Miloš Račić rođen je 2000. u Banja Luci, ali odrastao je i proveo većinu svog života u Beogradu, gde trenutno studira teorijsku matematiku i politikologiju na Matematičkom fakultetu i Fakultetu političkih nauka. Pored fakultetskih obaveza, bavi se omladinskim i studentskim aktivizmom u nekoliko udruženja. U slobodno vreme voli da čita i piše naučnu fantastiku i spekulativnu fikciju, a od poezije srcu mu je najbliži simbolizam.
Bio sam na ekspediciji. Znate već, tamo na periferiji, do Isaka III. Putovanje nije bilo uopšte za bacanje, iako je pošlo naopako praktično sve što je moglo. Jako mi je drago što sam konačno dobio nekoga ko zna šta radi. Lenka je imala vrsne preporuke i savršene ocene kao u svi njeni prethodnici. Ali oni nisu imali nešto što je mnogo važnije za ovaj posao.
Pre puta, rečeno mi je bilo na poslednjem sastanku veća Akademije da su se porodice Atanasijević i Đorđević bile krajnje uvređene mojim „neprikladnim komentarima“ prema njihovim malim biserčićima. Ja ostajem pri onome što sam rekao. Leteći puževi imaju više moždanih ćelija od prosečnih naslednika Visokih porodica. Neka idu pa nek kukaju onim debilima u palati. Siguran sam da će Carska povorka narikača imati više nego dovoljno slobodnih mesta za njih. Ovde nema mesta za spletkarenje, ovo je ozbiljan posao.
Lenka je ozbiljna učenica. Šta me briga za njeno poreklo. Ako se nekome ne sviđa moj izbor, neka proba da menja pravila Akademije koja već stoje vekovima. Neka proba da se dotakne časnog imena porodice Vojnović pa ćemo da vidimo kako će da prođe. Nije Vuk Vojnović sišao sa raketnih klackalica, gospodo. Možda je Njegovo Veličanstvo bilo ošamućeno kad je imenovalo upravu Akademije, ali ja sam vrlo bistre glave zaključio ovo putovanje sa Lenkom kao svojim glavnim istraživačem. Očekujem da će joj biti obezbeđena zvanična ceremonija kada se budemo vratili.

No, hajde da krenem sa ovim pismom od početka… Pošli smo na putovanje pre nekoliko nedelja. Kad smo konačno uspeli da pobegnemo iz Kalavara, bio je brz let do tamo. Ne sećam se tačno koliko nas je bilo, čini mi se desetak, uključujući i Lenku. Pažnja mi ne prati više koliko vaših potrčaka ide za mnom na ove ekspedicije. Promašili smo poslednju redovnu svetlosnu baržu i završili smo u priključnom brodu nekog lokalnog prevoznika živine. Ne znam zašto sam uopšte dozovilo da me nabede da platimo prevoz prvom brodu koji uhvatimo. Jedva je bilo svetla, smrad ulja za gravitacioni pogon je bio skoro nepodnošnjiv, ali najviše mi je smetalo zavijanje onih užasnih vajanskih zečeva sa kojima smo delili prostoriju. Proklete zveri! Samo što mi oči nisu iskopale sa onim njihovim kandžama kad sam seo malo bliže kavezu. Ali oko Lenke su bile neverovatno mirne. Čak je uspela i jednom nesrećnom patuljku da zaleči krilo. Rekla mi je da ih kod nje kući seljaci drže kao ljubimce na farmama. Korisna informacija, taman da znam da tamo nikada ne kročim.
Kada smo se nalazili samo nekoliko parseka južno od granice, zaustavile su nas neke budale iz Carske mornarice. Psovali su k’o neki prosti pljačkaši, a ne oficiri pod zakletvom. Pretraživali su brod jedno deset puta, a nas samo što nisu istresli iz naših kibernetičih priključaka. Sećam se da se jednom stražaru zec okačio za nos kad je insistirao da ga nabije direktno u njihov kavez. Iskreno, navijao sam za tog vajanskog tvora da mu otkine njokalicu.
Svi smo mi navikli na prostatluke proklete mornarice kad putujemo bez zvanične plemićke povorke. Zna se brlo dobro da nema drugog izbora kad se jure oluje. Mora se i ponešto žrtvovati zarad nauke!
Nakon tog mrcvarenja, legao sam malo da zatvorim oči. Jedva sam zaspao i budio sam se više puta. Primetio sam da je Lenka stalno visila oko sluga i pomagala im. Pričali su, šalili su se, činilo se da je bila vrlo voljena među njima. Pitao sam se kako do tada na Akademiji nije naučila da studenti nemaju nikakvog posla sa nižim slojevima, ali pretpostavio sam da ni ona sama još nije shvatila da je otšila iz svoje seljačke šupe. Važno je da smo uspeli da se nekako dovučemo do te isturene stanice Alfa 23.
Bio sam zatečen kad sam video da smo tamo imali sve. Dovoljno zaliha hrane za nekoliko meseci, pet letelica, pa i mehaničke egzoskelete za opasne izvidnice, koje sam vrlo brzo odlučio da ponesem sa sobom dole na planetu.
Podsetio bih vas da sam još pre dvadeset rotacija pružio hipotezu o suštinskoj predvidivosti kretanja nebeskih oluja i predložio da je prelaz dve oluje kroz isti sistem pod pravim uglom siguran dokaz da se u tom sistemu nalaze ostaci većih kolonija iz perioda XII Palate, ili tzv. “Izgubljene palate” kako to vole danas reći. Nažalost, kako su umovi određenih kolega koje neću imenovati bili ograničeni više nego Plankova dužina, bilo je potrebno mnogo vremena da potkrepim svoja krajnje očigledna i trivijalna zapažanja proračunima sa Katedre za nebesku navigaciju. Kad se budem vratio nazad, baš bih voleo da mi neko odande objasni zašto je Lenka bila u stanju da sama izvrši proračune za koje mi je rečeno da su nemogući ručno. Siguran sam da će to biti zanimljiva priča!
„Sleteli“ smo na planetu oko sumraka po lokalnom vremenu. Kažem „sleteli“ jer vaši puleni nisu ni u stanju da upravljaju malim letelicama normalno. Zašto sam se ja kao šef katedre na Akademiji i potomak jedne časne loze našao u poziciji da moram sam da spuštam letelicu? Ne znam zašto ste uopšte ostavljali letelice u isturenim istraživačkim stanicama ako niste hteli da pošteno plaćate ozbiljne pilote. Nadam se da njih tamo ne birate onako kako od mene očekujete od da biram kandidate-istraživače. Hvala Dažbogu, bar su bili u stanju da postave mali kamp i omoguće nam kako tako normalne uslove za rad.
Kako je trebalo da prođe nekoliko sati da nam pozitronski tomograf pruži odgovarajuće slike unutrašnjosti planine za koju sam sumnjao da sadrži ono što tražimo, iskoristio sam priliku. Moram priznati, nisam mnogo toga zaključio od tog propitivanja Lenke. Porodično stablo III Palate, politička istorija spoljnih kolonija, materijalna kultura klasičnog Kalavara – sve je znala. Ali to ne govori ništa. Pokažite mi „savršenog“ studenta Akademije i ja ću vam pokazati neznalicu i lenjivca. Kad tad. U svakom slučaju, nisam tada ni mogao toliko da razmišljam o njenom slučaju jer smo se jurili sa nekakvim crveno-crnim gamadima koje su ličile na poskoke. Očekivano i krajnje žalosno, vaša letelica nije bila opremljena sa aktivnim infrasoničnim zvučnicima, pa sam zato i imao kod sebe odgovarajuću opremu. Pučina bi pomislila da, s obzirom na to koliko novca je bivši dekan Trašković po navodima Parlamenta uspeo da izvuče iz Akademije, imate i više nego dovoljno novca za pristojne letelice. Ali uspeli smo na kraju da se izvučemo zahvaljujući mojoj malenkosti, ali i kandidatkinji Lenki.
Konačno stigoh do najvažnijeg dela ovog izveštaja. Tomograf je potvrdio naše otkriće. Ova podla planeta je stvarno bila dom jednoj od kolonija iz perioda Izgubljene palate! Tu je sve bilo zakopano pod tom prokletom gomilom kamenja! Ali gle, naravno kakva je naša sreća, postojao je samo još jedan otvoren ulaz unutra. Svi ostali su bili zakopani. A zašto? Pa zato što je planeta prekrivena lutajućim trusnim područijima. Nisam sujeveran, mada da jesam, pomislio bih da i sama želi da eksplodira, ne bi li okončala svoje patetčno postojanje.
Iz početnih geoloških proračuna koje smo napravili još u orbiti, znali smo da će na ovoj lokaciji biti zemljotres u sledećih nekoliko dana. Mislio sam da to neće biti problem, ali kad sam ustanovio da ćemo za uskoro biti zauvek odsečeni od mogućeg puta ka Izgubljenoj palati, znao sam šta mora da se čini. Aktivirao sam naše egzoskelete i poveo sam svoj tim direktno u čeljosti ove jaruge. Propaliteti nisu hteli da pođu na početku, ali su pošli posle kraćeg razgovora o njihovim dužnostima. Postavio sam bio vrlo prosto pitanje: da li želite da uđete u istoriju ili u optuženičke klupe carskih sudova? Ne bi ste verovali koliko pomisao da će završiti ispred carskih sudova motiviše ljude danas!
Ali ne i Lenku. Poštovala je moje naređenje, ali je vrlo brzo krenula da gunđa meni pravo u lice. Meni! Pravo da vam kažem, mogao sam da vam tražim da je izbacite samo zbog toga, ali bilo je fascinantno. Kad sam bio na ulazu i centralnu strukturu, naš mikroseizmograf je krenuo da trešti. Proračini su bili pogrešni, zemljotres je dolazio mnogo brže nego što smo očekivali, ali nije bilo ni šanse da se povučem. Previše smo bili blizu da bi me tad zaustavilo neko drmanje.
Naredio sam da se nastavi napredak i… nisu me poslušali! Slušali su umesto mene Lenku. Bila je to otvorena izdaja. Lenka je preuzela kontrolu nad celom misijom i naredila povlačenje. Obuzeo me je takav bes, ali nisam imao vremena da se brinem o tome. Istina je morala da bude otkrivena. Viknuo sam da mogu svi lepo da se razbeže, a ja ću u dalju potragu sam. Ali Lenka nije htela da ode za njima. Najednom sam osetio kako me je uhvatila robotskom rukom njenog skeleta i počela da me izvlači napolje. Moram priznati, na izlazu sam bio vrlo odlučan da ću poslati celu posadu uključujući i ovu nezahvalnu devojku u berlilijumske rudnike kad se budemo vratili. Ali onda je krenuo zemljotres. Ulaz se urušio. Pao je jedan kamen i pogodio me je u glavu. Kad sam uspeo da se osvestim, video sam prizor koji nikada neću zaboraviti. Planina se prepolovila na dva dela. Sve se toliko treslo da sam mislio da mi je kamen nekako pomutio pamet. Pokušao sam da se probudim, ali to nije bio ružan san. Mesto gde je bio naš kamp progutao je ogroman jaz koji je ličio na crnu rupu. Celokupna šuma je nestajala u žustrim bujicma zemlje koje su gutale sve pred sobom. A mi smo bili u vazduhu. Shvatio sam da je Lenka uspela da me dovede do letelice. Preživeli smo.
Najednom sam se probudio u potpuno beloj sobi, i vrlo brzo sam shvatio da sam u jednoj medicinskoj komori. Ustanovio sam da je prošlo nekoliko dana od naše ekspedicije do Isaka III. Sa stanice Alfa nas je evakuisala jedna prolazeća svetlosna barža. Objasnili su mi sve šta se dogodilo, kao i da je moja posada stvarno zavšila u izolaciji zbog svoje izdaje. Ali nisu oni bili izdajnici. Ja sam bio budala.
Eto vam gospodo, čuli ste i to od Vuka Vojnovića konačno! Nećete čuti više. Mislim da sam do sad vrlo jasno obrazložio svoj stav. Lenka će biti istraživač Akademije, jer je imala ono što niko od njenih prethodnika nije imao – a to je zdrav razum da odbije ludačka naređenja jednog starog namćora.