LUKRECIJA BORDŽIJA – između erosa i tanatosa

Prikaz knjige Lukrecija Bordžija, Marija Belonči, Dereta, 2022. Prevod: Gordana Subotić

Ko je zapravo bila Lukrecija Bordžija, surova i beskrupulozna trovačica, kao što je često predstavljana kroz istoriju, ili još jedna žrtva u borbi za moć svog brata i oca, nepravedno osuđena na lošu reputaciju? Da li su priče o porodici Bordžija istina ili mit i kakav je zapravo odnos koji je Lukrecija imala sa članovima svoje porodice?

Lukrecija Bordžija
Lukrecija Bordžija. Foto: Sofija Popović

Marija Belonči, italijanska književnica, istoričarka i novinarka, nastoji da odgovori na ova i mnoga druga pitanja koja se još uvek postavljaju kada je reč o ovoj španskoj plemićkoj porodici u svojoj debitantskoj knjizi Lukrecija Bordžija, prvi put objavljenoj u Italiji 1939. godine, kada je i ovenčana italijanskom književnom nagradom „Viareggio“. Zahvaljujući prevodu sa italijanskog, koji potpisuje Gordana Subotić, knjiga je nedavno objavljena i u izdanju Dereta izdavaštva, u njihovoj ediciji „Istorijska merenja“. Zajedno sa predgovorom, koji je 1979. godine napisao italijanski pisac Alčide Paolini, kao i napomenama i genealoškim tabelama koji prate ovo izdanje, čitaoci dobijaju više od pet stotina strana u kojima Belončijeva u obilju informacija, svrstanih u dva razdoblja i ukupno dvanaest poglavlja, veoma upućeno pretresa glavne događaje koji su naposletku uslovili formiranje dobro poznate slike o članovima porodice Bordžija. Premda je od originalnog objavljivanja knjige prošlo gotovo stotinu godina, problemi kojima se autorka u njoj bavi aktuelni su i danas među istoričarima i proučavaocima.

Oslanjajući se na sve značajne aspekte kada je reč o istoriji ove porodice, Belončijeva nastoji da osvetli i razjasni glavne uzroke njihove ozloglašenosti, koja već vekovima predstavlja predmet preispitivanja. Zahvaljujući njenoj nameri da, pritom, ponudi i jednu drugačiju, zanimljivu tačku gledišta, ovo delo uspešno izbegava potencijalnu opasnost da među čitaocima bude doživljeno kao samo još jedan dokument o prošlim događajima. Uz neprestano preplitanje dokumentarnih i lirskih momenata, priča je formirana u dva smera, pri čemu jedan predstavlja rekonstrukciju istorijskih događaja i nekadašnjeg načina življenja koji nam autorka, posredstvom izrazito detaljnih opisa, približava i objašnjava, dok drugi prati intimne aspekte i unutrašnji svet likova, njihova razmišljanja, osećanja, verovanja i težnje koje zapravo retko pronalaze mesto u biografijama ličnosti koje su, poput Bordžija, bile upletene u politička previranja i borbe za prevlast. Upravo su ovakvi aspekti razlog zbog kojeg delu ne treba pristupiti kao naučnom, budući da nije reč o verodostojnom svedočanstvu, već o knjizi koja pre svega odražava autorkin doživljaj i razumevanje istorije Bordžija, premda ih je bazirala na izvorima koje je smatrala relevantnim.

Prikaz Lukrecije na Pinturikijevoj fresci u Vatikanu. Izvor: Wikimedia commons

Veliko interesovanje koje je autorka pokazala za ovu porodicu, koju prati od njenog uspona do sloma kada je od velike dinastije ostalo samo nekoliko rasutih naslednika, skoncentrisalo se prvenstveno na jednoj ličnosti – Lukreciji. Pažljivo i detaljno istražena istorijska građa oblikovana je u prijemčivo štivo čiji je cilj da čitalačkoj publici približi ovu dugo stigmatizovanu ličnost, kao i vreme i okolnosti u kojima je ona živela. Kao vanbračno dete Rodriga Bordžije, koji je 1492. godine imenovan za papu Aleksandra VI, a koji „nije žrtvovao nijednu svoju žudnju“, i sestra Čezara Bordžije, kojeg istorija pamti kao rasipnika i sebičnog, okrutnog ubicu, Lukrecija je predstavljala pogodno oružje u njihovoj političkoj borbi vođenoj ličnom ambicijom i željom za sticanjem moći. Temeljnost i pomni istraživački rad usmerio je Mariju Belonči na iscrpnu građu koju pokušava da protumači i na taj način razreši dileme vezane za ovaj trojac. U njenoj težnji da razjasni sve ključne detalje i sklopi celu sliku, oslanjajući se pritom na dokumentarnu građu koja potkrepljuje naraciju, primetan je preovlađujući udeo koji Rodrigo i Čezare dobijaju u ovom delu, a koji se može opravdati najviše nepobitnom činjenicom da je Lukrecijina sudbina bila toliko vezana za njih dvojicu da bi njihovo izostavljanje ili skrajnutost predstavljalo veliki propust u njenom prikazivanju.


Lukrecija Bordžija

Zamak Estense u Ferari, u kojem je Lukrecija živela nakon udaje za Erkola D’Estea. Star više od šest vekova, danas se nalazi na Uneskovoj listi svetske kulturne baštine.

Izvor: Wikimedia commons


Autorka nastoji da prikaže kako je, u bezobzirnom nastojanju Bordžija da na svetsku scenu stupe kao snažna dinastija, pretvarajući papsku krunu u naslednu, Lukrecija bila promišljeno predavana iz jednih ruku u druge, dok joj je otac, ponesen „bordžijanskom opsesijom sklapanja brakova“, kako su tvrdili njihovi savremenici, smenjivao verenike i muževe. Hronološkim redosledom opisujući Lukrecijin javni i privatni život, kao i opšte karakteristike njene ličnosti, Belončijeva je istovremeno opisala i burnu istoriju Italije u doba renesanse, na razmeđi XV i XVI veka, progovorivši o političkim i društvenim prilikama epohe, ali ujedno i o ulozi koju je žena u ovom periodu imala. Lukrecija je tako prikazana kao sposobna žena, voljna da na sebe preuzme državne poslove u odsustvu oca i muža, dok je istovremeno pod toliko snažnim uticajem njihovih ambicija i političkih igara da jedva uspeva da se istakne kao zasebna ličnost. Stoga se i prilikom čitanja ove romansirane biografije stiče utisak da je njena uloga u sopstvenom životu neznatna, budući da i pred čitaocima ostaje gotovo nedokučiva i skrivena od njihovih pogleda, kao što Paolini u svom predgovoru uočava:

„Lukrecijine usamljenost i izolovanost su bez vremena i prostora, i zatvaraju je u samu sebe kao u plutajuću ljusku badema, kao u crveni ogrtač koji je obavija i otkriva na Pinturikijevoj fresci u Bordžijinim odajama u Vatikanu.“

(str. 14-15.)

Zatvorena u samu sebe, konstantno u senci jednog burnog istorijskog perioda i njegovih ratova, kao i brojnih pretnji koje su činili ne samo strani osvajači, nego i nebrojene zavere neprijateljski nastrojenih porodica, Lukrecija ostaje izolovana podjednako na fizičkom planu, čestim osamljivanjem u manastirima i utvrđenim zamkovima, koliko i na mentalnom, pri čemu se njene misli, strahovi i težnje samo naslućuju, ali se gotovo nikada ne razotkrivaju u potpunosti. Fizička i duhovna skučenost koje odlikuju Lukreciju Bordžiju nesumnjivo su otežale autorki zadatak da produbi naše razumevanje ove žene kao kompletne ličnosti, usled čega se uočava njeno nastojanje da je gotovo instinktivno razume i na taj način ponudi sveobuhvatan, detaljan portret jedne osobe koja u suštini još uvek predstavlja svojevrsnu zagonetku za proučavaoce.


Lukrecija Bordžija

Pramen kose koji je Lukrecija poslala renesansnom pesniku Pjetru Bembu, pronađen među malo sačuvanih ljubavnih pisama koje su slali jedno drugom (većina je spaljena).  Zahvaljujući očaranosti koju je Lukrecijin pramen izazvao među književnicima poput Gistava Flobera, Lorda Bajrona i Gabrijela D’Anuncija, danas je izložen u pinakoteci Ambrozijana u Milanu.

Izvor: flawless.life


Prerano odrasla, prerano izložena pometnji odraslog sveta i gurnuta u nesiguran život koji su joj nametale sve mutnije političke okolnosti, Lukrecija se pred čitaocima pojavljuje obavijena tajnovitošću, neprekidno na granici između snalažljive, sposobne i mudre žene, spremne da deluje radi sopstvenih interesa, i nežne, sitne prilike, otmene i ljupke muze italijanskih humanista koji su joj posvećivali svoje stihove sa vatrenim obožavanjem, prepoznajući njen poetski senzibilitet. Po prirodi sklonu osami, prikazanu okruženom dvoranima koji su je gledali s neodobravanjem, mnoštvom pesnika, slikara i muzičara, a zapravo usamljenom i suočenom sa životom koji je ne ispunjava, a koji je konstantno drži „između nostalgije za onim što je izgubljeno i zebnje pred onim što još nije nađeno“, Lukreciju, ženu podjednako opijenu životom i smrću, treba potražiti upravo u ovim međuprostorima koji, našim opredeljenjem za neku od krajnih opcija među kojima je, čini se, uvek rastrzana, često ostaju nedovoljno istraženi.

Lukrecijina nadgrobna ploča. Izvor: Wikimedia commons

U preplitanju erosa i tanatosa, pravde i izdaje, političkih i intimnih dešavanja, u bogatstvu detalja koje Belončijeva pruža svojim lirski intoniranim pripovedanjem, pred čitaocem se otkriva jedna istorijska epoha sa svom raznovrsnošću svojih predela, ljudi i zbivanja. U dominaciji netrpeljivosti, bezumlja, ljubomore i ponosa, kao na pozornici smenjuju se marševi vojničkih trupa, topoti kopita, zveckanje oklopa ratnika, ali i dukata koje dvorski rizničari neumorno broje, zaslepljuje dim od spaljenih, kompromitujućih prepiski, sjaj zlatnih kaveza oličenih u ukrašenim zidovima palata, blistavost plemićkog nakita, dragulja i vrednih svadbenih poklona, zaglušuje muzika sa prijema, balova i karnevala, šuškanje skupocenih tkanina, koračanje doušnika po mračnim hodnicima, recitovanje ljubavnih, laskavih, kao i satiričnih i ogorčenih stihova posvećenih porodici Bordžija, dok u pozadini žubori Tibar, ta „zlokobna mrtvačnica“ puna ućutkanih, nepoželjnih i onih previše informisanih, prigušujući rečenicu koja sve vreme odjekuje renesansnom Italijom: Omnia vertuntur – Sve se menja.

Ovakvoj gromoglasnoj buci i tutnjavi, kao i blještavom sjaju književnog preoblikovanja, suprotstavljen je muk stvarnosnog predloška, tišina vatikanskih arhiva i biblioteka koji, zahvaljujući ličnim pismima, depešama i tekstovima hroničara, izaslanika i savetnika, već vekovima kriju obilje podataka o fascinantnoj istoriji porodice Bordžija i burnom periodu u kojem su njeni članovi živeli. Da li su i do koje mere iskrivljene činjenice u ovim dokumentima, podatak je koji još uvek nije moguće otkriti, a po svemu sudeći čitaoci će o porodici Bordžija dobiti najverodostojniju sliku ukoliko istinu, još jednom, potraže u skučenom međuprostoru između svedočenja njihovih savremenika i viševekovnih proučavanja brojnih istoričara čija se potraga nastavlja, a kraj joj se, na sreću ili na žalost, i dalje ne nazire.

Autorka: Sofija Popović

Podelite sa prijateljima:
Share