Niško društvo umetnika Svetionik u utorak 19. aprila u Domu omladine Beograda od 19 sati predstavlja drugo prošireno izdanje knjige Priče u kojima ćeš pronaći ono što nisi ni znao da si zaboravio čiji je autor Milan Dulin Bovan iz Podgorice. Priče iz ove knjige su poetično svedočanstvo drevnog pripovedanja kraj ognjišta, a napisane su na starohercegovačkom dijalektu. Rečima pisca Ognjena Avlijaša, koji potpisuje prolog ove knjige – više niko ne kazuje jer im je lakše da pričaju. I ne samo lakše, već i lasnije. A zašto je tako, razgovarali smo sa autorom knjige.
• Ovo je tvoja premijerna knjiga, a pišeš na dijalektu, da li i u privatnom životu neguješ taj govor i kad si i kako prepoznao svoj dar za pisanje?
Možda je trenutak kada sam shvatio da umijem prenijeti emociju na artiju negdje u petom razredu osnovne škole kada sam prvi put vidio moju razrednu i nastavnicu srpskog – Draginju Milićević kako plače dok pokušava naglas da pročita moj pismeni na temu „Proljeće“. To je ona pomalo dosadna tema na koju obično učenici ne znaju šta bi napisali, a i nastavnici dijele ocjene ako si se makar potrudio. Trudim se besjediti na tom starohercegovačkom dijalektu ili kako ga pjesnik Elis Bektaš naziva „protohumski“ što je možda i najbolji naziv. Možda on nije književan niti savremen, no evo, neko ga mora sačuvati, a vidim da polako prelazi i na djecu.
• Podsećaš pričama na zmajeve i junake, gde u savremenom dobu tražiti heroje?
Ne treba ih tražiti uopšte, tu su oko nas, mnogo je ljudi oko nas koji imaju onu plemenitu vitešku dušu i spremni su da pomognu i žrtvuju se. Pogledajte recimo humanitarce poput Arno Gujona ili onog momka Nemanju Ugrešića, što pravi motorcikle i prodaje za pomoć pri liječenju bolesne djece. To su heroji današnjice. No ako ipak tražimo heroje i junake, zašto ne potražiti u sebi.
• Koje delo i stvaraoca iz mlađe generacije možeš da izdvojiš?
Roman Simptomi nisam stigao da pročitam i drugi put, da o svemu dobro razmislim, ali ono što već sada mogu reći – Milica Sniva je uspjela nešto što su mnogi prije nje pokušali, no stali su tamo gdje ih društvene norme koče. Iznijela je unutrašnje, skrivene želje, moralna i estetska dvoumljenja i strahove sa svim pratećim pojavama, jedne žene. Pročitao sam neke komentare kako je roman pun erosa, pa čak i one koji su se tim romanom sablaznili i osudili je, u redu, svako ima pravo na mišljenje. Ja bih prvo napomenuo da pisac ne piše uvijek, čak ne mora nikada, o sebi. Ta neka njena fiktivna žena može biti bilo ko, a taj neko je otvoren i ogoljen, kao karte bačene na sto nakon partije u kojoj neko uvjek gubi i neko dobija. Onaj ko pročita sigurno dobija.
Branka Selaković: Biti svoj u književnosti je imperativ (intervju)
• Tvoja knjiga sadrži ilustracije, da li je „lakše“ razumeti priču slikom, šta kažu čitaoci?
Kažu da jedna slika govori više nego hiljadu riječi, ponosan sam što mi je baš rođeni sestrić Marko Šaran ilustrovao knjigu, nisam uticao na njega niti njegovu umjetničku slobodu i mislim da je radio odlično i da svaka od tih slika ima onu nit nad kojoj će se čitalac knjige zamisliti. Komentari su uglavnom pozitivni, ima i konstruktivnih kritika. Ljudi kažu da je naslov knjige baš pogodio suštinu i da su se sjetili onoga što nisu ni znali da su zaboravili. Drugi kažu da sam lijenčina i da je ova knjiga u stvari odličan sinopsis za roman i da treba da se potrudim da to i postane. Zadovoljan sam.
• U prologu tvoje knjige stoji da više niko ne kazuje jer im je lakše da pričaju – zašto?
Lijepo je to Avlijaš primjetio, inače on je jedan od mojih omiljenih kazivača. Svako, pogotovo ako je iz Bosne i Hercegovine treba da pročita njegov roman Vinograd Mehmed Bega. E to je kazivanje. Nije roman nego besjeda, kazivanje jednog kazivača. Predanje, a ne pismo. A biće da se možda i više ne kazuje zato što gubimo nit koja nas vezuje sa sobom samima, kao da smo neko drveće koje raste u vazduhu i nema ništa što ga vezuje za tlo iz kog treba da raste. Drveće koje je samo sebe, svojom voljom lišilo korijena. Zbog te niti stalno ponavljam da je đed kao institucija u porodici jedan od najbitnijih brusova koji oblikuju ličnost, pogotovo ličnost muškarca. Đed je onaj kućni mudrac, kazivač i vaspitač. Međutim, danas se đed izgubio kao smisao te figure. Današnji đedovi i babe su ljudi koji trče na posao i za obavezama, nemaju vremena za unuke, još češće i ne žive ni blizu njih. Na kraju, kad najzad odu u penziju i možda dođu do tačke kada bi mogli da preuzmu svoju ulogu, desi se jedno od dvoje: Ili njih nestane ili su unučad već odrasla.
• Prihod od prodaje knjige namenjen je za humanitarne svrhe, kaži nam više o tome.
Mostarac sam i volim Mostar i Hercegovinu, a ako je već tako kako da ne volim i jedan od simvola Mostara, Hram Presvete Trojice. On se obnavlja poslije potpunog uništenja u ratu 1992. godine, a ja imam knjigu koju mogu da uzidam u taj hram, pa i svakog njenog čitaoca kao priložnika, kako onda da propustim takvu priliku. Zamislite da na svakoj liturgiji dokle je svijeta i vijeka za one koji su kupili ovu knjigu sveštenstvo moli: „Ktitore i priložnike svetoga Hrama ovog da pomene Gospod Bog u Carstvu Svome svagda, sada i uvjek i u vijekove vjekova“, ako zbog toga neću biti sretan, onda ne znam zbog čega bih.
• Kakvi su tvoji književni planovi?
Planovi su da pišem, vjerovatno ozbiljnije i bolje nego do sad jer mnogo ljudi je dalo savjet i uticalo na mene kao pripovjedača. Trenutno gradim lik Pokojnog Goje i njegov život. Ko zna, možda, ako Goja bude htio da besjedi, knjiga uskoro dođe na svjetlo dana.
Intervju vodila: Ana Lazarević
