„Ledeni dvorac“: Gubitak je predznak sazrevanja

Prikaz knjige „Ledeni dvorac“, autor: Tarjej Vesos, izdavač: „Dereta”, 2016. (orig. „Is-Slottet“, 1963)

Nije neobično, čak sve češće deluje kao izlizani literarni kliše, za dočaravanje osećanja velike, parališuće praznine i (mada ne nužno) tuge upotrebiti sliku beskrajnog, neumoljivog leda. Njegova okoštalost nemilosrdno steže, zarobljavajući previše izloženo srce i potrebno je mnogo (uzaludnog?) napora ili, češće, strpljivog prepuštanja dejstvu vremena i okolnosti, kako bi se takvi slojevi malo po malo razbijali. Roman „Ledeni dvorac“ uspešno koristi metaforu iz naslova za dočaravanje rasta, formiranja i urušavanja pojedinih osećanja unutar bića, čuvajući njihov nedokučivi karakter od početka do kraja svog liričnog narativa.

Iako pisac Tarjej Vesos hronološki pripada klasičnoj norveškoj književnosti XX veka, njegova proza očigledno baštini ogroman uticaj romantizma i simbolizma. Stoga se ova knjiga posmatra i čita prvenstveno kao poetski roman, čije su vodeće metafore, kompozicija i način iznošenja sadržaja najviše nalik pesnički maglovitoj tvorevini sa jakim emocionalnim dejstvom. Na postavljene i tek oprezno, ali nedovoljno dotaknute skrivene probleme nema odgovora, barem ne u vidu konvencionalnog, očekivanog rešenja. Priča nameće nužnost da je više slutimo i osećamo, nego jasno promišljamo ili racionalizujemo.

Ledeni dvorac

Negde u hladnoći zimskog prostranstva Norveške, žive jedanaestogodišnje devojčice Sis i Un. Prva je popularna u školskom krugu, uvek okružena vršnjacima – druga se, tek pristigla iz nepoznate sredine, uporno drži po strani. Un nije tipičan primer neprilagođene osobe, njena usamljenost je svesno birana, mada bi se ostala deca iz razreda rado družila sa njom. Isto važi za Sis, koju nova učenica počinje da intrigira, usled čega se razvija neka vrsta opsesivne radoznalosti i stidljive, ali jake želje za bližim upoznavanjem. Čini se da je potreba obostrana i Un je jednom prilikom, konačno, poziva u posetu.

Dok Sis u pogledu porodične situacije ispunjava svaki kriterijum „normalnosti“, čak idile (kći jedinica brižnih roditelja), Un je siroče koje se nakon majčine smrti (pola godine pre toga) doseljava kod svoje ostarele, usamljene tetke – takođe prilično izolovane od ostatka susedstva. Devojčica odmah nagoveštava novoj drugarici kako to nije sve – da u svojoj prirodi krije nešto čudno, čak sablažnjivo, što bi želela, ali ne sme, nikome da poveri. Un je vanbračno dete, za oca zna jedino na osnovu fotografije i neobično „značajnog“ podatka da je imao sopstveni automobil. Iz tog prvog i jedinog druženja, njih dve otkrivaju neverovatnu bliskost, čak određenu vrstu dvojništva (scena ogledanja) usled buđenja dotle još nedoživljenog osećanja duhovne povezanosti. Međutim, intenzitet utiska, pomešan sa Uninom čak pretećom naznakom težine neizgovorenog, čini da Sis ustukne i prilično uznemirena se vrati kući. Ipak, kod obe je probuđeno osećanje radosti zbog pronalaženja prijatelja i privilegovanosti odnosom u začetku.

Najavljena veza se, ipak, nikada neće razviti u očekivanom smislu, jer Un već sutradan, na svoj način se boreći sa nečim što doživljava kao prekretnički trenutak, nestaje u obližnjem zaleđenom vodopadu, poznatom kao „zamak“ zbog zapanjujuće sličnosti ove prirodne konstrukcije sa tvorevinama ljudskih ruku. Nastupa kolektivna potraga, koja u priču unosi elemente avanturističko-detektivskog zapleta. Ipak, mnogo važnije biva ono kroz šta Sis od tog trenutka počinje da prolazi. Pod teretom neizrečenog, svega što nisu uspele artikulisati – a ostalo je traumatično blizu i živo, nepremošćeno, devojčica se otuđuje od svih, postavljajući samoj sebi strog, obavezujući zavet. I dok se godišnja doba polako smenjuju, njenu dušu zahvataju gotovo podjednako postupne faze procesuiranja, održavanja i zalečenja – što je predočeno briljantno opreznim, krhkim stilom.

Pomamni metež u pustoj, poluosvetljenoj, prohladnoj proletnjoj noći. Lomljava, koja nije okrenuta ni prema čemu, potiče od najdubljih veza koje su oslabile. Mrtvi ledeni dvorac poprima zvonak glas u svom poslednjem satu, kad shvata da mora da se pusti. U toj žestokoj borbi odzvanja, čini se da kaže: „kod nas je mrak“.

Priča neprestano balansira između bajke/legende i simbolikom obavijenog realizma. Niko sem dve devojčice nema (poznato nam) lično ime, opisi su krajnje zamagljeni i svedeni na pretežno emocionalni efekat koji postižu, na osećanje izazvano prisustvom naspram junakinja. Pripovedanje teče „iznutra“, tako da smo uglavnom prepušteni krajnje subjektivnim predstavama, slutnjama, zbunjenim reakcijama jedne od devojčica na buđenje novih senzacija. Samim tim, naslovna metafora može biti shvaćena na različite načine, kao tamnica smeštena unutra umesto isključivo spolja, samo srce ličnosti-fokalizatora, ili eksteriorizovani nemir, zagonetka, inicijacijski stupanj.

Bio je to obližnji vodopad koji je oko sebe izgradio neobičnu ledenu planinu tokom ovog nesvakidašnje dugog perioda snažnog mraza. Pričalo se kako liči na dvorac, i niko nije mogao da se seti da je ikad pre nešto slično video.

Iako nije pretežna, u romanu postoji nekoliko značajnih i majstorski izvedenih epizoda akcije, poput noćne potrage za nestalom Un ili, nešto ranije, njene samostalne posete čudnom mestu. Upravo to je najuzbudljiviji, ujedno najpoetičnije osmišljen deo romana, ispunjen simbolikom, napetošću, veštim nizanjem dramatičnih efekata. Od prvog spominjanja izdvojena, Un sa svojom tajnom tokom ovog odeljka prerasta u polumitsku figuru, nešto između Kerolove Alise i Andersenove Gerde, izgubljenih u začudnom svetu koji više ne želi da ih pusti napolje.

Pogledajte i >> 5 novih knjiga IK DERETA za čitanje tokom praznika

Prijateljstvo se prekida još pre nego što su uspele da ga razviju, pa ipak Sis, od druge celine (ili trećine) romana jedini fokalizator, ne uspeva, niti želi da odustane. Grčevito se držeći nečega što bi mnogi, sa strane, obeležili kao nepostojeće, istovremeni sebi zadaje bol i gaji čudan ponos, koji joj u oba slučaja pružaju osećaj vlastite izuzetnosti.

Pisac besprekorno beleži jačanje osećanja koja u tako osetljivim godinama još ne umemo da objasnimo, čak ni dobro podnesemo, ali nam instinktivno polazi za rukom da ih kanališemo pri socijalnoj interakciji. Knjiga je, više nego izlaganje konkretne radnje, zapravo – slutnja, veliko osluškivanje (drugih i sebe) sa iščekivanjem neminovne promene. Ledeni dvorac kao metafora i materijalizovana pojava, igra ulogu tačke razdora, ali i novog povezivanja između Sis i kolektiva.

Niko ne može da svedoči padu ledenog dvorca. To se dešava noću, kad sva deca spavaju.

Posebno je zanimljivo poigravanje „zamka“, kao prostora, sa svima koji u njega zakorače – poput začaranog lavirinta, muzeja iluzija ili više povezanih prostorija bez vidljive mogućnosti bekstva, u sebe upija energiju ili emocije posetilaca-„uljeza“, vraćajući im njihov preteći eho.

Ovde je nešto tajnovito. Oni izvlače tuge koje nose u sebi i usađuju ih u ovu noćnu igru svetlosti i naslućivanja smrti. Tako je bolje, zavaravaju se omamljeni time. Raspoređuju se okolo leda, svetlost lampi se raspršuje o pukotine i prizme i sudara sa snopovima koji dopiru s drugih strana – novi blokovi se osvetljavaju da bi se potom opet zatvorili zauvek. Toliko su toga svesni da drhte.

Važan je i motiv odraza ili ogledala, kojim se samoposmatraču u lice vraćaju najskriveniji strahovi, nedoumice i sumnje. Prostor se na taj način poigrava ljudskim umom, služeći kao uništitelj ili teritorija pročišćenja.

Ali jasni mrak ne mogu da spreče jake i divlje želje. On nastavi da brzo ispunjava prostor i da se zgušnjava.

Trajna vrednost romana „Ledeni dvorac“ sastoji se u prefinjenom stilu, tretmanu složenih duševnih treperenja na krajnje delikatan način, spretnoj metaforici i postignutom poetsko-hronološkom kontinuitetu. Njegova „pesma“ o odrastanju zvuči baladično i setno, ali i poziva na buđenje.

Autorka: Isidora Đolović

Podelite sa prijateljima:
Share