Ksenija Vukčević: Izbor pjesama

Ksenija Vukčević rođena je u Podgorici, gde je završila gimnaziju i muzičku školu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao novinar za dnevni list Politika, pisala za Politikin zabavnik; saradnik na online portalima. Kratke priče i poeziju je objavljivala u zbornicima, časopisima i portalima iz zemlje i regiona (Alma, Najlepše kratke priče, Koraci, Bludni stih, Astronaut…).

Izvini, molim, i drugi put

Proljeće u četiri zida,
potragu za smislom vodim uporno i sam.
Ispiram oči od svih užasa svijeta,
budim se, spavam,
budim se, sanjam.
O najljepšim stvarima ćutim,
niko me ne pita ništa
i ja zaboravljam da kažem hvala.

Sok od zove

Suze i šminka i
kraj ljeta pod jezikom.
Između dva napada panike
i hiljadu oblika jednog smisla,
zaboravila me je.
Od juče vjerujem da će jesen doći,
od juče se smijem i kad nije smiješno,
počeo sam polako da shvatam –
ona više nikad neće mirisati
na sok od zove.
Proći ce vrijeme i to će prestati da bude važno.

Ksenija Vukčević

Mreža za leptire

Sjećanja hvatam mrežom za leptire,
izmiču mi boje, mirisi i neki važni datumi.
Oblici pod rukama i tajne u grlu;
Da li su žene koje sam volio
mirisale na decembarska jutra?
Sjećam se cijele mladosti u jednom danu
i kad sam primijetio prvu boru.
Mrštio sam se nad stvarnošću,
smijao njenom porazu pod ljepotom.
Ne sjećam se od čega je nastala,
u mojoj mreži ostalo je još samo
par rastanaka,
jedan sunčan dan
i velike riječi, kao šuplje kamenje,
što odzvanjaju ehom njenog imena.

Pogledajte i Književni periskop

Intermezzo u ovom fijasku

Ostavljaš me u nastavcima,
jutrima i kiši;

U epizod i ‘romatičan gest’
poklanjaš mi strpljenje.
Marija, moje grube ruke ne znaju da otvore
tako fine kutije.
Isprljaću je, ulubiću, polomiću je
i opet neću stići u pravo vrijeme.
Ja znam da kasnim jer žurim,
a ne znam šta me tjera da idem.

U epizodi ‘volim te’
poklanjaš mi sat bez baterije.
Marija, moje debele ruke nisu pravljene
za tako fine i tanane kaiševe.
Rastegnuće se, pući će,
i opet neću znati ništa o slobodi i ljubavi
i zašto kazu da tada vrijeme staje.
Nekuda sam krenuo, a iz svakog ogledala
požuruju me sijede vlasi što se množe.

Ostavljaš me u nastavcima,
ni ulicama ni psima,
ni da odem zaboravu
ni u budućnost.
Večeras bespomoćno sjedim
i čekam da sve ovo već jednom prođe.
(Marija, pa meni je rođendan!)

Podelite sa prijateljima:
Share