Miloš Petrović, rođen je 1996. u Loznici. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gde je i odbranio master rad sa temom Tematizacija istorije u romanima Mamac, Pijavice i Svetski putnik Davida Albaharija. Objavljivao prozne tekstove u Letopisu Matice srpske, časopisu Koraci iz Kragujevca, onlajn časopisu Kult i ostalim književnim časopisima. Pobedio na konkursu Doma kulture Studentski grad u Beogradu za najbolju knjigu priča autora mlađih od 28 godina. Knjiga pod nazivom Ljepota lapota bila je u širem izboru za Nagradu Biljana Jovanović. Živi, radi i stvara u Bijeljini.
Bolesti imaju nas a ne mi njih. Samo se dočekati, mislim se, mimoići sve stranputice makar u jednom danu i spustiti dizgine svojih očekivanja. Da imam čmičak na oku, sigurno bi me podsjetio da ručna kočnica ne postoji samo u pojavnom obliku nego da se ponekad i upotrijebi. Svečane bijele košulje, tupti mi odnekud žamor tih stihova i praznična atmosfera iznemoglog, a dobrog, duha koji jednom sedmično obuče plašt za broj veći i dopusti da sve bude u redu, bar dok escajg zvecka. Sjećam se da bi i u mom bolećivom djetinjstvu jednom sedmično bolest ustuknula ispod praga, pa bih čak i kašalj prikrivao gušenjem i izmišljenim zagrcnućem okrajkom pogače jer je sve dobro dok se jede, tako kažu. U terminu preživarskog gnječenja hladne ledine vratio bih se nateklim krajnicima ili izolovanom zglobu ruke, nije mi to bio korektivni faktor, da se odobrovoljim i pripišem zlatnu bubamaru u notes, no bi tražio ćošak da se pritajim, ozdravim i kao bijesno pašče raskomadam masnu vreću, jer ko vjeruje u nevine sigurno je naivan. Razmišljam tako o tričarijama i kučinama, po važnosti lakšim od paučine koju zakačih na korak do prozora, koji počeh sve nježnije da otvaram, ne zbog bojazni od nasilnog buđenja cimera nego od poštovanja izlaza i šamara svježeg vazduha.
Fantastično je biti veseo bez razloga, spokojan bez mira, valjda tome nedjelje i služe, da svi osjete privlačnost zemlje i ljuljuškanje, iako su matori konji. Naučio sam da ustanem bez krmeljivih naslaga, možda ih pojedu gladne oči nedjeljnog ručka pošto sam suze ostavio kod kuće pa nisu u svojstvu varikine. Nedjelja kao i svaka druga, bazdila je na podgrijanu supu iz kesice i tiganj krcat krompirom iz koga je iznikao po neki batak i šnita slanine pogodne za reklamiranje sapuna. Sreća, pa se to nije odnosilo na našu sobu jer je ista bila zagađena izdisanjem tri nesnađene duše sve dok neko od nas, ne sjećam se ko, nije otvorio prozor. U maniru atipičnih neznanaca zabolih u najjeftinijem hostelu na periferiji periferije, sjedosmo na krajeve kreveta i ćutke gledasmo u tačku između nas. Pamela se protegnu do komode, uze pepeljaru i zafrljači je preko tačke pozora, izvadi duvan za motanje i poče savijati cigarete. Dok je kalemila jednu na drugu, uslijedilo je njeno otvaranje, skoro pa kao na dva prsta u čaši, i osjeti iznenadnu potrebu da nas zapitkuje. Iluzorno bi bilo da se lažemo kako ćemo ovaj dan provesti s porodicama ili s onim što je od njih ostalo u našoj podsvjesti, te se prepustismo razgovoru zbunjeni inicijatorskim momentima. Teme su iz lijevka klizile strmoglavo ka situ, a u njemu ostade kusur iz kamenoloma, knedla kojom piton vrši harakiri. Meškoljila se i desnom rukom stiskala lijevu dojku, dugme za njene grčeve na licu. Zblanuti, pogledasmo se u nevjerici da će nam se desiti trojka već trećeg dana studentskog života. Razo se pribrao prije mene, pogledao me nadasve osuđivački, dovezao se do nje i upitao je šta se dešava. Naime, opipavala je oraščić iznad bradavice, za koji se nadala da je ostao na granici s nedozvoljenim prtljagom, a ako se tu provukao, da je definitivno zaplijenjen od strane internatskih kljunova na ulazu s bocom vina, cijelom glavicom kupusa, komadom jagnjetine odmrznute odavno i baklavom koju nikada više neće jesti. Trenutak vrijedan zajma brisača sjećanja. Ručak prati lelujanje drvoreda, a poslednji zalogaj u njenoj duši je vjeverica, izašla iz porodičnog stabla, koje je zapravo samo trska. Kao trska tresao se pepeo na cigaretama, toliko kvalitetnim da su se posle svaka dva dima gasile i trošile šibicu po komadu, zagledah se u pepeljaru i od naslaganih kresiva načiniše mi se grančice koje sam s djedom na svetog Stevana gazio u šumi i stigao do pelcera, uzeo ga i donio u dvorište.
Uz sve rituale i mađije mlataranja sjekirom preko boce rakije, zasadili smo ga na južnoj strani kuće, to drvo, taj orah, mlad ali robustan. Izđikljao je brzinom svjetlosti, brže no što je djed sklopio oči narednog jutra i ugledao vječiti mrak, ali ploda nikada nije dao. Jalova krošnja štitila je kuću od sunca i lelujanjem grana i duvanjem vjetra kroz šupljine stabla prepadala prolaznike. Odluka da se posječe doletjela je lako, onako kako ptičice nisu nikada na krošnju. Skupismo se nas trojica, vrbov klin u podnožje, motorna testera u meso i tako par puta. Zatim sajla o najjaču granu, dvojica usmjeravamo pokojnika a drvosječa mu čita opelo i cjeliva piljevinom. Dan kada je orah pao bio je i dan kada sam shvatio da je iznenadna svjetlost s mog prozora oduvijek bila tu, nije je orah skrivao no sam ja bio lijen da ga zaobiđem i vidim svu tu bižuteriju na putu ka nečemu opipljivom. Sutradan se dalo zaključiti da moja urođena i prijeko nasušna anksioznost može postati jača, ali bar vidim da postoji predah. Takođe, anksioznost se često mućkala sa životnim neuspjesima i lijenim jutrima, koji se nisu mogli priznati ali su se morali opravdati, bio sam suočen s raskrsnicom čiji je svaki krak vodio natrag ka kružnom toku. Time vođen, osjetih da nisam baš najbolja osoba za kostim savjetodavca nesrećnoj Pameli. S druge strane, Razin kalup trenutnog stanja više je odgovarao vajanju njene situacije. Polako se izvlačih iz razgovora potonućem ramena i tako prepuštah problemsko pitanje nekome ko je avanzovaniji, a u sebi još jednom slavih uspješan bjeg od odgovornosti. Slušao sam tješenje na jako visokom i dopadljivom nivou jer je bio tip osobe koja bi da je bila na mom mjestu od oraha napravila skije i plovila makadamom. Radio je to sasvim uspješno, skoro pa da je ubijedio da je njen problem skroz nebitan u poređenju sa svim drugim problemima s kojima se ljudi susreću. Pogled joj konačno dobi boju a ruka prestade da masira kritično mjesto. Pridigla se, otpirlitala do kuhinje i počela da sprema doručak, vickasto prebacujući da nije ovdje u ulozi kuvarice i da se nipošto ne navikavamo na to.
U glavi mi je još uvijek odzvanjao psihološki veleslalom osobe koju smatraju nesposobnom jedino u nekim mamutskim i varvarskim djelovanjima, dok sam u ovoj situaciji ja bio osoba koju poslednju biraju na fizičkom vaspitanju. Matriks epizoda se pretvorila u dosadnu i svakodnevnu, ako se izuzme činjenica da nedjeljni ručak provodim sa skoro pa neznancima. Srkala je improvizovanu čorbicu s više začina no svega ostalog, kao da se do prije pola sata nije rastajala sa životom i prihvatala neminovnost bolesti. Razgovor je razvodnio gust sloj kuge i kutiju na tavanu s perikom i kartonom za hemoterapiju prekrio paukom. Strugao sam kašikom po tanjiru i bio bijesan kao nikad prije. Da ih poznajem bar malo duže vjerovatno bi ih iskasapio drškom od kašike ali ovako bi se to tretiralo kao obično ubistvo običnog ludaka, ono s primjesom strasti ipak ima veću težinu. Kako jebeno možeš da tješiš nekoga ko skoro pa sigurno ima rak, sve i da je slovo spalo na običnu kvrgu to je opet odvratno, koja bi žena voljela da ima taj vrag na sisi i kako bi to objasnila partneru kada je uhvati ili ugrize za nju. Ka Pameli nisam upirao imaginarno oružje i izgovarao vudu mantre za vrijeme ručka, osjećanje niže i od žaljenja projektovalo je most pogleda prema njoj. Pred spavanje se ufetusila, ogrnula prekrivač i kikotala sopstvenim anegdotama. Izgledala je kao dijete ostavljeno pred ekskurzijskim kampom da naprasno odraste i da paljenjem logorske vatre zamijeni onu u kaminu rodne kuće. Teško da su ikad dječaci djetinjstvo prerasli, a kamoli djevojčice bris naivnosti i jednoroga koji jezdi dugom.
Poslednja anegdota koju je ispričala dok je navijala alarm za udarnički ponedjeljak bila je vezana za njenu majku. Dok je bila u osnovnoj školi poseban ritual je bio majčin poziv s posla koji je označavao buđenje. Sa sjetom je pričala kako se zvrk telefona širio njenim ušnim školjkama i umjesto iritantnog budilnika rođenog za šljagu iz mjesečarskog zamaha, budio je majčin umiljati glas, zaželio dobro jutro i odagnao teret djetinjih briga teži čak i od školskog ranca. Jednog jutra telefon je po navici zazvonio ali čim je podigla slušalicu majka je prekinula razgovor. Pamela nije obraćala pažnju na ovaj izuzetak, smatrajući da je tog jutra majka na poslu bila u većoj gužvi no inače. Ipak, istina je bila da je ženu u toku noći probudio rambo nož sačinjen od bola na istom mjestu na kojem Pameli podkresan i kalemljen niče grumen oraha, pa je izletevši na ulicu ustopirala prvi automobil da je dopremi do bolnice. Žena je nekako prošvercovala telefon u donjem vešu, u maniru meksičkih mužoubica, i pod jakom dozom sedativa otrgnuvši se snu, pozvala svoju ćerku da je probudi za školu, tiho motreći na ekran kako bi pri prvom impulsu presjekla vezu da ne bi probudila punu sobu sličnih ili težih tegljača slične stropoštane sudbine, jer laka kategorija u tom ringu nije uvedena. Pamelu su ukućani kljukali bijelim lažima sastavljenim od majčinih poslovnih putovanja i ostanaka do kasno u noć kako bi opravdali njen nedolazak kući narednih mjesec dana, a to je sve uspješno djelovalo svakog jutra kada bi joj grogiranoj zazvonio telefon. Takve laži nabubre i postanu toliko toksične da je tek majčin dolazak sa zavojem preko grudi otkrio djevojčici nemilu istinu. Sada već bez suza, ali s pozamašnom knedlom, pričala je ponosno o dobrodušnosti svoje majke, koja je takav jedan prasak nesreće u svom tijelu suzbijala na par trenutaka ujutru dok je držala telefon i dok je sve bilo po starom. Naslutih tada da je i ona genetski predodređena za sličan potez, ritualom nedjeljnog ručka, cigarete i iskrene priče odagnala je zlo koje sluti makar na tih par sati. Ako je smrt neminovna, nije dobro trčati joj u krilo no se mora čovjek zavući u rukavce svog dana, njena prisutnost je evidentna, pješčani sat kojim mjeri prijem putnika čudna je slika jer bog bagerom zgrće pjesak u provaliju. Ipak, sitni šrafovi pokreću časovnike, oni koji nastave da vrte kazaljke i nakon smrti vlasnika nisu pravljeni samo za njega nego i za buduće generacije. Da mi je ostalo još prostora u stomaku progutao bih svoju teoriju o uzaludnosti tješenja ali bih je čuvao u crijevima samo za svoje potrebe. A kad preživanje postane novo bure gladi, tada se valja dočekati, po mogućnosti na lakat. Čuh jednom kako je bol u laktu umanjena verzija bola u kurcu, nemoguće, mislim se, lakat fakat ne boli, mrtva koža ne boli.
Nedjeljom se padne nakon gužvanja mušema i hasanja mrva od strane štetočina, tu odmah ispred tarabe sjećanja, ali krastice su meke, pustiš ih par dana da očvrsnu i pojedeš ih i tako opet sve dok rozikastoj masi ne dosadi i sama odradi posao. Na taj sveti dan jedino nisam psovao, pa čak ni slučajno, ako i jesam, neću da se sjetim, namjerno, boli me lakat da se sjetim, boli me i za Pamelu, čitava površina koju šakom mogu da obuhvatim. Gledam je i zavidim joj na empatiji koju prima s Razine strane jer mi se čini da je iskren odašiljač te bezvrijedne magične kugle koja prolazi kroz zidove. Nisam dobar čak ni u tome, živim u uvjerenju da ljudima nije žao kada drugi ljudi umru, možda im je žaliji period umiranja jer gube svoje vrijeme u iščekivanju nečega što će se neminovno desiti danas, sutra, prekosutra, s lopate i iz postelje nije niko ustao. Ako je Razo iskren, onda je pobijedio moju prerijsku proždrljivost, trenutak kad se u dokolici čeka prikolica koja vozi pokojnika na mjesto počivanja, a prolaznici, te svrake, idu za kolonom, kako bi noge pod astal uvalili i uživali u dešavanju jer je u preriji smrt najuzvišenije dešavanje. Možda mu je to dobar vizir za prikrivanje činjenice da bi ona eventualnom bolešću izgubila prohodnost i bila izjednačena u trci s njim jer se svi trkamo. Mene je možda otpisao jer ja ne znam kud trčim, znam samo za preriju i njene prolaznike, gdje svrake iz krila guraju laktove samo da bi se progurale i otišle tamo gdje je najbolje, bile same ili ne, nije bitno, čak je bolest miroljubivija kad je čovjek sam, gricka ga natenane, mada Pamela izgleda sasvim zdravo za nekoga ko ima hrabrosti da priča o bolesti koja se ne vidi na prvi pogled i uz činjenicu da bi u tišini mogla dočekati zloslutnu vijest. Pamela leže u krevet, nasloni se laktom na jastuk i trkeljišući po telefonu predloži da razmijenimo brojeve i kroz smiješak napomenu da ne odgovara na pozive punih petnaestak godina te da je, ako nam zatreba, kontaktiramo porukom.
Odlomak romana Miloša Petrovića Četvrt (No Rules, 2023)
