Kalina Maleska: NEČOVEČNI ANTAGONIST

Kalina Maleska je makedonska književnica i prevodilac. Kratka priča Nečovečni antagonist objavljena je 2017. u autorkinoj zbirci kratkih priča Moj neprijatelj Itar Pejo, u izdanju izdavačke kuće Ili-Ili iz Skoplja. Prevod: Sašo Ognenovski


Miron Aronijevski je seo ispred svog laptopa i otvorio dokument za prevod. Nikad nije imao neki poseban stav prema tekstovima koje je prevodio, bez obzira na to jesu li mu bili interesantni ili ne: prema jednoličnom kucanju po tastaturi i prema izrazu njegovog lica – niko nije mogao da pogodi da li je on uživao u onome šta čita ili mu je bilo mučno i dosadno. Otvarao je dokument na stranom jeziku i na istom tom dokumentu na vrhu stranice je počinjao sa prevodom na makedonski jezik. Svaki pasus koji je prevodio na svoj jezik je zatim brisao u originalnom tekstu, a ispod njega su ostajali manji pasusi koji su trebali da budu završeni. Svim prevodilačkim zadacima je prilazio isto – sa knjigama i rečnicima oko sebe i elektronskim rečnicima otvorenim na internetu. Brzo i lako je gazio stranice ispred sebe, a tekst koji je trebao da se prevede iščezavao je nagnječen od slova jezika na kome je prevodio. Jedan po jedan, iščezavali su pasusi sa originala i pritom su se menjali sa pasusima iz prevoda.

Jedan dan, kada je Miron Aronijevski seo ispred svog laptopa i otvorio dokument za prevod, video je da je tekst dug dvesto stranica. Kao i uvek, namestio je kursor na vrhu stranice i počeo je da upisuje potrebne rečenice. Prevodeći ga na makedonski jezik, izbrisao je prvi paragraf originalnog teksta. Tako je prošao pet stranica, pišući duboko u noć. Umoran, već nije uspevao da vidi slova ispred sebe, pa je odlučio da isključi kompjuter. Ponosno je pogledao u donji, levi ugao ekrana kako bi video ukupan broj stranica – 200 i proračunao je iako je to već znao – da su mu ostale još 195. Ali, vidi čuda, tekst je porastao na 205 stranica i on je dobio očajni osećaj da se nije pomerio sa početne pozicije.

Odmah se osvestio. Prešao je kursorom na zadnju stranicu da bi se uverio da ono što je video nije iluzija. Zadnja stranica je bila dvesto peta. Pomislio je da se zbunio na samom početku kada je bio otvorio dokument i da je tekst imao 205 stranica, a da je on pogrešno upamtio broj 200. Pa, dobro, u tom slučaju ipak je preveo pet stranica i ostaju mu još dvesto. Ali, kad je ponovo preuzeo dokument iz elektronske poruke na koju mu je bio poslat, video je da se prvog puta uopšte nije slagao: dokument je za prevod imao – ipak – dvesto stranica. Kako je onda mogao da se uveća prilikom prevođenja?

Miron Aronijevski je bio premoren. Rešio je da malo odspava i da zaboravi ovaj neprijatni događaj, a sutradan će on gaziti i gnječiti original tako žestoko da će se on u samo jednom trenutku smanjiti na sto i devedeset strana.

Kalina Maleska

Seledeći dan je Miron stvarno seo ispred laptopa i slovima izazvanim udiranjem u tastaturu besmisleno je topio original. Svaki prevedeni pasus na makedonskom je značio jedan izbrisani pasus iz originalnog teksta, jedan pasus manje za prevod. On je na petnaestoj stranici: s tim što dokument ima 205 stranica, znači ostaju mu još 190 za prevod. Pogledao je u donjem levom uglu: ukupni broj stranica se bio povećao na 215.
Miron je skočio sa stolića. Otišao je da uzme nekoliko knjiga za koje je smatrao da će mu zatrebati. Vratio se i ponovo je seo: broj 215 je besmisleno stajao na ekranu. Ponovo je ustao. Popio je vodu, namestio je malo iskrivljenu sliku na zidu, premestio je mobilni telefon na drugoj polici, proverio da li mu radi penkalo na stolu. Kada se vratio do laptopa, dvestopetnaestica je svejedno stajala u donjem levom uglu, a ispisani redovi u tekstu su jedva primetno visili prema dole u obliku luka kao da mu se smeju. Miron je instinktivno pokušao da ih popravi rukom, ali dodir ekrana nije napravio nikakvu promenu na tekstu. Zatim je zatvorio dokument i ponovo ga je otvorio – tekst je bio dugačak 215 stranica.

U redu. 215 – 215. Rešio je da ne obraća pažnju na ovu činjenicu i produžio je da upisuje slova u svom uobičajenom tempu. Gazio ga je, gnječio, topio je tekst originala. Kada je preveo još pet stranica, pogledao prema dole sa nadom da će do sada prevedenih dvadeset značiti da su mu ostala još 195. Ali dole. U levom uglu, na sivoj traci je pisao broj 220. Preveo je dvadeset stranica, a još su mu bile ostale dvesto. Mion je zatvorio laptop, ne isključivši nijedan program na njemu i izašao.

Sledećih dana je pokušavao da pređe tekst na svaki mogući način – kada mu umesto 200 bude ostalo još 199 stranica, tada će znati da ga je pobedio, tada, i posle deset dana rada stići će do sto devedeset i osme, pa ako treba neka prođe i cela godina, ali svakako će on na kraju prevesti ceo tekst. Ali uvek kad bi pogledao do koje je stranice stigao i koliko je još ostalo, uvek bi mu preostalo još 200 stranica – ta se činjenica nikako nije menjala.

Možda će vas zanimati još neke priče i pesme iz rubrike Književni periskop >>>

Dok je Miron neviđenom brzinom udarao po slovima na tastaturi, pramenovi njegove masne kose su se dizali, krvave oči su mu se razrogačile u obliku konusa, a koža mu je visila sa jabučica. Miron nije prestajao da kuca – njegovi prsti su razvili mišiće jače od bicepsa plivača, a on nije ustajao sa stolice ispred laptopa. Od brzine prstiju stvarao se vetar koji je oduvao sve papire i zrna susama na stolu i oni su se razleteli naokolo kroz sobu kao mali uragan. Bio je siguran da će izvanrednom brzinom napokon izmamiti bezdušne brojeve i da će stopiti tekst za jednu stranicu potajno od kompjuterskog programa. A posle toga će biti lakše: gaziće, gnječiti i topiti pasuse originala i pretočiti ih u slova njegovog jezika. Danima i noćima je pisao brzinom koja je nadmašila sve svetske rekorde, ali koliko god stranica prošao, njemu je ostajalo još dvesto.
Kada je stigao do dvetstote stranice i video da je broj na ekranu levo dole četiri stotine, Miron je besno skočio u ekran kroz koji se otvorio portal koji ga je primio unutra.

Miron Aronijevski još uvek tumara po predelima teksta. Tekst ga guta, gnječi, gazi, a Miron polako iščezava, smanjuje se, topi. Toliko je smanjen da se već pretvorio u jedno slovo i još juri napred kroz stranice dok se i dalje smanjuje uplašen da ne bi iščezao pre nego što dođe do kraja teksta. A kraja nema nigde, i uvek kada Miron uspe da pređe na sledeću stranicu, tekst se isteže za jednu stranicu više.

Podelite sa prijateljima:
Share