Dragi slušaoci, podsjećamo vas da je udružena sindikalna organizacija krivolovaca Crne Gore i Albanije juče izdala obavještenje kojim su upozorili krivolovačku zajednicu na pojačano prisustvo lovočuvara u slatkim vodama u pograničnom području. Kako stoji u obavještenju, lovočuvari su aktivniji u vodama obje države, a oni koji su imali prilike da ih vide tvrde kako prilikom potraga za krivolovcima pjevaju pjesme Nika Kejva. S tim u vezi, iz udružene sindikalne organizacije upozoravaju sve krivolovce da ovih dana budu na oprezu, te da se posebno suzdržavaju od upotrebe dinamita. A sada nešto veselije. Slušamo grupu „Ruž“ i njihov vanvremenski hit „Ima nešto u tvojim očima“.
(informacija u emisiji „Jutarnji magazin“;
Radio dinamit, piratska stanica)
* * *
Hladna zimska noć je na izmaku. Iznad vode, zid je magle. Kroz maglu se nazire tamna mrlja, koja zatim dobija oblik. Sad, kad su već sasvim blizu, lako je raspoznati konture dva čovjeka u čunu, što u rukama drže vesla i polako se kreću površinom vode koju sa obje strane pritiska gusta trska.
Te oblike ne prati zvuk, tihi su taman kao i ovo februarsko obzorje. Tek je jedva čujno klokotanje dok njihova vesla lagano prodiru u vodu i ostavljaju pravolinijski trag što se brzo gubi.
Iako ribolovni zabran nije na snazi, lovočuvari i ovog jutra tragaju. Nad jezerom je i dalje izmaglica, ali ne onakva o kakvoj bi se govorilo danima, kakva skriva tragove i onemogućava potrage. Jer, zimi su česte večeri i jutra za kojih se ništa ne da vidjeti i kada se ni najznamenitiji ribari neće odvažiti da sjednu u čun. Ali protekla noć, i pored magle, nije bila jedna od tih.
Spazivši onoga ko ih je ovog jutra primorao da isplove, znajući da on sada više nema gdje, gluva tišina nestaje. Lovočuvari, koji više nijesu samo zamagljeni oblici ili tamne konture, pale reflektor čiji snopovi obasjavaju figuru na obali i, tiho pjevušeći, pristaju na kopno.
And we know who you are,
And we know where you live,
And we know there’s no need to forgive
* * *
Ako na obali tražite nekoga ko će kazati štogod loše o Uglješi Pešiću, nećete ga naći. Takav čovjek, reći će mnogi, uistinu ne može biti loš. Takav čovjek, dodaće, za primjer može biti svima.
Na njegovom licu jasno će se nazrijeti umor od prošlih dana. Ispod naboranog čela i gustih, skoro sastavljenih obrva, ukazuju se sitne oči, iz kojih je nekad isijavala radost. Njegov je pogled uglavnom tužan, zamišljen. Na desnoj strani lica ima dug, tanak ožiljak. Reklo bi se kako je na tom mjestu nekad bio dubok rez. Nikad nije govorio o tom detalju. Ne samo da je izbjegavao bilo kakav pomen o njegovoj istoriji, već bi se osjetio naročito uvrijeđenim kada bi se neko odvažio da ga pita za taj upadljiv trag na licu. Uvrijeđenim, ali ne i ljutim.
Sa porodicom je živio uz jezero, u opustjelom naselju Kameni Grad. Njegov je dom bio najbliži obali, prva od desetina pustih kamenih građevina, uglavnom podignutih u prošlim stoljećima, koje su danas razrušene i obrasle rastinjem. Između njih vijugala je kaldrma, sada razobličena do neprepoznatljivosti, pa hod po njenim izdrobljenim pločama prije izgleda kao koračanje po makadamu, po sitnom i oštrom kamenju, ničim ne ukazujući da je tu nekad bilo reda. A bilo ga je. I to onda kad je Kameni Grad bio najveće mjesto u širem okrugu.
Očuvano izgleda jedino malo pristanište, u čiju su formu usađeni veliki komadi obrađenog kamena sa brda koje s popodneva baca sjenu na naselje. Tamo i dalje postoji prostor za vezivanje čunova, a ograda sa bočnih strana još je na svom mjestu. Iznad je upotrebljivo i kameno stepenište koje vodi ka pješačkoj stazi i dalje, nadovezujući se na nekadašnju kaldrmu, prema prvim kućama. Pristanište je uredno baš zato što o njemu brine Uglješa Pešić. Njegov je čun, uostalom, jedini i privezan na tom mjestu. A on je uspješan ribolovac.
U Kameni Grad vratio se prije nekoliko godina, nakon dugotrajnih pokušaja da se pronađe, da se, kako je govorio, dokaže i ostvari u drugim sredinama. Bio je još mlad kad je u Herceg Novom otvorio komision novopazarskog džinsa „Dušan Silni“. Njegova je radnja, kazaće mnogi što pamte to doba, bila među najposjećenijim u gradu. Ali kako to često biva sa nevještim i neiskusnim ljudima, a Uglješa Pešić bio je baš takav, stvar je krenula po zlu upravo kada su njegovi prihodi počeli da rastu. Poklekao je pred cjelovečernjim gubicima na obali mora, u kockarnici „Pozitivna nula“ u Meljinama.
Gonjen poslovnim neuspjehom i privatnim dugovima, zbog kojih će i steći onaj dubok trag na desnoj strani lica, iz Herceg Novog preselio se u Podgoricu, gdje je pokušao da se oproba u muzici, kojom se prethodno bavio tokom djetinjstva. Dane i noći provodio je sa nekoliko tadašnjih izdavača, uvjeravajući ih kako neće zažaliti ako mu pruže priliku. Uprkos tendenciji da bude slavan, širu popularnost među ljubiteljima sintpopa nikad nije dostigao.
Sa muzičke scene, navodno zahvaljujući ličnim poznanstvima, stupio je na užarenu fotelju privremenog rukovodioca proizvodnje u danilovgradskoj fabrici slatkiša. Bilo je to vrijeme kada je stara administracija napustila firmu, a proizvodnja potpuno obustavljena. Još od dolaska u Danilovgrad, fotelju u upravnoj zgradi zamijenio je plastičnom baštenskom stolicom u susjednom snek baru „Civilizacija“, pa mu je pošlo za rukom da se za relativno kratak period probije do kruga vodećih lokalnih alkoholičara. Trnovit put kojim je neustrašivo koračao još od dana kada se suočio sa prvim delirijum tremensom, vodio ga je do udaljenih obala Masačusetsa, koje su bile čest motiv njegovih vizija i halucinacija u turobnim noćima.
Kada je ostao bez svega što je imao, sa suprugom i djecom vratio se u mjesto iz kojeg je i otpočeo dugo putovanje kroz bezuspješne godine. Na obalu jezera. U Kameni Grad.
Čudio se po povratku kako to da su svi odselili u veće sredine, zaboravljajući pritom da je i sam svojevremeno napravio taj korak. Pored jezera, govorio je Uglješa Pešić, čovjek nikad ne može biti gladan. A nije bio jedini. Niti je bio na krivom tragu. Jezero je oduvijek posmatrano kao izvor prehranjivanja naroda, kao vanredna mogućnost od koje bi koristi mogla imati čitava Crna Gora. Samo su pogledi ka rješenju usmjeravani prema različitim stranama.
U poratno vrijeme, pri Ministarstvu građevina Narodne Republike Crne Gore osnovana je direkcija poduzeća za isušenje Skadarskog jezera. Ubrzo je počela montaža baraka za smještaj radnika, dopremanje mašina, a sve kako bi na prostoru jezera što prije bila stvorena plodna nizija. Na taj način, uvjeravale su vlasti, Crna Gora je u kratkom roku trebalo da doživi tranziciju od pasivne u ekonomski aktivnu republiku. Najavljivane melioracije, a potom i usjevi na hiljadama hektara isušenog tla, nijesu se dogodili.
U smiraj tog stoljeća, u djelo je sproveden bitno drugačiji plan, a ovog se puta nemali broj ljudi prehranio, istovremeno stvarajući i pozamašan kapital. Na jezeru je uspostavljena švercerska ruta, čiji su tragovi i danas posvuda – na dnu su ostaci desetina krijumčarskih plovila, a poneko će reći i koji automobil što bi, umjesto u ilegalnoj prodaji, završio u vodi prilikom rijetkih nenajavljenih pograničnih patrola. Cvjetali su tih godina međuljudski odnosi na obalama dvije zemlje što su proživljavale teške dane – jedna pod embargom, druga u predvorju građanskih sukoba, koji će se i dogoditi devedeset sedme. Iza te saradnje ostali su kanisteri i burad, odbačeni u gustom grmlju pri vodi i tragovi nekad malih, no dovoljno gabaritnih pristaništa za ulazak u unosan prekogranični biznis.
Krijumčare je uglavnom odnijelo vrijeme. Jedni su se povukli, drugi se okrenuli profitabilnijim, zakonu bližim pozivima i izgledalo je kako će jezero opet biti u miru, služeći narodu kao obilan izvor ribe. Ali, taj je mir bio prividan. Uskoro je sa svih strana uslijedila opsada krivolovaca, koji nijesu mogli odoljeti iskušenju da lako i brzo – strujom ili dinamitom – izlove enormne količine ribe. Neće biti kako je taj običaj uspostavljen tek u novim vremenima, ali je za njihovog trajanja metastazirao.
Dok su mnogi tako patentirali, a najčešće i sprovodili u praksi najkreativnije načine prehranjivanja, ribari, koji su preživljavali loveći na tradicionalni način, uz nevjericu i razočaranje, bili su nemoćni svjedoci.
Uglješa Pešić ni sam se ne može sjetiti koliko je puta u posljednje vrijeme bio na televiziji ili na stranama „Ribolovačkih novina“. Tamo su ga uglavnom veličali. Bio je osoba za primjer, bogougodna pojava u kriznim vremenima. Čovjek koji se vratio selu i koji prehranjuje porodicu ribolovom.
U tom pustom, nekad poznatom ribarskom gradiću sa pristanom, što ga je vrijeme sasvim razorilo, Uglješa Pešić je bio zadovoljan. S jutra i noću lovio je ribu. Isplovljavao je sve do granice. I lovio. I na kraju, u čunu punom ribe, vraćao se jedinoj kući u mjestu na kojoj je obnovljen krov, jedinom svjetlu u tami napuštenih kamenih objekata.
Danju, kad djeca odlaze u školu, njegova bi ih žena ostavljala u prvom susjednom naselju, do kojeg je bilo potrebno deset minuta lagane vožnje. Potom bi, nedaleko od škole, parkirala auto uz ulazna vrata mjesne željezničke stanice. A kada se uz peron zaustavi kompozicija, koja će tu stajati sljedećih četvrt časa, ulazi u posljednji vagon, ukrcavajući sa sobom pun tovar ribe. Vozom odlazi u grad. Na tržnicu, gdje su je svi dobro znali. Tamo bi je mnogi već čekali, da se pojavi za svojom tezgom, pa da kupe svježu ribu izlovljenu u prasak zore. Ti ljudi ne bi tragali za ribom ni na jednom drugom mjestu. Jer, znalo se – to je supruga čuvenog ribara Uglješe Pešića sa jezera. Tu beživotnu sluzavu ribu, bačenu na novine preko tezge, baš je jutros sopstvenim rukama izlovio znameniti Uglješa Pešić.
Pred sumrak, pošto očisti tezgu i odnese kantu sa preostalom ribom do pijačnog smetlišta, gospođa Pešić gasi sijalicu što visi sa limenog krova i odlazi ka stanici. Hvata posljednji večernji lokal ka jezeru. U noć stiže kući i u fioku drvenog stočića ispod televizora ostavlja zarađeni novac.
Ljetnjim vikendima, supružnici zajedno stoje na istom peronu, pod užarenim krovom mjesne željezničke stanice. Čekaju voz koji ide u drugom smjeru. Umjesto u grad, na tržnicu, odlaze na obalu, gdje u inat dugim decenijama održavaju živim ritual iz daleke prošlosti. Iz mladosti. Iz dana kada su se tek upoznavali.
Bila je to njihova subota. Jedan od rijetkih dana u godini kada mogu poći na plažu ispod starog kampa „Šuma“. Na uzano parče obale gdje dolaze stranci. Tamo gdje ih niko ne poznaje. I odakle odlaze tek poslije zalaska sunca. Ne čine to, naravno, zbog samog zalaska. Oboje zapravo misle da posmatranje zalaska sunca nije ništa drugo do patetičan čin. Čine to jer dolazi noć, a sa njom i posljednji prevoz nazad.
Danas djeluje da su njihovi subotnji ljetnji rituali toliko puta doživljeni i viđeni da je ona prva snažna strast odveć usahla. Taj odnos sada manje liči na uzbuđenje i ljubav, a više na stvar rutine. No, ta je rutina za njih i dalje važna, jer ih podsjeća na doba divlje mladosti, na bolje dane, i jer je nadživjela dugo vrijeme i okolnosti.
Plaža koju posjećuju skrovita je i pritisnuta oštrim stijenama koje uranjaju u more. Sa njenog pijeska pruža se krasan pogled ka jednom od najznamenitijih ostrva na rivijeri. Onda dok su sasvim mladi prvi put zajedno gazili kroz šiblje i kamenje, probijajući se ka obali, na plaži su bile mašine i nekoliko usidrenih plovila u plićaku. Bio je to dio skorije istorije kada je vojska u bliskim dubinama danonoćno tražila naftu, koje nije bilo.
Danas je na plaži, umjesto mašina, raspet vojni šator, u kojem djeluje ronilačko društvo. Bez određenog naziva, društvo je nastalo spontano. Predanje iz devedesetih govori kako je sve počelo za vrijeme festivala „Nedjelja jugoslovenskog televizijskog filma“. Bilo je to u obližnjem auto-kampu „Amfora“. Navodno, jedan od viđenijih protagonista kosovskog filma, roneći nedaleko od plaže izgubio je masku. Razočaran, odšetao je do najbližeg grada i kupio novu ronilačku opremu. Tek što se vratio nazad, talasi su na obalu izbacili njegovu pređašnju masku. Suočen sa viškom, već narednog dana počeo je da izdaje maske za ronjenje rijetkim turistima. I tako je, kažu, sve počelo. Danas je šator pun ronilačke opreme, a njegov se vlasnik više nikad nije pojavio na filmu. Ljeta provodi na plaži i nada se turistima. Cijelih dvadeset godina, drži ga čvrsta vjera da će već u sljedećem momentu opaziti mase ronilaca bez opreme kako hrle prema njegovom šatoru ne bi li rentirali maske, disaljke i odijela, ili rashodovanu podvodnu pušku.
Turisti su, ipak, rijetki. A ronioci još rjeđi. U hladu, ako ga uopšte ima, sjedi tek koji obnaženi stranac, zagledan u ostrvo što izranja iz prozirne vode. Na tu zabačenu plažu ronioci ne dolaze. Tamo idu samo oni što znaju da bolji je pogled ka ostrvu, nego sa ostrva.
Znajući prilike i sklonost našeg čovjeka ka devastaciji, neupućeni će naći misteriju u tome što pogled ka ostrvu do danas nije postao privilegija, već je i dalje dostupan svima koji su spremni da se do plaže probijaju kozjim stazama, kroz kamenjare i šipražje. Kako to da sa drugih djelova rivijere pogled ka ostrvu mogu priuštiti samo rijetki, da je ta panorama postaka luksuz za one iz skupih ljetovališta, a da nasuprot tome postoji komad obale sa kojeg je posmatranje tog pejzaža dostupno svima?
Tajna je u prirodi. Samo njenom voljom, južni dio obale nije zarobljen, niti pritisnut vilama i hotelima pod kojima bi kakav veleposjednik gazdovao skupim plažama i kafanama. Priroda je uredila i da ne bude nafte na dnu, pa i da na toj južnoj strani budu česte i snažne erozije, u toj mjeri da u kišnim danima cijepaju stijene i nose puteve. Da se zemljana brda ruše, a kamenice sa njihovih vrhova padaju skroz do mora. Da podzemne vode zimi divljaju i izlaze na vidjelo, gdje nose sve pred sobom i, opet, sve do mora. Nevelik je broj onih koji su prisustvovali tim apokaliptičnim scenama. Oni će reći da se tih dana voda sa brda sastavlja sa morem, da nosi drveće i da u jednom času mijenja reljef i obale do neprepoznatljivosti. I, što je jasno iz takvih kazivanja, svako kroćenje i osvajanje tog tla, neizvodljivo je i, u krajnjem, neodrživo.
Da je drugačije, njih dvoje vjerovatno više ne bi mogli održavati svoj ljetnji ritual živim. Poslije toliko godina, i dalje dolaze na južnu obalu.
I tada, ljeti, nakon kasnog večernjeg povratka kući, Uglješa Pešić izlazi na jezero. Lovi. Takav je oduvijek bio. Posvećenik.
Turisti i skitači koji su ga upoznali, smatrali su kako je Uglješa Pešić prijatan i druželjubiv. Svakog bi prolaznika najeo i napio. Duhovnicima koji žive u manastirima i crkvicama na jezerskim ostrvima uvijek je bio od ruke, posebno kad bi njihovi konaci poplavili ili ako bi tražili prevoz do kopna.
Bio je redovan učesnik državnih, ponekad i međunarodnih ribolovačkih prvenstava i počasni član Ribolovačkog društva „Jezero“.
* * *
Hladna zimska noć je na izmaku. Iako lovni zabran nije na snazi, lovočuvari i ovog jutra tragaju. Nad jezerom je i dalje izmaglica, ali ne onakva o kakvoj bi se govorilo danima, kakva skriva tragove i onemogućava potrage. Jer, zimi su česte večeri i jutra za kojih se ništa ne da vidjeti i kada se ni najznamenitiji ribari neće odvažiti da sjednu u čun. Ali protekla noć nije bila jedna od tih.
Gluva tišina nestade u času kad su spazili onog ko ih je ovog jutra primorao da isplove. Upališe veliki reflektor, poboden usred čamca, a on obasja neočekivanu istinu. Neprijatnu spoznaju. Glava tamošnje jedine porodice, taj sjajan tip, domaćin, iskusni i čuveni ribolovac Uglješa Pešić sve je vrijeme zapravo bio – dinamitaš.
And we know who you are,
And we know where you live,
And we know there’s no need to forgive
Again
Miloš Prelević autor je proznih formi iz Podgorice. 2019. godine objavio je prvu zbirku pod nazivom Priče za kuhinju (Samizdat). U završnici je proces pripreme njegove druge zbirke proze Trg inteligencije, koja će biti objavljena tokom 2020. godine.
(Autor fotografija: Miloš Prelević)
Pročitajte i: Jovan Pavlović: Forma nedeljnog popodneva
