Milo Bošković (Kolašin, 1937 — Podgorica, 1974) bio je crnogorski pesnik. Prvi objavljeni rad mu je pesma Tara (Susreti, 1954). Objavljivao je prozu, poeziju i književnu kritiku u najznačajnijim časopisima za kulturu i književnost. Objavio je dvadesetak zbirki poezije, nekoliko radio-drama, radio-igara za decu i dramskih tekstova. Njegova poezija i proza je prevođena na engleski, francuski, ruski, nemački, rumunski, mađarski, makedonski, slovenački i albanski jezik.
KASNO
Tamo kud se ždralovi sele
Zapis u mozgu glasi jano
Žive su me vode ponijele
svud kud idem biva kasno
Tamo otkuda zime mi stižu
rođene su misli moje jave
Jesu zmije i po krvi gmižu
Kroz meso kao kroz trave
Jesu još žive mrtve kosti
što me pronose uz rijeke
Niz rijeke bez mosta mostim
i čujem nad sobom leleke
Tamo gdje raste groblje
živ da stignem čeka jutro
Pobosti krstaču kao koplje
trag se u sjemenu mome utro
Tamo kuda se misli sele
kao sudba je pisano jasno
Mrtve me vode odnijele
kud god krenem biva kasno
(1974. g. Poslednja napisana pjesma iz zaostavštine)
VRAĆENI TRENUTAK
Evo ponovo obećavam vodiću te žednu sunca u
karadaške krševe
među moje pitome šarke među braću poskoke
da piješ mlijeko s izvora svjetlosti
da u kolu rijeka prepoznaješ sebe
Vodiću te na svaki kamen bola da saznaš za muškost
kurjačke gore i zlatnu pticu čula
Tamo mirišu vjekovi na seljenja tamo
nije se disalo bez muške pogibije
Tamo žita dorastu do zlata pa ih crnina pozoblje
i barjake posadi po krovovima
Daću i vjernost po svome neizmišljenom liku
Napisaću za tebe toliko sunčanih riječi
da ćeš proplakati od sreće. Evo iznova obećavam
vodiću te žednu sunčanja po kardaškim krševima
da ljubiš muško čedo i materinski snivaš
Evo vodiću te na rijeke na nabistija vrela buna
Unijeću te u život poput najdraže slike
Procvjetaće ti mladost na usni
izrasti sunce iz oba oka
(Ova pjesma je prvi put objavljena 1957.g. u beogradskom „Studentu“ )