Katarina Petrović: ZORA

Katarina Petrović (Beograd, 1977) piše kratke priče kojima izražava sopstvene misli i osećanja ali i podsmeh okolnostima u kojima živi i pojedinim tipovima ličnosti koje susreće. Uređuje veb-sajt posvećen kućnom kuvanju. Trenutno čita knjigu „Pedro Paramo, Dolina u plamenu“ Huana Rulfoa. Živi u Beogradu sa mužem i sinom.


Smenjuje se severni vetar koji probija do kostiju sa popodnevnim jarama od kojih se teško diše. Obdanica je čas kraća čas duža od noći. Protiče voda kroz zemljana i kamenita korita. Prolazim kroz vreme.

Zoro?

Prvo sam slušala priče. Pradeda nije bio među onima koji su pisali istoriju. Kasnije je njegov već ostareli sin rekao:

“Za stare ću da glasam. Oni su se nakrali. Ovi novi će tek da kardu.”

Čitajući deo onoga što je iz povesti izdvojeno kao istorija shvatila sam da su pripadnici mog plemena činili grešku za greškom. Ponosili su se tradicijom, verom, vrednostima koje im uprkos svemu obezbedjuju opstanak. Nepismeni, nekulturni i sujeverni kao da su se prosto razmnožavali da bi ih bilo dovoljno da ponovo stradaju u narednoj nesreći. Nisu razumeli da opstanak obezbedjuje i prilagođavanje novim uslovima života. Prilagođavanja nikada nije bilo.

Petrović

Sećam se. Deca izbeglice su popunjavala odeljenja u školama, a maturanti od pre nekoliko generacija su nestajali tamo gde njihova noga pre toga nije kročila. Ponos je punio srca dok smo slušali stihove koji govore da smo krivi što jesmo a treba da nismo ili kako ćemo pored svih nedaća umreti od smeha.

Nije se umiralo od smeha već od metaka i bombi, ali i dalje smo se razmnožavali zatvoreni spolja i zatvoreni u sebe.

Sredinom studija, u noćnim vestima sam čula da su odobreni vazdušni napadi i da je poslednji strani pregovarač napustio Zemljicu. Pre odlaska se ošišao. Valjda sam zato i ja otišla u kupatilo da se očešljam. Devojačka kosa je još uvek bila gusta i dugačka a mršavo telo je protresao drhtaj straha. Strah je strujao telom sedamdeset i osam dana sve dok moje pleme nije proglasilo slavnu pobedu i nastavilo da bude iako ne treba da bude. Da diše radioaktivna isparenja i da jede plodove zagađene crnice.

Kada sviće?

Na vlast su došli treći. Bili su lepo obučeni, neki od njih i govorljivi. Trajali su deset godina a pleme se nije prilagodilo. Razmnožavali smo se ostajući zatvoreni u sebe.

Došli su četvrti, traju i danas.

Andrija, bio si u pravu. Krali su i drugi i treći, kradu i četvrti. Odakle? Bože, koliko li je bogata Zemljica?

Sada prolazim kroz vreme sporijim ali nešto čvršćim korakom. Razumem da su se vođe plemena redom bogatile dok je narod listom propadao. Ratovi su pustošili Zemljicu, a siromaštvo je pustošilo duše. Opustele duše ne haju. Rastočile su porodicu kao izvor i ishodište. Pleme se samo u sebe urušilo jer u središtu plemena je proširena porodica, a sada nema ni one osnovne: roditelja sa decom. Razmnožavamo se i dalje samo da bi nas bilo dovoljno da se ubijamo među sobom ili da ubijamo sami sebe.

Noći, koliko dugo traješ?

Znanje se nikada nije posebno cenilo a sada je potpuno obezvređeno. Obezvredili su ga oni koji su vaspitani da škola nikome nije mnogo dobra donela već da se samo treba dobro snaći. Bez ideje, bez plana, snaći se u trenutku, kasnije će se već videti. Neki od njih su uspeli da se snađu, a nagrada je bila novac. Ponekad mnogo novca. Novac donosi osećanje moći pa su počeli da nameću svoja ograničena razumevanja, vrednosti, ukus. Stid pred sobom i pred drugima je nestao. Umesto njega su zavladali bahatost i nestrpljenje. Niko se više ne pita da li ili kako? Jedino pitanje je: kada?

“Sve što poželim imaću i biće, inače…”

Inače ću ih primorati verbalnim ili fizičkim nasiljem. Još više će me se plašiti jer ću postupiti kao što je opisano u tekstovima pesama koje trešte iz automobila ili kao što bi uradio negativan junak iz tv serija kome se neki muškarci dive a za kim neke žene čežnjivo uzdišu.

Novac obezbeđuje dekadenciju, siromašni su posrnuli.

Računi, lekovi i šta preostane za hranu. Dan se pregura uz programe lakog sadržaja ili uz one koji učvršćuju mržnju prema svakome ko nije naš, ko nije kao mi. Uveče se gledaju takmičenja u pevanju polugolih devojčica pretvorenih u žene ili se uživo prati život grupe ljudi zatvorene u eksperimentalnim uslovima.

Trudnički stomak se radosno prikazuje celom svetu kao modni dodatak a kada se beba rodi zajednica se često raspada. Roditeljstvo zahteva žrtvu i odricanje a niko ne želi da trpi bilo šta što mu se ne sviđa duže od osam minuta i na to ima potpuno pravo. Uostalom, svi imaju sva prava, niko nema nijednu obavezu. Ako se ne raziđu, ljudi nađu način da se podnose bežeći od kuće, od porodice, od sebe. Beži se u veoma unosne ali zahtevne poslove. U promiskuitetne odnose sa drugim osobama. U alkohol. U drogu. U smrt.

Bića koja su došla na ovaj svet jer se pleme i dalje prosto razmnožava posmatraju, slušaju i usvajaju načine ponašanja.

Jednog jutra, dečak je iz predsoblja stana uzeo očeve pištolje i krenuo u školu.

Zoro, još dugo se nećeš zaplaviti.

Beograd, maj 2023.

Podelite sa prijateljima:
Share