Lev Rubinštejn: Što nam nedostaje

Fale nam priče, pa makar i ne najljepše, ali sa sretnim krajem.

Isprva ću ispričati tri obične priče, više zabavne nego poučne.

A potom, ako bude, naravno, vremena i želje, pokušat ćemo zajedno odrediti što među sobom spaja te priče. Pošto su tako različite, reklo bi se da ih ništa uzajamno ne povezuje – ni zajednički prostor, ni zajedničko vrijeme, čak ni zajedničke sižejne radnje.

Ili hajmo ovako. Dok budem pripovijedao, istovremeno ćemo se zapitati o tome što fali nama, slobodnim ili neslobodnim potrošačima teške i bezizlazne informacijske hrane, koja, privijajući se uz zemlju i izazivajući kiseli osjećaj puzeće katastrofe, ne obećava ni zračak nade.

Ovo je prva priča.


U dječjoj kvartovskoj poliklinici, u koju smo otišli mama i ja da bi napravio pretragu krvi, povratio sam zbog prevelikog stresa na maminu suknju.

Dok je u toaletu prala svoju suknju, gledao sam na zidovima hodnika plakate o tome da treba prati ruke, voće i povrće prije obroka.

Kad smo naposljetku izašli iz poliklinike, na rukav njezinog svijetlog kaputa odmah se olakšao golub. Dok je tražila u torbi maramicu da bi obrisala golublji izmet, iz torbe je pravo u proljetnu bljuzgavicu ispala njezina putovnica.

Prvi i posljednji put sam čuo kako je mama psovala. Za mene je to bio toliko veliki šok da sam se pravio kao da ništa nisam čuo.

A zašto sam sve to zapamtio? Samo zbog toga što je odmah poslije toga mama odjednom rekla: „Idemo u slastičarnu kupiti tortu!“

To se nije događalo.

I mi smo kupili tortu! Baš onu, moju omiljenu, s raskošnom svijetlozelenom ružom od margarina, koja je cvjetala usred odnjegovanog biskvitnog cvjetnjaka. Već sam znao kome će dopasti ta bujna ruža, znao sam koji će srećković s ushitom i žudnjom otkinuti taj nevini cvijetak, i nisam se prevario.

Je li to sreća? Itekako!

A evo i druge priče.


Slabo mi je išlo s fizikom u školi. Slabo možda nije prava riječ, išlo mi je jednostavno loše.

A učiteljica iz fizike Eljvira Vasiljevna se radi nečega prema meni odnosila lijepo i bila anđeoski blaga prema mojoj apsolutnoj neosjetljivosti za njezin predmet.

Zbog toga što sam se stalno vrpoljio na satu, nazivala me je perpetuum mobile. I to sasvim dobrodušno. A iz istog razloga učiteljica iz zemljopisa Irina Abramova prozvala me „cirkulacijom vode u prirodi“, iako sam bio jako dobar iz zemljopisa, čak odličan.

S fizikom, ponavljam, nisam bio baš na ti. I kad sam na satu bio miran i nisam brbljao ili sa Šuhovom, ili sa Smirnovom, nisam pazio na predavanje, već sam jednostavno čitao neku knjižicu koju sam držao pod klupicom. Naravno, Eljvira Vasiljevna je sve to primjećivala, ali se pravila da ne vidi.

I uvijek sam kod nje imao čvrstu, solidnu trojku. „Iskreno vam se zahvaljujem, Eljvira Vasiljevna“ – govorim ovdje i sad. Pa neka i s velikim zakašnjenjem, no zato od srca.

Uglavnom, sve je bilo dobro, no u jednom trenutku kucnuo je čas za polaganje završnih ispita.

Pročitajte i: Nadija Teranova: NA SICILIJI PROTIV MESECA

Trebalo je dati i fiziku. A na ispitu je uvijek bila takozvana komisija, odnosno učitelji iz drugih razreda, između ostalog i iz fizike, a ponekad čak i direktor.

Izvukao sam papirić. Ne sjećam se koje je bilo prvo pitanje. A drugog se sjećam dobro. Bilo je praktično. Odnosno trebao sam od predložene garniture nekakvih detalja, kabela i šarafčića sklopiti radioprijemnik.

Sjeo sam za klupu, predodređen na propast. Opipavao sam i vrtio u rukama sve te stvarčice i naposljetku, u paroksizmu paničnog nadahnuća, počeo sam nasumice spajati jednu stvar s drugom nakon čega je kod mene ispalo nešto. Točnije – koješta. Uglavnom, štogod.

Nesumnjiv znak uspjeha za mene je bila ta okolnost da nije ostao ni jedan suvišan, neiskorišten detalj.

To je bilo sasvim nešto drugo od neprestano reproducirane u obiteljskim predajama priče o tome kako je moj brat kad je imao oko 8 godina, odnosno još prije mojeg rođenja, rastavio budilicu koju više nije mogao nazad sastaviti, jer mu je cijelo vrijeme ostajao jedan detalj-siroče – ili ovaj, ili onaj…

A gle mene!

priče

„Sklopio sam“ – rekao sam drhtećim glasom, još sasvim ne vjerujući u stvarnost ostvarenog čuda.

Eljvira Vasiljevna brzo je došla do mene, očima brzo preletjela plodove moje inženjerske djelatnosti, malčice se uznemireno osvrnula oko sebe i glasno, tako da bi je čuli članovi komisije, rekla: „Bravo! Pravilno!“

Ta pohvala toliko me je osokolila, ja sam toliko povjerovao u tom trenutku u svemoć ne samo ljudskog razuma kao takvog, već i mojeg pojedinačnog, da sam, odbivši mogućnost da se zaustavim na postignutom, odlučio provjeriti to čudo tehnike, pa sam navukao na sebe slušalice, počeo stiskati dugmad i vrtjeti amo-tamo nekakve polugice i kolutiće. Pošto nisam čuo ništa, čak ni karakteristično pucketanje, apsolutno ništa, ja sam se radi nečega, preko čitavog razreda, izderao: „A zašto se ništa ne čuje?“ Moje riječi izgovorene su s određenim izazovom, čak pretenzijom za koju, međutim, nije bilo jasno kome je upućena.

Eljvira Vasiljevna, s tek iskrsnulim svijetlocrvenim pjegama po njezinom licu, jurnula je k meni i stisnutih zuba prosiktala: „Smjesta rastavi“.

Nekako sam odmah sve shvatio. I rastavio sam.

I komisija nije ništa primijetila! Ili se pravila da nije – u čemu je razlika!

Dobro se sjećam da sam tad dobio krila i da sam iz razreda izašao pun zanosa. Pa kako i ne bi: sve se završilo na najbolji način. A to da nisam sklopio prijemnik – koji će mi ionako to vrag!

Koji će mi vrag kad postoji takva sreća kao što je trojka iz fizike, na koju sad imam potpuno pravo zaboraviti. Zauvijek. Sreća!

I naposljetku.


Moj poznanik iz Vologde jednom je doputovao u Moskvu i prve večeri otišao u nekakav restoran.

To je bio cuger i u pijanom je stanju, treba reći, bio sklon skandalima.

Uglavnom, on se tamo, u tom restoranu, uspio jako brzo posvađati s jednim od posjetioca za susjednim stolom, i oni su otišli u garderobu da bez svjedoka razjasne karakter njihovog naglo eskalirajućeg odnosa.

Prvo je on, bez ikakvog uvoda, dobio udarac. Potom se, naravno, revanširao. Udarivši svojeg protivnika po jagodičnoj kosti, s užasom je vidio kako je iz njegove glave ispala loptica, zvučno udarila o pločice poda, nekoliko puta nestašno podskočila i živahno se otkotrljala pored školjke.

To je bila očna proteza.

Moj poznanik se toliko preplašio da se učas otrijeznio, odmah se počeo miriti s protivnikom te su se njih dvoje bacili u potragu za izgubljenim okom.

I oni su ga našli! I to oko bilo je svečano instalirano na svoje zakonito mjesto. A njihova zajednička i, što je još važnije, uspješna potraga postala je, stjecajem okolnosti, uzrokom ne samo burnog pomirenja sukobljenih strana, nego i budućeg prisnog prijateljstva, za što su odmah ispili svaki po čašu šampanjca.

Moj poznanik je rekao da su popili po čašu. Poznajući njega, ne bih rekao da se radilo o čaši. Ni o šampanjcu. Uostalom, čemu cjepidlačiti ako se radi o takvoj sreći i miru u čitavom svijetu!

Pa, eto…

Ponekad ih se prisjećam jer su mi te priče jako potrebne.

Zato što se sreća najsigurnije skriva na neko vrijeme u zakutcima i tajnim džepićima našeg sjećanja, i nju nije tako jednostavno naći usred zgužvanih papira, izgorjelih šibica i osušenih ogrizaka jabuke. No zato kad se neočekivano otkrije, zapljusne te takvim zanosom!

Prisjećajmo se.

Autor: Lev Rubinštejn
Stengazeta, 23.06.2020.
Preveo: Ivo Alebić
Izvor: Peščanik.net, 02.07.2020.

Share