Lovre Rončević rođen je 29. lipnja 1992. godine u Zadru. Objavio je zbirku pripovijedaka Nesretni Luka Tančulović.
Ime mu je Petar Kalebićev Pigrin. I on, već se nekoliko minuta spremao za izići iz kuće. Vanka dan lijep, posvuda sunce ugodno rasprostranjeno obasjava, i što bi se ono reklo, šteta je ostati u kući po takvom vremenu, ne otići u šetnju. Ponukan upravo takvim razmišljanjem, tražeći nešto od odjeće što bi mogao obući, zazvoni mu telefon u hodniku. Skokne do njega, podigne slušalicu, a na drugoj strani gospođa umiljatim glasom reče kako mu je došlo pismo koje mora podignuti – na što Pigrin, ni pet ni šest, uzvrati: „Recite mi, molim vas… A mogu li ja poslati svog brata da to podigne?“ Rekavši to, istog časa mu sijevne u glavi još jedno pitanje: „I još nešto, znate… možete li i ubuduće za sve stvari njega zvati?… Znate, njemu je lakše, puno bliže…“ Nakon što je dobio potvrdan odgovor na pitanja, učtivo se zahvalio i pozdravio. Najposlije, iziđe iz kuće.
Korača uskim puteljkom sela, pogledava uokolo po raznom krajoliku koji ga lijepo okružuje. U jednom trenutku, iz onog sporednog puteljka izleti ispred njega prijatelj. „Živio Jandrijica! Baš dobro da sam na tebe naletio…“ počne Pigrin sa smiješkom na licu, pa nastavi: „Evo, znaš… U vezi onog što si me tražio da ti pomognem… Jučer sam razgovarao sa Šimicom i rekao sam mu kako trebaš pomoć… Znaš, on to bolje zna od mene, bolje se razumije. Ja ne bih želio da nešto krivo napravim… Uglavnom, on će ti pomoći…“ Nekoliko trenutaka Pigrin je lijepim rečenicama uvjeravao prijatelja kako je to najbolje rješenje; jer eto, Šimica će to puno bolje od njega napraviti. Prijatelj pristane na rečeno, pa doda nešto drugo, nevezano za prethodno: „A zašto nekidan nisi došao? Bila je prava fešta u nas, mogao si svratiti…“ Na što ovaj odgovori kao iz topa: „Eh, mislio sam ja, stvarno sam mislio, znaš… Baš sam mislio doći, ali nisam ja kriv; došli mi iznenada gosti, i eto, nisam mogao, nikako nisam mogao… Ali sljedeći put računaj na mene, sljedeći put sigurno…“ Malo zatim razgovor završi, pozdrave se i nastave svojim putevima.
Nastavlja Pigrin dalje puteljkom koji ga dovede do kavane. Reče sebi da bi mogao popiti jednu kavicu. Upravo to i učini; sjedne i počne uživati u kavi. Pijuckao je slatko; kadli, iznenada netko s leđa potapša ga po ramenu. Bijaše to prijatelj Fjure koji mu se pridružio. Njih dvojica prevrnuli su razne teme, prevrtjeli događaje u selu, a potom prijatelj spomene kako mu uskoro dolaze drva, i ako bi mogao, kojim slučajem ako bude imao vremena, ako bi mu mogao pomoći odnijeti drva u šupu. Pigrin uzvrati kako nema problema i kako može računati na njega, samo ako, nikad se ne zna, nešto ne iskrsne (često bi to znao reći). I dalje su pili kavu, kad ono, tamo u daljini ugleda Pigrin prijatelja Paskvelina. Mahne mu, te ga pozove na kavu. Ovaj im se časkom pridruži. I tako, pili su kavu, razgovarali o raznome – a onda je Pigrin u razgovor dodao ono maločas spomenuto. „Slušaj Paskvelino… Evo baš smo maloprije razgovarali Fjure i ja; i veli on da mu treba jedan čovjek da mu pomogne odnijeti drva… Znaš, ja sam se baš sjetio da ću imati nešto posla, pa ako si slobodan da mu daš ruku, da uskočiš umjesto mene, znaš…“ Paskvelino učas pristane, reče da će mu rado pomoći. Na kraju, Pigrin ispije kavu, svakom da ruku, pozdravi i ode.
- SOLARIS: Besmislenost nagomilanog znanja pred ravnodušnim univerzumom
- Savest dekadentnih u romanu DVORAC GRIPSHOLM
Nastavi dalje ulicom, prođe pored skupine koja je igrala na karte; i ta ista ekipa pozove ga na partiju. Na što Pigrin, brz na jeziku kakav je i bio, umah odgovori kako je vidio Šjaku da dolazi, i da je u stisci s vremenom, te da mora hitno na jedno mjesto (često bi to znao reći).
Ide dalje i prolazi pored crkvice, pozdravlja velečasnog koji se upravo našao na vratima. „Zdravi bili!…“ ponovi Pigrin još jedanput približivši se; doda dvije-tri rečenice o tome kako je lijep dan, pa zaključi: „Znate, prošli put nisam mogao doći… Rekao sam da hoću, ali, eto, nešto su me zvali u zadnji čas… Mada na sljedeću misu sigurno dolazim… Naravno, ako nešto slučajno ne iskrsne, onda… Znate, onda poslije sigurno…“ Razmijenili su još par rečenica; Pigrin potom odzdravi zbogom te nastavi ulicom.
I tako, sunce se nakon nešto vremena počelo spuštati, dan se bližio svom kraju. Selo polako sve više biva obavijeno tamnim velom večeri. Ljudi se vraćaju svojim kućama.
Ime mu je Petar Kalebićev Pigrin. I on, na putu za doma sretne djevojku koja, jednom riječju, bijaše preko ušiju zaljubljena u njega. Razgovor je počeo kao i svaki drugi, prvo kratkim pozdravom a zatim se proširio u nešto opširnije. Ona mu je predložila jedan izlazak, večeru, zajednički provod; samo njih dvoje, rekla je, i rekla je to zaljubljeno. A on, tamo pred vratima svoga dvora, malo promisli o svemu, te najzad, sa smiješkom na usnama reče kako je zapela za oko onom iz donjeg sela, i da bi ga svakako trebala nazvati. Eto, toliko o tome.
