Liljana Dirjan: gošća Sajma knjiga i KC Grad

Pisci_Liljana_Dirjan
Liljana Dirjan

Liljana Dirjan, poznata makedonska književnica – pesnikinja, autorka kratkih priči i urednica – boraviće sledeće nedelje u Beogradu povodom Sajma knjiga, a samostalnu promociju imaće u utorak 22. oktobra od 20h u okviru književnog programa Kulturnog centra Grad. Moderatorka razgovora biće Tijana Spasić, dok će pesme Liljane Dirjan u prevodu na srpski čitati pesnik Duško Novaković.

Otvoreni kulturni forum iz Cetinja (OKF) objavio je 2009. zbirku “Privatni svjetovi” u prevodu Marine Markoske i Nenada Vujadinovića. Odabrane pesme i kratka proza iz ove knjige našli su se i u poznatoj ediciji “Mala kutija” Grupe 484, preko koje su stigli i do srednjoškolaca širom Srbije, među kojima je i Marija Jeremić koja preporučuje Liljanine pesme zato što uspevaju da “približe osećanje jednostavnog zadovoljstva (griz sočnog voća, miris trave, zelena svila vetra…), a onda i same izazovu takvo osećanje lakoće… Jer ove pesme svakodnevici daju ritualan karakter, iznova slaveći ljubav, prirodu, dodir, približavanje. Jer intima nije bauk”.

Liljana Dirjan živi i radi u Skoplju. Urednica je u časopisu Sarajevske sveske i jedna od osnivača Nezavisnih pisaca Makedonije. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Skoplju, na grupi za jugoslovensku književnost i makedonski jezik, i bila na studijskom boravku u Parizu, kao stipendistkinja Franucuske vlade i jermenske Fondacije Gubelkijan. Objavila je knjige poezije i kratke proze: “Prirodna pojava” (1980), “Živa mera” (1985), “Pelin polje” (1989), “Teška svila” (1997) i “Privatni svetovi” (2007), kao i zbirku kolumni i putopisa “Sađ na snjegu” (2007). Prevodi: “Champ d’abisinthe” (Pariz, 1996), “Cocoons” (SAD, 1999), “Tiger Im Diagram” (Berlin, 2000), “Schwere Seide” (Berlin, 2000).

Na 58. Beogradskom sajmu knjiga L. Dirjan će biti jedna od učesnica u razgovoru na temu “Intimna poezija – mikroprostori slobode” koji će se održati 23. oktobra u 18h.

naslovnica_privatni_svetovi_dirjan

Izbor iz zbirke “Privatni svjetovi”

KAKTUS

„Uzmi nešto za uspomenu iz babine kuće“, rekla mi je jedna od strina. Provrzmala sam se tih nekoliko sati poslije pogreba kroz sve sobe. Sjela sam čak i na njen krevet. Još uvijek je mirisao na domaći sapun. I na hljeb. Čak sam rukom pomilovala njen prazni jastuk.
U dvorištu, odmah do velike drvene kapije vidjela sam kaktus u saksiji. Uzela sam ga. U jednu ruku putnu torbu, u drugu njega. Ušla sam u autobus. Držala sam ga sve vrijeme u krilu. Do Beograda je bilo nekih 70 kilometara. Do noćnog voza za Skoplje imala sam desetak časova čekanja. Torbu sam ostavila u garderobi. Kaktus nisu htjeli da prime. I tako sam s njim ušla u tramvaj. U Knez Mihailovoj sam razgledala knjige po knjižarama, a on me s vremena na vrijeme bockao listovima. Putovao je sa mnom skoro čitav dan. I cijelu noć. U vozu sam saksiju stavila na pomoćni stočić. Putnik nasuprot meni je na drugom stočiću rasprostro novine u kojima je bilo pečeno pile, i dok je jeo pitao me je, gdje sam to bila kad toliko brižljivo nosim ovu “hrpu bodlji”. Ne sjećam se da li sam mu nešto odgovorila.
Moja baba, te prve noći spavala je u zemlji. Na kraju sela.

IZGUBLJENE STVARI

Spavaćice od bijelog batista s pamučnom čipkom
olovke, adrese, telefonski brojevi,
plaćeni i neplaćeni računi
pozajmljeni pa zaboravljeni naslovi knjiga
pisma napisana i nesnimljena
nepritisnuto Ctrl i s
izgubljene
riječi, pejzaži, vozni redovi, brojevi kolosjeka
mapa metroa Pariza i Berlina
flašice s kremom protiv bora
češljevi, fenovi, sitni novac
cijele krupne banknote
jedan crni šal od kašmira
koji sam deset godina nosila na ramenima
od septembra do maja
kupljen u ašramu Sai Babe
sa žutim vezom, s koncem za šivenje
i sve noći jedne žene
sva udijevanja igle,
i lice i naličje su mu bili skoro isti
kidanje konca zubima
svi čvorovi, svi ornamenti,
tog vilinog konjica na kraju sam
izgubila u Sarajevu, krajem septembra 2003.
negdje kod Doma policije
na koktelu francuskog ambasadora
ili u žutom taksiju
primijetila sam to tek u mraku bioskopa “Kosmos”
pošto sam osjetila hladnoću s filmskog platna
od one scene u kojoj su jednog u bijelo
ofarbanog slona
iz „Priče o vezirovom slonu“ Ive Andrića
raznijele granate
a jedna djevojka je s kofom vode u rukama
pala u polje kamilice

POVRATAK KUĆI

U JAT-ovom avionu na liniji Beograd-Skoplje-Ohrid jedva da ima mjesta za nas nekoliko koji ulazimo u Skoplju, tražeći sjedišta. Ostali putnici, koji sjede umorni i iscrpljeni, jedva dišu. Polijećemo. Negdje pred Ohri dom, kad su se kroz okna prozorčića pojavili jezersko plavetnilo i crveni krovovi kuća iz okoline Trpeice, pošto je pilot najavio slijetanje, jedan od putnika glasno je rekao: Vadite maramice, opet smo poslije dvadeset godina kod kuće. I pedesetak Makedonaca iz Australije počelo je da se komeša po sjedištima, da skuplja torbe, da dovodi u red svoja tijela i da budi uspavanu djecu. Veliki kaubojski šeširi stvorili su pravi haos. U krilo mi je palo jedno pero goluba. Njime sad razdvajam pročitani od nepročitanog dijela knjige Teodora Zeldina Intimna istorija čovječanstva.

(Izbor iz zbirke “Privatni svjetovi”, OKF, Cetinje, 2009. Prevod sa makedonskog: Marina Markoska i Nenad Vujadinović)

Veći izbor pesama i kratke proze Liljane Dirjan:
>> Grupa 484
>> Sarajevske sveske

Share