Kroz prirodu do sebe: Optimistični aktivizam romana Hane Gold

Prikaz knjiga Hane Gold „Poslednji medved“ (The Last Bear, 2021) i „Izgubljeni kit“ (The Lost Whale, 2022), ilustracije: Levi Pinfold; prevod sa engleskog: Aida Bajazet; oba izdanja: ProPolis books, 2022.

Književni prvenac Hane Gold, po svemu sudeći nezvanični početak ciklusa posvećenog podizanju svesti o značaju zaštite prirode (naročito životinjskog sveta), možda sadrži izvesne naučne nepreciznosti, ali bez sumnje je rezultat iskrene potrebe za društvenim aktivizmom ispoljenim kroz pisanu reč. „Poslednji medved“ se ne obraća isključivo onima koji bi trebalo da su odavno upoznati sa pogubnim posledicama sve bržeg uništavanja ekosistema planete dejstvom ljudskog faktora, već generacijama koje tek dolaze i zapravo imaju neku šansu da naprave razliku, počne li se na vreme. Samim tim, iako pretežno fantazijski oblikovana, priča u svojoj pozadini obuhvata mnogo surovih činjenica iz realnosti, koliko god one neverovatno zvučale.

Poslednji medved

Ideja pripitomljavanja belog medveda od strane jedanaestogodišnje devojčice, usred arktičke pustoši gde naizgled beskrajno traje fenomen ponoćnog sunca, deluje bajkovito, ali je zato snaga iskrene emocije i empatijskog povezivanja otuđenog ljudskog bića sa netaknutom prirodom više nego stvarna, iskonska i zadivljujuća. Izvesnost osvešćenja i povratka korenima toliko je jaka da ostale pojedinosti sižea čini sasvim dovoljno uverljivim, mogućim.

Hana Gold se opredelila za konvencionalnu temu robinzonovske avanture na Ostrvu medveda, jedva vidljivoj tački u vodenom prostranstvu, oko dan plovidbe udaljenoj od norveške obale. Tamošnja meteorološka stanica čeka novoangažovanog naučnika, rasejanog profesora Vuda, udovca koji od tužnih uspomena beži u isrcpljujući rad na univerzitetu. Njegova ćerka jedinica Ejpril zbog toga odrasta poludivlje, nesputano, ali usamljeno i sa stalnim osećanjem izopštenosti iz zajednice. Osim takve, uslovljene različitosti, naglašeno je kako devojčica poseduje od majke nasleđen dar komunikacije sa životinjama. Pola godine predstojeće izopštenosti zamišlja kao avanturu u najavi i priliku da se poveže sa uvek zauzetim ocem, jer, uprkos imenu, na ostrvu samih medveda više nema – ili barem tako svi veruju.

Pošto se iskrcaju, smeste i započnu sa rutinom, Ejpril shvata da joj i tamo predstoji pretežno samovanje dok se otac bude bavio istraživanjima. Upoznajući ostrvo, slučajno dolazi do otkrića koje joj menja život. Odlučuje da pokuša nemoguće: da sazna kako se Medved uopšte našao na dokazano pustom ostrvu, odakle je stigao i može li ga nekako vratiti kući. Njeno postepeno zbližavanje sa divljom životinjom, oslonjeno isključivo na veru u moć sopstvenih dobrih namera, uslovljava tajnovitost na drugoj strani i komplikuje junakinjin već složen odnos sa ocem. U tom manje očiglednom sloju značenja, „Poslednji medved“ je priča o otkrivanju sebe, otkidanju ili bežanju od tuge starih i otvaranju perspektive za nove životne horizonte.

Ejpril Vud je neobično hrabra, odlučna, ali i dirljivo osećajna devojčica koja nedostatak jednog fizički, a drugog duhom nedostupnog roditelja nadoknađuje usmerivši plemenitost i potrebu za bliskošću životinji u nevolji. Spasilačka misija u koju se upušta bez dvoumljenja, sebičnih pribegavanja komforu ili zdravorazumskog oklevanja, usled zahtevnosti poduhvata rezultuje lančanim promenama perspektive ne samo kod Ejpril, već i njenog oca, zatim kapetana koji ih je prevezao na Ostrvo i njegovog sina Tora, a u krajnjoj autorkinoj nameri i čitalaca, na čije se osvešćivanje tako optimistično računa.

Izdvajaju se motiv „medveđeg urlika“ kao pokušaja buđenja sopstvene odvažnosti, način na koji Ejpril pamti majku i situacije u kojima je se priseća (svetlost, životna energija, prozračnost), simbolika Mocartove muzike (koju otac, zatvarajući se u svoj svet uspomena, stalno sluša u pokušaju da zadrži sponu sa izgubljenom suprugom), kao i junakinjino ime i prezime koji direktno aludiraju na vezu sa prirodom, divljinom, sezonskim ciklusima. Njen otac je primer stereotipa smotanog naučnika, čije epizode ispunjava komika, ali i obeležava Ejprilina pretežno saosećajna tačka gledišta.

U „Izgubljenom kitu“, primenjen je gotovo identičan, samo obrnut model. Glavni lik Rio Tarner takođe ima jedanaest godina i putuje u Oušn Bej nadomak Los Anđelesa, na obalu Pacifika. Razlog privremenog napuštanja Londona je uznapredovala psihička bolest njegove majke violinistkinje, zbog čije hospitalizacije Rio mora da neko vreme provede kod bake Fren Gilbert, žene koju nikad do tada nije sreo. Uprkos početnom opiranju, novo okruženje ga veoma brzo osvaja. Pronalaskom majčinih crteža iz školskih dana, saznaje za njen stari hobi i postojanje tajanstvene „Belonose“. Negde u isto vreme, slučajno poznanstvo sa ćerkom lokalnog kapetana, Marinom Silver, prelazi u prijateljstvo i priliku da se direktno oproba u posmatranju kitova, s obzirom na to da Silverovi žive upravo od organizovanja takvih tura.

Način na koji Rio pojmi i oseća okean, simbolika njegovog imena, društveni položaj i porodična struktura (roditelji su razvedeni, nagovešteno je da otac ima novu suprugu i dete) veoma su slični Ejprilinoj. Kao u knjizi (i prema njoj snimljenom filmu) „Sve o dečaku“ Nika Hornbija, ovde su uloge roditelja i deteta zamenjene jer Rio, praktično otkako pamti, brine o majci tokom njenih depresivnih kriza.

Za razliku od junakinje prethodne knjige, koja se raduje promeni mesta kao nagoveštaju pozitivnog preokreta u svakodnevnici, Rio u Kaliforniju odlazi nerado, rešen da u durenju naprosto „izrecka” četiri nedelje raspusta tokom kojih će majka biti na klinici. U nemogućnosti da se odupre stečenoj navici preterane brige za drugoga, ali i potpuno nezdravoj vezanosti za preuranjenu ulogu staratelja, isprva se svim silama protivi prilagođavanju okolnostima. Međutim, sticanje uvida u pojedinosti iz majčine srećnije prošlosti donosi motivaciju da se, tražeći pomoć za nju, zapravo približi samom sebi. Migracije kitova od Aljaske do Meksičkog zaliva odvijaju se upravo u doba godine kada se dečak zadesio na licu mesta, što stvara neku vrstu sudbinski neponovljive prilike da nešto učini za majku, sebe, ali i svet. Uspostavljanjem kontakta između životinje i čoveka, još jednom se ispoljava isceliteljska moć prirode, kao suština svega.

Važan je, uz to odlično sugerisan, Marinin odnos prema moru, pučini i ocu, koji karakterišu sušta sloboda, nesputanost i zadovoljstvo jednostavnim životom. Pronaći sebe u dodiru sa planetom, sagledati se kao deo nečega većeg, jeste vodeći preduslov za otkrivanje pojedinačne unutrašnje snage. I ovde glavni junak spoznaje neobičan dar, tzv. supersluh zahvaljujući kome dobija priliku da se oproba u službi spasavanja kitova (njihovog vraćanja na migracionu trasu), pronađe ličnu svrhu, ispolji herojstvo istovremeno pružajući globalni doprinos. Naravno, u tom procesu se zbližava sa Fren, što znači da zaceljuju porodične rane i pronalazi se mir nakon dugogodišnjih sukoba, života pod teretom krivice i nerazjašnjenih nesporazuma.

Spoj plemenitosti poruke, aktuelnosti odabranog predmeta (koja svemu dodaje naglašeno obrazovnu komponentu) i avanturističkog zapleta, čini ove romane jednostavnog, prijemčivog stila potpunim uspehom u idejnom i pripovednom smislu. Zahvaljujući pratećim ilustracijama, ali i jasnoj deskripciji, upečatljivo i verno su dočarani nestvarno lepi, opasni, međutim ozbiljno ugroženi prostori. Baš zato što su nam fizički izvan domašaja, oni prečesto ostaju i teoretski ispušteni iz vida kada se govori o budućnosti planete, sve dok se ne čuje krajnje alarmantna, za bilo kakvu intervenciju zakasnela vest.

Posledice globalnog zagrevanja i zagađenja već sada su nepovratno razorne, ali – upravo to poručuje i Hana Gold – svaki pojedinačan, ma i najmanji napor, možda na duže staze može usporiti taj proces. Autorka bira optimističniju verziju, otuda je epilog obe njene knjige takav da čuva nadu u mogućnost krajnje pobede.

Autorka: Isidora Đolović

Podelite sa prijateljima:
Share