
Jovan Jovanović Zmaj je rođen 1833. godine u Novom Sadu. Proveo je detinjstvo u imućnoj porodici. Školovao se u Gimnaziji u Novom Sadu, gde se umesto srpske učila mađarska istorija.
Studije u Beču, Pragu i Pešti, kao i prevođenje slobodarskih pesama, uticalo je na njegovo demokratsko opredeljenje. Najpre se opredelio da studira prava. Od 1863. do 1870. radi kao upravnik Tekelijancima, studira medicinu i uređuje satirični list Zmaj. Službovao je po raznim mestima: Novi Sad, Sremski Karlovci, Pančevo, Futog, Sremska Kamenica, Beograd, Zagreb, Beč…U Pešti je studirao medicinu. Kao lekar je radio po Vojvodini, Srbiji i Hrvatskoj i upravo ta profesija je pojačala njegovu urođenu trezvenost i racionalnost, a u isto vreme mu i omogućila kontakt sa decom.
Zmaj je iza sebe ostavio bogatu arhivsku građu. Pisao je celog života, od 1849. godine kada su nastale njegove prve pesme, pa sve do svojih poslednjih dana, kada je napisao upustva o vlastitoj sahrani uoči smrti 1904. godine. Nesumnjivo je jedna od glavnih ličnosti ne samo epohe romantizma, nego i u celoj našoj književnosti druge polovine 19. veka. Pisao je lirske pesme, balade, satire, humoristične i pesme za decu, jednu komediju, romantične pripovetke, humoreske, kritike, besede, prepevao je pojedine pesme ili veća dela preko stotinu stranih pesnika.
Jovan Jovanović Zmaj i Laza Kostić

Za dvadesetogodišnjicu njegovog rada u Novom Sadu priređena je prava nacionalna svetkovina u njegovu čast. Član odbora za proslavu bio je i Laza Kostić, 1874. Važno je pomenuti ovog pisca kada govorimo o Zmaju jer je on napisao Besedu o Zmaju, izdatu u Matici srpskoj, i u njoj govori tako da svi misle da je ljubomoran na Zmaja. Autor i sam smatra da je u pitanju jedna od najbolnijih knjiga u srpskoj književnosti, knjiga koja predstavlja dijalog sa imaginarnim sagovornikom, ali i sa čitavim nizom savremenika, i knjiga koja ostaje jedna velika, hrabra i čista odbrana poezije.
Profesor sa Filozofskog fakulteta, Milivoj Nenin pre svega misli da je Kostićevo pisanje o Zmaju i Zmajevim pesmama, zapravo, pisanje koje ima za cilj da pokaže šta je dobra pesma, a takvim pisanjem Kostić piše odbranu poezije, što znači i odbranu u onom banalnom smislu, gde je odbrana poezije u stvari odbrana pismenosti, ali i u smislu odbrane autonomije poezije. Do kraja života ostao je i kao građanin i kao pesnik čvrsto na zemlji.
U odnosu na Lazu Kostića, Zmaj je pesnik uprošćene pesničke slike. Njegova slika je uvek jasna. Zmaj uvek pred sobom oseća publiku.
Zmajevo delo
Zmaj je bio jedan od osnivača Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, zajedno sa Svetozarem Miletićem, Jovanom Đorđevićem i Stevanom Brankovićem.
Uređivao je listove Javor (1862/63), Komarac (1861/63), Zmaj (1864/71), Žiža (1871/74), Ilustrovana ratna hronika (1877/78), Starmali (1878/89), Neven (1880/1940). Sve te listove je dobrim delom ispunjavao vlastitim pesmama, humoreskama, crtežima i karikaturama.
Prvu zbirku pesama Istočni biser, prepeve istočnjačkih pesama, objavljuje 1861. godine. Zatim 1864. objavljuje Đuliće, tek 1871. Sve dojakošnje pesme. Đulići uveoci izlaze 1882. kad i Pevanija – impozantna zbirka u kojoj je sadržan ceo dotadašnji opus.
Da ga nisu pratile porodične nesreće, Zmajev život pun uspeha i sjaja, bio bi srećniji nego život bilo kog drugog srpskog pesnika.
Lirika Jovana Jovanovića Zmaja
Đulići i Đulići uveoci su kao neobičan lirski dnevnik, ali istovremeno predstavljaju i određen sistem lirskog mišljenja. U Đulićima pesnik daje definiciju idealne ljubavi, a u Đulićima uveocima zalazi u oblast metafizičke lirike, odnosno dotiče se metafizičke ljubavi i njenog smisla u kosmosu.
Izvodi pesnikove lirike nesumnjivo su u njegovoj ljubavi i porodičnoj nesreći, ali sama geneza tih pesama ima prevashodno literarni karakter. Kao i nemački romantičari, i Zmaj se poistovećuje sa idealom, kao sa nečim što je izvan realnosti stvari. Zmaj polazi od literarne fikcije i pod njenom sugestijom doživljava konkretnu ženu, Novosađanku Ružu Ličanin kao idealnu dragu. Zmajeva ljubav prema Ruži u jesen 1861. deluje kao čist pesnički doživljaj (mala, crna, neprivlačna), no Zmaj Ružu vidi kao idealno biće. Ljubav s idealnom dragom oslobodiće ga osećaja samoće.
U romantizmu se izdvajaju dve vrste pesnika: jedni naginju ka satanizmu i disharmoniji, a drugi čeznu za apsolutnom dobrotom i harmonijom. Zmaj pripada drugoj porodici pesnika. Njegove satirične pesme žigošu sve što odstupa od ideala. To je seizmografsko registrovanje svakog pomeranja u nacionalnom i društveno-političkom životu Srba.
Tema Zmajevih satira su tuđinsko vaspitanje srpske omladine, gušenje političkih sloboda, odnos vlasti i naroda, poltronstvo, političko ponašanje… Jezik njegove satire jeste osoben i pun govornih obrta, sirovih izraza i fraza. Ne vodeći računa o formi, on u satirične i političke pesme prenosi sva, čak i ona najgrublja vibriranja. On u politici traži sklad, unutrašnju harmoniju reči i dela, njegova politička poezija je bez obzira na unutrašnju vrednost kontinuiran etičko-estetički čin.
Zmajev prevodilački rad

Pokazao je neobičnu plodnost u radu – preveo je dva mađarska romantičarska epa Tolgija Janoša Aranja (1858) i Vitez Jovan Šandora Petefija (1860). Kasnije prevodi i Madača, Joakija, Đulaija, Garaja.
Preveo je oko 100 pesnika iz 12 stranih književnosti: Getea, Hajnea, Igoa, Puškina, Ljermontova, Tenisona, a najviše je prevodio mađarsku književnost.
Njegovim prevodilačkim radom studiozno se bavio Jefto Milović koji je o Zmaju govorio: “Prenosio je s velikom ljubavlju na naše tlo one motive iz njemačke dječje književnosti koje je smatrao prikladnim za odgoj naše djece od ranog djetinjstva pa sve do omladinskog doba. Njemačke dječje pjesme ‘prekrajao’ je na svoj način (…). Rijetko se držao vjerno originala”.
Imao je slobodan odnos prema izvorniku. Na granici između prevoda i originala nalazi se prva Zmajeva zbirka Istočni biser 1861. U ovoj zbirci se pored prepeva nalaze i njegove originalne pesme ispevane u istočnjačkom stilu. Zato Zmaj važi za najvećeg istočnjaka u srpskoj književnosti.
Dečje pesme
Rodoljubiva lirika mu je manje značajna. U njoj je on iza Đure Jakšića i Laze Kostića. Veliko područje Zmajevog stvaralaštva čini poezija za decu. Zmaj je tvorac srpske poezije za decu i njen najveći predstavnik. Tema koja se provlačila kroz sve njegove pesme jeste detinjstvo kao univerzalni fenomen.
Živan Milisavac je rekao o Zmaju: “Kroz mnoge njegove pesme se oseća da to govori zabrinut rodoljub, nežan otac i savestan lekar”.
Njegova dečija poezija je neuporedivo bolje prošla od poezije za odrasle u kojoj Zmaj predstavlja značajnu figuru srpskog romantizma, ali je naišlao na niz kritika. Ljubomir Nedić je pored Laze Kostića jedan od onih pisaca koji je dao negativnu kritiku o Zmaju. Čak je i Nedić pored kritike poezije za odrasle, izdvojio dečije pesme i konstatovao da je “Zmaj stvorio ovu vrstu poezije u nas i time zadužio srpsku školu i učinio uslugu srpskom podmlatku, najlepšu što mu je pesnik mogao učiniti”.
Jovan Jovanović Zmaj je često koristio pseudonime pa je zato gotovo nemoguće sabrati sva njegova dela. Novo Vuković smatra da “služeći se ponekad epigramskom formom i tehnikom sličnom tehnici vica, Zmaj pokazuje lijep smisao za poentu i efekat”. Humor kao kategorija bila je blizak Zmajevom senzibilitetu. Mali je broj pesama čiji je osnovni motiv humor i gde tih efekata ima previše, jer je njegova racionalna priroda diktirala osećanje mere u svakom segmentu, pa i u ovom.
Poslednje godine života provodi u Kamenici, gde je i sahranjen, a tamo se danas nalazi Zmajev muzej.
I za sam kraj, još jedna zanimljivost – jedan od najslavnijih Srba, Nikola Tesla bio je oduševljen Zmajevom poezijom.
Autor: Dragan Antić