O knjizi Kuća od papira Karlosa Domingesa (Narodna knjiga, 2005)
Novela Carlosa Marie Domingueza pod naslovom Kuća od papira („La Casa de Papel“, 2002) pripovijeda o nekolicini fikcionalnih i stvarnih života. Priča započinje tragičnom smrću profesorice Blume koja je skončala čitajući poeziju Emily Dickinson. Pripovjedač se, zatim, predstavlja kao Blumin prijatelj i profesor koji će zauzeti njenu poziciju na univerzitetu. Ipak, glavni lik se nenamjerno udaljava od ličnih ambicija i želja za uspjehom onda kada na njegovu adresu stigne zaprašena i cementom prekrivena novela Josepha Conrada nazvana „Obrisi sjene“.

Radnja će u nastavku novele govoriti o prašnjavom porijeklu Conradovog kratkog djela, a glavni junak upoznat će sudbine dva čovjeka čiji su životi bili posvećeni skupljanju knjiga. Kroz dijalog sa Delgadom, neimenovani pripovjedač otkriva sve o čudnom životu Argentinca Carlosa Bauera, čije ime je bilo upisano na Conradovu kratku priču. Bauerov stan, priča Delgado, bio je ispunjen knjigama od poda do stropa, a strogi raspored na policama varirao je od tematike romana pa sve do autora koji zbog ličnih prepirki nisu smjeli stajati jedan do drugog. Bauer, usamljeni muškarac, danima je čitao romane, pa onda knjige i časopise o tim romanima, da bi na kraju sastavljao vlastite zabilješke o pročitanom, stvarajući tako još pisanih tragova na svojim policama. Njegovo pamćenje počelo je da blijedi, a knjige su se samo gomilale. Nakon posjete Mexicu, Bauer odlučuje napustiti svoj stan i izgraditi kuću na obali Urugvaja. Ta kuća je, kako i naslov novele govori, napravljena od knjiga – kuća od papira.
Opčaran pričom o strastvenom bibliofilu koji je izgubio razum, glavni junak Dominguezove novele odlazi na adresu Bauerove kuće od papira. Ono što nalazi samo su zidovi doma:
„U nekoliko delova nagnutih, smežuranih i neravnih zidova, između maltera od cementa, školjkica, mrtvih lišajeva, pretvorenih na suncu u krečnjak, a zatim ovlaženih, mogao sam da nazrem nekoliko stranica lepljivih i tvrdih poveza poput ribljeg hrskavičavog skeleta, sa nečitljivom tipografijom, tamne boje, korice jedne enciklopedije, jednu broširanu ediciju, napunjenu belom penom, sa svojim uvijenim i deformisanim stranicama“.1
Conradova novela „Obrisi sjene“ potiče upravo iz te kuće, napravljene od kapitalnih djela svjetske književnosti. Cementom povezane knjige pokazivale su djela Shakespeara, Balzaca i Markesa, što je za pripovjedača „Kuće od papira“ predstavljalo bolni gubitak i noćnu moru jednog profesora književnosti. Iako do kraja novele ne saznaje razlog Bauerovog poduhvata, glavni lik pokušava odgonetnuti vezu preminule kolegice Blume, Bauera i jedne cigle iz kuće od papira – Conradove novele. Nepouzdani pripovjedač zadovoljava se odlaskom na Blumin grob, gdje ostavlja ono što joj je trebalo stići na adresu i pomoći u istraživanju teze o Conradovim djelima.
Pogledajte i: Prikazi i recenzije knjiga
Dominguezovo djelo govori o književnosti, knjigama, piscima i čitateljima, ali, između svojih redova, govori i o značaju pročitanog, o tome kako jedna knjiga može promijeniti smjer sudbine čitatelja ili, pak, o tome kako jedan čovjek može promijeniti sudbinu knjige. Zidovi kuće, shvaćeni kao metafora, mogu nas upozoriti na društveni aspekt čitanja knjiga: da li je knjiga zaista pročitana ako ne podijelimo to iskustvo sa drugim čovjekom?
Autorka: Ermina Ribić
1 Dominguez, C. 2005. Kuća od papira. Podgorica: Narodna knjiga, str. 49.