo bilo je iz 1978. godine, dosije Sebastiana Parkera, načelnika neurohirugije.
Pročitajte još neke priče i poeziju iz rubrike Književni periskop >>
U tamnoplavoj fascikli obavijenoj prašinom sa ugraviranim imenom prim dr spec med Sebastian Parker, nalazilo se mnogo starih lista, nalaza, snimaka i jedan nedovršen specijalistički rad. Načelnik se u njemu obraćao javnosti sa apelom uvođenja šifri radi smanjenja korupcije, nepotizma i malverzacija u zdravstvu. Za svakog pacijenta jedinstvena šifra, tako da niko ne bi mogao nekoga privilegovati ili urgirati na bilo koji način jer se identitet i ljekara i tima i pacijenta krije sve do otpusnog pisma. Nažalost, taj rad nikada nije ugledao svjetlo dana. U prilogu nalazili su se i podaci o dva pacijenta, kao uzorcima eksperimentalne upotrebe šifri i njihovog rezultata. Kartoni ta dva pacijenta odgovarali su opisu stanja pacijenta broj 1 i 2. Njih takođe nisam pronašla na odjelu, ali zbog veličine Instituta vrlo je moguće da su bili negdje prebačeni.
Naredni dani protekli su mi u razmišljanju i na kraju sam skupila snage i pozvala svog mentora da mu sve ispričam. Isprva skeptičan, ali na kraju ponosan, pristao je da okupimo kolege i pokušamo svi zajedno privesti taj rad kraju. Prezentaciji rada prisustvovao je stručni konzilij, a mediji su takođe sve propratili. Vijest o zaboravljenom radu odjeknula je cijelom državom. Studenti, zaposleni i penzionisani radnici u zdravstvu gotovo jednoglasno su podržali ovakvu inicijativu. Na odobravanje projekta šifriranja pristala je većina ljekara Instituta, jer su svih ovih godina uglavnom pošteni i časni ljekari dobijali loše epitete zbog par nesavjesnih pojedinaca. Listu potpisa peticije Prijedloga zakona o šifriranju popunilo je preko 5000 imena zaposlenih. Ideja je ponovo oživjela. Shvatila sam da smo pokrenuli lavinu onog dana kada me ispred vrata stana čekalo preko stotinu pisama podrške, prijedloga i pozitivnih komentara na rad. Nisam očekivala ovde ništa više od završavanja specijalizacije, ali planovi nikada ne prate suđeno.
Nakon dva mjeseca predanog rada, aplikacija Parlamentu za usvajanje Prijedloga zakona o sistemu šifriranja danas je poslana ispred naše mlade fondacije „dr Sebastian Parker“. U narednom periodu očekujemo odgovor Parlamenta, ali je prilično izvijesno da će on biti pozitivan. Dugujem ti svakako i možda najzanimljiviji detalj, a to je da sam pronašla u dosijeu dr Parkera i imena pacijenata broj 1 i 2.
Pacijent broj 1 zvao se Empatija, a pacijent broj 2 zvao se Moral. Smrtno vezani i uslovljeni jedan od drugog u medicini, nikada boravili u ovoj klinici, a oduvijek ležali u svakom krevetu i bili u svakom od nas više ili manje. U momentu kada bi manjkalo morala među ljekarima, Empatija bi bila životno ugrožena. Isto tako, čim bi ponestalo empatije, Moral bi bio na aparatima. Priča o ova dva pacijenta ostaće još dugo da se prepričava i da uvijek napominje i mlađe i starije da nikada ne zaborave veličinu tereta i ugleda koje nosi njihov poziv. Da razmisle koliko su savjesni, koliko ih čak i u najtežim momentima zakletva koju su položili uslovljava, da ostanu prije svega dobri i časni ljudi, samim tim i savjesni zdravsveni radnici i stručnjaci u svojoj oblasti.
Ja i dalje ne znam šta se desilo one noći i ko je sa mnom bio u viziti. Možda neko ko je želio da skrene pažnju na sve propuste u zdravstvu. Možda neko ko je želio podsjetiti sve nas na veliki rad doktora Parkera. Kako god bilo, hvala mu. Valjda neka pitanja nikada ne dobiju odgovor. Znam samo da se konačno osjećam spremnom za povratak kući. Iza mene će ostati mali trag učešća u velikoj ideji, koja bi prije ili kasnije, sa mnom ili bez mene, sigurno bila realizovana. Iza mene će ostati i jedna pozlaćena ploča na ulazu u kliniku Votston sa natpisom tvojih riječi koje si mi rekao kada sam pošla od kuće, kao nauk svim budućim generacijama medicinara, a glasi: „Bijeli mantil je puno više od tkanine, a medicina puno više od zanimanja“.
S ljubavlju i poštovanjem,
tvoja kćerka Mirela Gavranović
