Miloš M. Simić: TRI PESME

Miloš M. Simić rođen je 15.04.1986. godine u Kragujevcu. Po obrazovanju je diplomirani pravnik. Od 2019. godine aktivno učestvuje na književnim konkursima za poeziju i kratke priče. Poeziju objavljuje u zbornicima i internet portalima za kulturu. 2020. objavio zbirku pesama Mesečeva beseda (uz dve čaše vina i sat vremena) u izdanju Umetničkog horizonta, a trenutno radi na poslednjim pripremama za objavljivanje svoje nove zbirke pesama naziva Vitez pehara.


DOLINA BOROVA

U meni raste granje
Na mestu nadanja
Na mestu čuda,
Pustilo je korenje
Razgranalo se iglama,
Probadaju hladnom oštricom
Bez milosti i stida.
Tu negde sam izgubio
Gledajući sa visina
U neobičnoj dolini
Među borovima,
Tamo gde se sniva.
Tu sam zakopao
Sve želje i verovanja,
To neko bolje sutra.
Niti sam ih izdao,
Niti predao njima,
Zaloga im na čuvanje
Dok ne zamiriše borovina.

GOLUBOVI

Zaćutao je lepet krila leptira
Krv se uliva u mutnu vodu
Čemu bi se i kamen postideo.

Povlačim ruku unazad.
A čemu bih svoj dlan pružio?
Kome?
Uvežbavam uloge koje sam
Od tebe naučio…
Dobro mi ide.

Raduj se.

A i svici su sami,
Ne lete zajedno kao lani
Ne čuju se pod prozorom vrapci,
Uvek odlete kad naiđu golubovi.

Raduj se.

Da te volim, raduj se.
Da te ne volim, raduj se.
Da sam tuđ, raduj se.
Da sam ničiji, raduj se
Kad me boli, raduj se.
Kad za mulj trampim krv!

Raduj se.

Daleko si.
Ja se još uvek divim mesečini.
Nekako se čini da postoji za nas
Usamljene,
Za neboderne sanjare neiscrpnog nadanja.
Za vesnike novog rađanja,
Za sve one kojima je jedan život malo da vole.

Za njih pero vodi svoj let po papiru,
Sačuvaće malo ljubavi što je preostalo.

Zbog njih je svaka pesma, ne za tebe.

Raduj se.

KOŽA

Čuo sam da mesečina privlači srodne duše
Pa zagledan u nebo kao pas lutalica
Tražim pomilovanje mesečevim menama
U novorođenoj smrti.

Juče sam gledao usnulo jagnje
Kako daje kožu svome vuku,
Jutarnju svetlost na dlanovima svojim
I prozračno sive oblake.

Radovao sam se kiši.

Orlovo pero tvori ljubavnu pesmu
Pa se krijem u tvoje zagrljaje!
Ne smej mi se,
Ne ujedaj pogledom tišinu,
Ne brani vetru besmrtnost!

Usporih korak da osetim ljubav…
No, daljine malih koraka su najteže.

Večernje nebo prostranije je pesmama zvezda
U noćima u kojima se privlače srodne duše.

Gde si
Moje sve?

Podelite sa prijateljima:
Share